Ovim tempom, kako je krenuo u obračun s raznoraznim pojavama na političkoj i društvenoj ljevici ne doduše iz ideoloških nego sjetnih razloga Kizo će najvjerojatnije propisno izvrijeđati manje više sve pojedince i skupine na ljevici, pri čemu se stječe dojam da Kizo ne udara ne samo po osobama i osobnostima nego se čini i da dovodi u pitanje ispravnosti sadržaja njihovog rada.
Osim nekoliko najvećih medija, društveni ritam ovoga društva uvelike udaraju, povezane međusobno kao i s medijima na valnoj duljini o,određene udruge, skupine te pojedinci koji zajedno te svaki sa svoga položaja, neumorno udaraju kako po samom društvu a tako još više po tradicionalnim temeljima društva.
GONG, BABE i hrpa udruga građana koji imaju više međusobno povezanih partnera nego samih članova, koji članovi su istodobno članovi i drugih srodnih udruga (dakle više udruga nego članova) a čiji članovi se najčešće mogu naći unutar stranke Nova ljevica, iako svi zajedno stanu autobus na kat zauzmu više medijskog prostora te vremena nego svi ostali akteri hrvatske društvene scene a svako kritičko propitivanje njihova rada je za posljedicu imao medijsku i društvenu difamaciju onih koji bi pitanja postavljali.
GONG tako ima monopol nad izborima i ostalim segmentima politike koji se uže češu o izbore dok BABE snajpericu s pozicija s kojih se svaki konflikt u koji žena može upasti, ima tumačiti kao rezultat nacionalističkog i tradicionalno životnog atavizma koji hrvatsko društvo drži u šakama genetskog grijeha pripadnosti pojmovima vjere, nacije i tradicije.
Ostale minorne promigrantske, Proge i feminističke udruge raspoređene svaka na svom gnijezdu su na zadatku stalnog i vječitog upozoravanja ovog društva na patrijarhalnu nedopustivu i nazadnu tradiciju koja u sebi sadrži nasilje po defaultu i mržnju prema svakome drugačijem, ovisno djeluju li s promigrantskih, feminističkih ili jednostavno oikofobnih stajališta kao posebnoj modi koja sve više osvaja lijevo tržište.
Stoga, masovno bombardiranje predstavnika i najistaknutijih pojava lijeve scene od strane Kize Milanovića nije tek ad hominem napadaj uvrijeđenog pijetla.
Iz njegovih riječi izbija kompletna kritika djelatnosti i društvenog nastupa kao i argumentacije spomenutih društvenih pojava, gdje po prvi put imamo dokaz uživo o tome koliko vjerodostojne i relevantne mogu biti od Kize spomenute pojave, s kojima se kad mu je to trebalo, slikao, hvalio ih te držao moralnom vertikalom društva.
Sad pomalo počinje biti vidljivo da je sve ono što smo gledali zapravo šipak i da je i tadašnja priča o progresivnosti, antifašizmu i uljuđenosti bila tek priča za naivce, tek pokrov koji skriva plan što većih što manjih zvjerki da se dokopaju svog dijela društvenog mesa, u vremenima dok ljudi od drveća ne vide šumu i dok im goli car pleše oko pasa i trlja se o njih, u većoj mjeri nego u danima kad ljevica i nije na cijeni.
Istina je voda duboka, kaže pjesma a Kizo upravo, ne toliko jer mu je stalo samo do istine kao istine, grabi istinu s dna bunara, jer na kraju dana, kad se najbliži među sobom pokolju, upravo se skrivanom istinom, najjače i najlakše, blato lijepi o osobu na koju je adresirano.
Manje više sve što je Kizo rekao drži vodu a njegovi kritičari i ušokirani negdašnji drugovi, ne šize toliko zbog forme u kojoj je sve to Kizo izrekao nego zbog sadržaja, iz kojega proizlazi sva bijeda i gnjilež lijeve scene u Hrvatskoj i ostavlja dojam da ni oni, poput pjesnika koji ne vjeruje u svoje stihove, ni ne vjeruju niti u tom smislu djeluju, kad uporabom barem dva a ako ne i više kriterija kojim tumače stvarnost, svoju mržnju prema svemu što ih okružuje, pokušavaju predstaviti kao ljubav, toleranciju i otvorenost. Više tolerancije smo mogli gledati od strane nilskog krokodila prema zebri na pojilištu u vrijeme suše.
S obzirom na to da se Kizo vrlo sočno obračunava sa sadržajem ljevice u Hrvatskoj, postavlja se opravdano pitanje, što je to do vraga radio s njima do sada?
Malo tko zaboravlja scene iz javnosti u kojima se Kizo, dok je još bio SDP-ov poletarac, pa neuspjeli pretendent na mjesto prvog izvršnog političara RH, sve do premijera i predsjedničkog kandidata, slikavao sa svim tim pojavama, podržavajući njihova mišljenja i djelovanja, dajući im pri tome društvenu relevantnost.
Voli se Kizo doduše još pojaviti i uslikati s borcima iz onoga rata koji su rođeni znatno nakon tog rata kao i nekadašnjim sudionicima u agresiji nad Hrvatskom, koji su propale krajinske strukture uspješno zamijenili članstvom u SDSS-u, kao stranke koja bi propala na prvim izborima kad ne bi imala ustavnu privilegiju zajamčenih manjinskih mjesta kao i zajamčenih manjinski mjesta u izvršnoj vlasti lokalne samouprave, koji privilegij uspješno održava činjenicom da od svih manjih žicara, uzme najviše glasova iz bazena, u koji zapravo ni matična voda ne želi.
90% Srba u Hrvatskoj uopće ne glasuje na manjinskim listama.
Još uvijek Kizo ne smije reći da zapravo voli Trumpa, u što se kladim, pri čemu ga se svojski trudi, za sada neuspješno oponašati, jer ipak, Trump je bjelosvjetski mangup, pun para i punih bilježnica s imenima lijepih i poznatih žena, u čemu bi ga Kizo jamačno želio oponašati te mu svakom od navedenih sadržaja parirati, za razliku od Joe Bidena u odnosu na kojega čak i Stipe Mesić pokazuje dozu lucidnosti i vitalnosti.
To bi ipak bilo previše, za sada, pa smjer u kojemu je Kizo krenuo i očita razlika u osobnosti s Pospanim, Jožom daju mjesta sumnji da je Kizo u duši Trumpovac koji će se kao takav kad tad, pokazati.
Kizo nije Jugoslaven ali jest sjetan, gotovo kao feministica ili kao pripadnik skupine koja je hijerarhijski ispod feministica, impotentnih muškaraca, koji zaostaju u društvenoj težini svoje pojave za svojim šeficama ali im po zlobi stoje ukorak.
Da je Kizo bio frajer u mladosti kakvim se sada želi prikazati i kakvim ga pogrešno smatraju impotentne društvene pojave, kojima je malo galame i osornosti u nastupu dokaz uličarluka i mangupluka, iako ti pojmovi imaju potpuno drugačiju konotaciju u stvarnosti, vjerojatno bi bio bliže desnici.
Da je bio ipak još malo veći mangup (puno veći zapravo) pa da je otišao u rat, Kizo bi vjerojatno bio iskonski desničar.
Činjenica međutim, da je na društvenoj desnici povećan broj većih pravih uličnih i frontovskih zvjerki, u odnosu na koje bi njegova pojava s karakterističnim karakterom djelovala kao pojava Servala s ožiljcima i probušenih uhom i rokerskim kožnjakom među Tigrovima ili Lavovima, jasno mu je davala do znanja da ga tamo nitko previše neće cijeniti pa je, tražeći mjesto pod suncem, odabrao prirodno mjesto, među onima kojima i on ovakav kakav jest, djeluje kao ultimativni frajer.
Naime, na onoj strani političkog polja gdje su zapeli omega mužjaci i žene smanjene privlačnosti koji izlaz od užasne spoznaje svoje niske društvene vrijednosti, traže u ljevici, i Kizo djeluje kao neka vrsta ovna predvodnika, baš kao što je na prvu sekundu, vođa Orphansa iz kultnog filma Waltera Hilla „Warriors“, prve dvije sekunde djelovao kao da se ipak na njega ne treba sažaliti.
Kizo zapravo cijelo vrijeme pokušava mentalno izmijeniti svoju povijest, povijest vlastitog života te samome sebi, sebe učiniti moćnijom i legendarnijom pojavom.
Kad kao Jadranko Houra u istoimenoj pjesmi shvati da nije rođen za heroja ulice nego iskoristi svoje komparativne prednosti, a Kizo nije glup i zapravo je iskreniji i prirodniji nego cijela vrhuška HDZ-a, te strese sa sebe paučinu zabluda, Kizo će naći tamo gdje mentalno prirodno i pripada. Na desnici.
Davorin Karaćić / Hrvatski glasnik