Milanovićevi ispadi zasjenili su sve korupcijske skandale. Da ga nema, Plenković bi ga morao izmisliti…

99
Screenshot N1

Postoje li razlike između prosječnog influencera i predsjednika Republike Hrvatske? Naravno da postoje, ali predlažem da se njima pozabavimo malo kasnije. Prije razlika, radije bih apostrofirao sličnosti. Za početak, i jedni i drugi vrlo su aktivni na društvenim mrežama. Influenceri izvještavaju followere o svojoj dinamičnoj svakodnevici.

Predsjednik, pak, Republike Hrvatske koristi Facebook kao zgodan alat za digitalno batinanje dama i gospode koji su mu stali na žulj. A njegov je žulj jedva nešto manji od Velebita i jako je teško učiniti jedan jedincati korak da ga makar ne očešeš u prolazu. Potom, osobe koje se bave ovim zanimanjima sklone su konzumaciji jela i pića koja nisu plaćena gotovinom, nego su prebijena adekvatnom uslugom. Utjecajstvenici svoj obrok snimaju i njegovu fotografiju potom stavljaju na Instagram, kiteći sliku opaskom kako se na tom i tom mjestu božanski jede.

Naš je predsjednik, kao što znamo, nesebično pojeo ribu “da se ne baci”, no i takav obrok valja smatrati darom. Vrlo dobro znamo kako u kapitalizmu nema besplatnog ručka, ali zato vrlo dobro ne znamo kakvom je lijepom gestom predsjednik uzvratio velikodušnom domaćinu. Iz svega navedenog slijedi, naravno, neizbježan zaključak kako su influenceri puno transparentniji od predsjednika, donosi Slobodna Dalmacija.

ZASJENJENI ISPADI

Razlika među njima ima puno, no jedna mi se ovih dana čini ključnom. Influenceri su masovno omiljeni, a naš je predsjednik masovno omrznut. Oni koji za njega nisu glasali, neće ni ubuduće; oni pak koji su zaokružili njegovo ime, sad se udaraju pepeljarama po tjemenu. Nema, međutim, nikakve sumnje da barem jedna osoba ima sve razloge ovoga svijeta voljeti Zorana Milanovića. Pogađate, radi se o Andreju Plenkoviću.

Čovjek koji ima uistinu rijedak talent biranja suradnika za koje će se kasnije pokazati kako su upleteni u raznorazne afere, osjećao bi se danas kao zec na streljani da se njegov stari znanac još iz vremena kada su obojica stažirali u diplomaciji nije odvažno isprsio i stao pred reflektore. I dok se tako nacija zabavlja mozgajući što se predsjedniku, pobogu, dogodilo – je li ga obuzela panika pa dizanjem galame nešto pokušava zataškati ili su mu se živci toliko istanjili da bi trebao nešto početi piti, barem čaj od matičnjaka – nitko više ne postavlja pitanje što su ministri radili u Kovačevićevu kirvaj-klubu.

Sve korupcijske skandale čiji su protagonisti viđeniji HDZ-ovci, zasjenili su ispadi Zorana Milanovića koji neumorno, kao da je pogonjen Duracellovim baterijama, svakoga dana širi krug svojih žrtava.

Zato Plenković može mirne duše, s osmijehom na licu stati pred novinarske mikrofone i ispaljivati stoput prežvakane fraze. Nekidan je, primjerice, izvolio podvući sljedeću zanimljivu misao: “Nema nedodirljivih. Stranačka pripadnost ne zanima ni DORH, ni policiju, ni USKOK, a ni mene”. Time je, makar i nehotice, ukazao na ključni problem zbog kojeg u ovoj zemlji uporno izostaje toliko žuđeni obračun s korupcijom koja je prožela sve pore društva, od lokalne razine sve do vrhova nacionalne politike.

Premijer je apsolutno u pravu kad kaže kako stranačka pripadnost ne zanima ni DORH, ni policiju, ni USKOK, ni njega samog. To, međutim, nije činjenica kojoj bismo trebali zapljeskati. Upravo suprotno, nezainteresiranost za stranačku pripadnost nas je i dovela u stanje u kojemu se nalazimo. Jer korupcija u ovoj zemlji itekako je partijski obojena, ima iskaznicu, zna se i koju, te moćna politička leđa.

OCEAN AFERA

Da, naravno, od prilike do prilike do javnosti se probije glas o tome kako je s prstima u pekmezu zatečen i poneki socijaldemokrat, narodnjak ili simpatizer neke treće političke opcije, no svi oni zajedno ne čine ni promil ukupne mase šporkanih koji su većinski članovi HDZ-a. To je neporeciva, lako dokaziva i svima poznata činjenica.

Vladajuća stranka toliko je umočena u ocean afera da je razložno upitati se čime se ona ustvari bavi, izgradnjom društva i zemlje ili njihovom razgradnjom. I moraš se zaista praviti opasno blesav, ako te ne zanima stranačka pripadnost osumnjičenih, odnosno optuženih.

U zemlji u kojoj partijska iskaznica vrijedi nemjerljivo više od fakultetske diplome, zatvarati oči pred činjenicom tko je nekoj osobi visoki politički pokrovitelj i tko mu čuva leđa, može samo onaj tko je i sâm dio mreže, piše Slobodna Dalmacija.

Tek kad DORH, policiju i USKOK – o premijeru da i ne govorimo – bude zanimala stranačka pripadnost osumnjičenih, moći ćemo se ponadati da je u ovoj zemlji zaista počeo obračun s korupcijom. No, u takav rasplet ne bih se usudio kladiti.

Komentari