Oni koji su do jučer zagovarali micanje križeva u ime tolerancije i multikulturalizma suočili su se s izljevima fanatizma kad su se počeli rugati s muhamedanskim Prorokom
Francusku je ove jeseni ponovno zahvatio val islamskog terorizma. Sredinom listopada na posebno je gnjusan način ubijen Samuel Paty, profesor povijesti u jednoj srednjoj školi u pariškom predgrađu. Ubojica ga je, etnički Čečen, nakon nastave pratio na povratku kući, usmrtio ga pa ritualno obezglavio mačetom. Taj je svoj zvjerski čin uslikao mobitelom i podijelio na Twitteru, uz poruku osvete zbog uvrede proroka Muhameda. Patyjev navodni zločin je bio to što je u sklopu predavanja o slobodi govora i vjeroispovijesti učenicima podijelio kopije satiričkog časopisa “Charlie Hebdo”.
No, tu teroru nije bio kraj. Vjerojatno potaknut zločinom u Parizu, imigrant koji je prije mjesec dana stigao iz Tunisa u Francusku, upao je u četvrtak ujutro u baziliku Notre Dame u Nici i tamo počinio masakr. On je, uz povike “Alahu ekber”, nožem ubio zvonara crkve i dvije žene, jednoj od njih je odrubio glavu, te ozlijedio još nekoliko ljudi. Nedugo nakon toga pokušana su još dva slična napada, jedan u Avignonu, a drugi u jednome mjestu kraj Pariza koja su, srećom, uspješno spriječena. I u ovim slučajevima su napadači bili muslimanske vjeroispovijesti koji su krenuli u kukavički pohod na civile, piše Borislav Ristić / Večernji list.
Svi ovi napadi dogodili su se u kontekstu početka suđenja trinaestorici osumnjičenih za teroristički napad iz siječnja 2015. na redakciju časopisa Charlie Hebdo, koje je počelo 2. rujna pred Specijalnim sudom u Parizu. Da se može očekivati serija terorističkih napada tim povodom, najavio je i slučaj brutalnog napada mesarskim nožem na dva čovjeka koja su se slučajno zatekla ispred ureda stare redakcije časopisa. Napadač je bio Pakistanac, koji očito nije znao da je redakcija nakon napada 2015. preseljena na drugu lokaciju. Prema izvještajima službi, nitko od ovih napadača nije bio evidentiran kao potencijalno opasan.
Sve to ponovno pokreće već puno puta pretresana pitanja, od sigurnosnih i kulturnih, do političkih izazova radikalnog islama Europi. Svakako nije mali propust francuskih službi to što nijednog od terorista nisu imali u svojoj evidenciji. Vjerojatno se radi o utjecaju politike asimilacije, koja želi biti slijepa za etničku i konfesionalnu pripadnost svojih građana, pa onda ne može ni razviti sigurnosne politike koje bi vodile računa o etnički ili religijski motiviranom ekstremizmu. Tolerancija je važna zasada europske kulture, koju treba njegovati, ali ponekad je, kako vidimo, ignorancija gora od netolerancije.
Kao primjer dobre sigurnosne politike, možemo navesti Italiju, u kojoj žive milijuni imigranata iz muslimanskih zemalja i ima jako izloženu granicu, a ipak islamisti nisu u Italiji uspjeli izvesti nijedan teroristički napad. Militanti se intenzivno prate i deportiraju, bez straha od optužbi za diskriminaciju. Efikasnost talijanske policije i sudova vjerojatno je posljedica njihova dugotrajnog iskustva obračuna s mafijom i terorom Crvenih brigada. Jedan od faktora uspješne borbe protiv islamskog terorizma je i to što talijanske vlasti vjerojatno puno ozbiljnije shvaćaju religiju od svojih francuskih kolega.
U ovom valu terorističkih napada u Francuskoj vidimo kako su se gotovo istovremeno na meti islamista našli simboli i sekularističke i kršćanske Francuske, koji inače teško staju u istu rečenicu. Charlie Hebdo je tipični produkt francuske sekularističke kulture, neprijateljski nastrojene prema religiji, koja je za svoju primarnu metu imala Katoličku crkvu. Ali, kad su svojoj satiri podvrgli islamske svetinje, na površinu su izbile “slijepe mrlje” francuskog modela integracije. Oni koji su do jučer zagovarali micanje križeva uime tolerancije i multikulturalizma suočili su se s izljevima fanatizma kad su se počeli rugati s muhamedanskim Prorokom.
Prirodni je refleks kad se susretnemo s fanatizmom pozivati na toleranciju kao protuotrov. Ali, kao što kaže Chesterton, “nepodnošljiva stvar oko tolerancije je to što ona obično znači šutnju”. Šutnju koja vjeruje kako će samoporicanje i zatvaranje očiju pred stvarnošću riješiti probleme. Ignoriranje problema i stvarnih prijetnji može društvo samo gurnuti dalje u ekstrem. Fanatizam pobjeđuje kad se sve vrijednosti izbrišu i bace pod noge. Tada je možda vrijeme da se okrenemo vrijednostima koje smo napustili. Jer, bez tih vrijednosti, i naša je nada u budućnost obezglavljena.
Borislav Ristić / Večernji list