Karlo Starčević i Nikica Augustinović, stari i novi šef Hrvatske stranke prava, udružili su snage zbog spašavanja političke ostavštine Karla Starčevića. Naime, kako stvari stoje, njih dvojica odlučili su zarotirati vlastite stranačke pozicije, odlučili su kako će prvi biti drugi, a drugi prvi, tako da i u narednom vremenu do mile volje drugi opet može biti prvi. ‘Totalni izborni potop četvrtoga lipnja očekivan je i ne treba dramatizirati’ kao da time poručuju ova dva stručnjaka za pravaške fenomene, nezabilježene u dosadašnjoj političkoj povijesti te nekad ugledne, ujedno i najstarije hrvatske političke stranke, piše portal Dnevno.
Za Karla su, tvrde bliski prijatelji, stvari uvijek ‘očekivane’ i ‘pod kontrolom’, ‘treba čekati, biti miran, sve će jednom doći na svoje’, to je taj njegov patentirani način tješenja članstva. Dakle, ispada kako je totalni izborni fijasko za dvojac Starčević – Augustinović očekivan, i kako je sve samo ne poraz. A što onda znači 0,45 posto izbornoga uspjeha na razini države? Pobjedu? Po najnovijim informacijama, doznajemo, stranački emisari skloni pravaškom ‘prvom’ i ‘drugom’ tjednima se motaju po stranačkim organizacijama, telefoniraju, obilaze svakoga, od portira do šefa organizacije, uvjeravajući od zore do mraka kako se u stranci zapravo ništa dramatično ne događa. No, kako stvari stoje, ne ide im baš od ruke, svakim danom se brojka nezadovoljnika multiplicira, sve je više onih koji to sve glasnije govore, na koncu je Karlo Starčević trijumfalno odgodio stranački Sabor, koji je bio predviđen za početak studenoga u Zagrebu. Nakon toga je bilo jasno kako su progutali stranačku čašu žuči lišenu čaše meda, no nastavili su članstvu i publici, uz zapaženu asistenciju svojih birokratskih saveznika poput notornog Čapka iz Rijeke, zatim nekog Crnjca iz Požege, Miškovića i Žilića iz Popovače, i dalje prodavati priču kako vrag nipošto nije crn kao što izgleda.
Protuprirodni blud
Crnji je, dakako. Aktualno vodstvo, na čelu sa Starčevićem i Augustinovićem, stranku je preuzelo prije četiri godine, a i prije toga su igrali važne uloge unutar stranačke organizacije. Niti u vrijeme bivšeg predsjednika, Danijela Srba, situacija nije bila bajna, no od tada je dramatično pogoršana. Uz par izuzetaka, poput Popovače i Gospića, gdje nekim čudom igraju donekle zapažene uloge, praktički je stranka u cijeloj državi posve nebitna politička organizacija, sa mizernom ili praktički nikakvom biračkom potporom.
Stoga promatrači, nakon što su birači de facto svugdje ‘nogirali’ kandidate ove stranke, a stranka im ponovo nudi potpuno iste ljude, postavljaju logično pitanje: zbog čega bi ‘slučaj Hrvatske stranke prava’ birači ponovo uzeli u razmatranje, te im na izborima dali makar minimalan postotak glasova.
Prije bi se moglo kazati kako Starčević i Augustinović, te ostatak tužnog društva, nevjerojatno podcjenjuju zdrav razum i elementarnu logiku prosječnog hrvatskoga birača. Stoga je Starčeviću i Augustinoviću, te ostalim drugovima u patnji, i preostalo jedino pobjedonosno zaključiti kako se ‘zapravo ne događa ništa spektakularno’, te kako će ‘stranka i dalje zadržati svoj prepoznatljiv okvir’, kako je nedavno izjavio jedan od odanijih stranačkih junoša, što god mu to značilo.
A, između ostaloga, nesumnjivo bi moglo značiti kako će Hrvatska stranka prava do daljnjega ostati u regionalnome gospićko – riječkom kavezu, bez ikakvih realnih izgleda da iz njega iziđe, te upiše bilo kakav optimističan izborni rezultat.
Nepravda kao alibi
Izbornim se uspjehom, odnosno neuspjehom, kako se čini, opterećuju svi osim Starčevića i Augustinovića. Takva pogubna strategija neće ozbiljnije naškoditi Augustinoviću, on svoj keramičarski obrt na Krku vodi mimo politike, no Starčeviću bi stranački izborni fijasko mogao ozbiljno ugroziti njegov lokalni politički kredibilitet.
Nakon što je stranka pod njegovim vodstvom na izborima prošla ‘tako kako je prošla’, mogao se u miru povući i dostojanstveno pustiti da stvari idu svojim tokom, na koji on neće imati osobitog utjecaja. Stranka bi se, nesumnjivo, u tom slučaju politički provjetrila, konsolidirala i pojačala bi se određenim jakim imenima sa strane, te bi na taj način imala kakav takav izgled za uspjeh. Upravo je na tome, na jakim imenima sa strane, radio dr. Ivica Granić, no upravo smo doznali kako je i on u međuvremenu napustio stranku.
Umjesto toga Starčević se, instalirajući Augustinovića na čelno mjesto, i dalje eksponira u unaprijed izgubljenoj bitci, tako da će vrlo vjerojatno na narednim lokalnim izborima shvatiti kako u politici zanos traje kratko, ali triježnjenje dugo. Premda se biološki ne može nazvati mladim, Starčević se na ovom slučaju pokazao u psihološkome smislu premlad za dužnost koju obavlja. Iako se tako ne čini, nedostaje mu strpljenja, potpuno se pogubio, ni nakon elementarnoga neuspjeha on nije u stanju izaći iz vlastite kože. Razvio je pritom prigodnu alibi – tezu kako ‘HSP zbog neadekvatnog članstva ne može bolje’ te pokušava politički preživjeti na izazivanju dojma kako se njemu u Gospići, ali i stranci u globalu, konstantno čini strašna nepravda sa strane. Čas ga gazi Dado Milinović, čas Plenković, čas Vrkljan, čas Bog i vrag, ali kola konstantno i na lokalnome, i na nacionalnome, planu voze junački nizbrdo.
Sami sebi svrha
Nepravda je, međutim, vrlo nepolitički pojam i nakon zadnje serije balkanskih ratova, lokalnih diktatura i međunarodnih hipokrizija ona nikoga više ne može emotivno fascinirati. Ključno pitanje ne glasi zaslužuje li Hrvatska straka prava bolje, nego radi li se na tome da Hrvatskoj stranci prava bude bolje. Kako se čini, politički sijamski blizanci Starčević i Augustinović nikada i nisu ozbiljno nešto uradili kako bi stranci bilo bolje, barem nisu na nekoj ozbiljnijoj političkoj razini. Umjesto ozbiljne politike konstantno su godinama nudili nekakvu prizemnu, demagošku i antiracionalnu strategiju, protkanu jeftinim nacionalno – populističkim efektima, nudeći pritom članstvu nekakvu viziju političkog larpurlartizma, kojim je njihova politika sama sebi svrhom, te kao takva ne zahtjeva neka posebna pojašnjenja ili pravila.
Članstvo danas više nego ikada traži promjene, jer procjenjuje kako im status pada usporedo s instaliranjem novog, a zapravo starog vodstva. Na njihovu žalost to nikoga drugog ne interesira osim njih samih, jer politika ‘čistih ruku’ nikome drugome osim njih i ne odgovara. Starčević i Augustinović na najnižoj su razini u zadnjih dvadeset i pet godina, tako da bi politika ‘čistih ruku’ za njih bi bila prava drama. Dobro im je i ovako kako jest, uživaju u nekakvim virtualnim sinekurama i, lišeni odgovornosti, mirno promatraju članstvo koje se guši u političkome sosu, i stranku koja nepokolebljivo kroči njihovim putem.