Politolog i političar Dejan Jović sve češće govori i piše, zapravo više govori nego što piše, o Bosni i Hercegovini. Od redovitog profesora u trajnom zvanju s pravom očekujemo kompetenciju što svakako uključuje poznavanje teme i bar elementarnu logiku u pristupu predmetu.
No kako je Dejan Jović u ovakvim istupima više političar i aktivist dobivamo projekcije (njegovih) želja i interesa. Jovićev posljednji istup u medijima vezan je za lokalne izbore u BiH, koji se dotiče i predsjedničkih izbora u SAD. U njemu svakog prosječnog poznavatelja tamošnjih prilika iznenađuje odsustvom kriterija, brkanjem politoloških pojmova i nerazumijevanjem društvenih i političkih prilika i odnosa u BiH, piše prof. dr. Ivo Lučić, za Hrvatski Medijski Servis.
Njegovu izjavu prenio je N1 BiH pod naslovom „Ako se ne uspostavi građanski identitet u BiH, doživjet će sudbinu SFRJ“. Naslov smišljaju urednici pa je nužno provjeriti što je Jović doista rekao, a rekao je: „… ako se ne uspostavi neki osjećaj pripadnosti BiH, dugoročno gledano – građanski identitet u BiH, ustavna lojalnost, neki ustavni patriotizam, da tako kažem, nego se sve ostavi trima etničkim narodima, BiH je na putu da ponovi sudbinu Jugoslavije“.
“Prvi Srbin u Europskom parlamentu” kritizira etno politike u BiH
Apsurdno je već to što srpski „etno-političar“ u Hrvatskoj, jer ne treba zaboraviti: Jović se na izborima za europski parlament u Hrvatskoj predstavljao kao potencijalno „prvi Srbin u europskom parlamentu“, kritizira „uporno inzistiranje na etno-politici u BiH“, a uz to koristi i potpuno pogrešnu argumentaciju. Naime, oni ljudi u BiH koji se ne žele identificirati s jednim od tri konstitutivna naroda (96,3%) ili s nekom od nacionalnih manjina (3,7%), a takvih je jako malo (0,7%), nisu kako on kaže „sasvim obespravljeni“. Naprotiv, imaju sva ljudska i građanska prava, onoliko koliko ih je u ovakvoj BiH uopće moguće imati. Predstavnici manjina u Federaciji BiH imaju sedam zastupnika (12%), a svaki konstitutivni narod po 17. Preustrojem BiH ili odgovarajućom promjenom izbornog prava može im se vrlo lako omogućiti izbor i u Predsjedništvo BiH koje je za sada rezervirano isključivo za predstavnike konstitutivnih naroda. Najbrojnija manjina ima i zagarantirano jedno mjesto u Vladi FBiH.
Republika Srpska uređena je drukčije i puno je bliže „građanskom modelu“ kakav priželjkuje Jović. Znamo što je tom „građanstvu“ prethodilo – četverogodišnje „etničko čišćenje“ koje je stvorilo podlogu za „građanski model“ u entitetu koji već na razini naziva ne ostavlja prostora za nagađanje o stvarnoj nacionalnoj naravi modela. Bošnjački nacionalisti pokušavaju isti model, samo na drugi način ostvariti u Federaciji BiH.
Vratimo se na ideju ustavnog patriotizma, koja je nastala u poslijeratnoj podijeljenoj Njemačkoj, točnije u njezinu zapadnom dijelu i rezultat je politike i prakse denacifikacije. To je ideja jedne i formalno okupirane i podijeljene „polunacije“ razorenog identiteta s hipotekom nacističke prošlosti. Možda bi se i u BiH netko tko eventualno proživljava krizu identiteta mogao uhvatiti za ideju „ustavnog patriotizma“ kada bi se mogao osloniti na ustav. Ali, kako se osloniti na ustav kada ga visoki predstavnik može sutra promijeniti, kao što je to već učinio na desetine puta i to bez ikakva legitimiteta i odgovornosti, uvijek s istim ciljem – da zadovolji većinski nacionalizam. Jović kritizira „nacionaliste“ koji začudo „odbacuju sve što im ne odgovara“, a u BiH im „ne odgovara spominjanje građanstva“.
Apsurd koji Jović ne vidi je taj što u BiH upravo oni koji propovijedaju o „građanstvu“ i „ustavnoj lojalnosti“ negiraju Ustav i na sve ga načine pokušavaju radikalno promijeniti, nastojeći uspostaviti svoju nacionalnu dominaciju.
Jović drži da je problematično i „uporno insistiranje na etno-politici u BiH, negiranje da u BiH postoje ljudi koji se ne žele identifikovati s jednim narodom, već na primjer s dva ili s državom BiH ili ne žele pripadati nijednoj etničkoj grupi“.
Afganci i Druzi iz Bihaća u Klubu Hrvata
Jović čas govori o „narodima“, a čas o „etničkim grupama“. Kao redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu morao bi znati da u svijetu u kojem se mi ovdje (u Europi općenito) krećemo „etnicitet“ ima potpuno drugo značenje nego u anglo-saksonskom svijetu, gdje je on doktorirao. U našem svijetu, Bošnjaci, Hrvati i Srbi nisu nikakve „etničke grupe“ – riječ je tu o potpuno definiranim nacijama, od kojih neke imaju i etničke odnosno konfesionalne korijene. U tom kontekstu, čisto radi razumijevanja politološke i sociološke teorije, bilo bi korisno da Jović objasni nastupa li on u politici i u javnosti kao „etnički“ ili „nacionalni“ Srbin?
Čim se riješi pitanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda/nacija, odnosno u praksi provede to temeljno ustavno načelo, lako će biti riješiti i druge eventualne probleme. Posebno ako su oni tek politički aktivizam većinskog nacionalizma. To što netko „ne želi pripadati nijednoj etničkoj grupi“ jednako je nečijoj želji da ne pripada skromnoj i siromašnoj obitelji, nego nekoj drugoj, slavnoj i bogatoj. Etnicitet se stiče rođenjem, dok se nacionalni identitet u skladu s mogućnostima može i mijenjati, a time onda i birati. Afganci iz Afganistana i Druzi iz Sirije u krajiškim kampovima silno se trude doći do Njemačke i dočepati se njemačkih dokumenata. Po teoriji „ustavnog patriotizma“ oni će postati politički Nijemci, ali će etnički ostati Afgani i Druzi. Ostanu li u Bihaću ili Cazinu mogu se izjasniti kao Hrvati i biti birani u federalni Dom naroda, pa čak i u Predsjedništvo BiH. Po sadašnjem izbornom zakonu i nedavnoj praksi, veće su im šanse nego Draganu Čoviću.
Što će podržati Biden?
U strahu da BiH ne doživi sudbinu Jugoslavije „koja je upala u probleme kada je odbacila ideju Jugoslavenstva i socijalistički narativ“, Jović priziva u pomoć novoizabranog američkog predsjednika Bidena. Uvjeren je da on „dobro poznaje“ BiH, „vezan“ je za nju i neće dopustiti da se BiH „uruši“. Zato što bi to bio težak slom politike SAD-a, Bidenove stranke, a i njega osobno, a oni su „mnogo investirali u BiH“.
Ne treba zaboraviti da su i drugi puno investirali, posebno Saudijska Arabija, Iran i Turska, ali i Rusija, EU, Srbija i Hrvatska. Jovićevo je mišljenje da je glavno pitanje u tome hoće li Biden kao najjači ulagač biti „zagovornik Daytonskog sporazuma“ odnosno Ustava BiH, ili će biti zagovornik „promjene u smjeru centralizacije ili integracije BiH“. Ili, drukčije rečeno, pitanje je hoće li Biden podržati „bosanstvo“ ili „bošnjaštvo“. Gdje nestade „ustavni patriotizam“? Što bi s „uspostavom osjećaja pripadnosti“ i kako se taj osjećaj uspostavlja – ne valjda „pendrekom“, kako je bio uspostavljan u Jugoslaviji? Kojem ustavu biti lojalan, ovom postojećem ili tom nekom drugom centraliziranom, čiji će Biden biti zagovornik i kojeg će nametnuti. Hoće li on to osobno uraditi, ili će to za njega obaviti kakav „visoki“ predstavnik?
Zašto se raspala Jugoslavija?
Jugoslavija se nije raspala zato što je odustala od jugoslavenstva ili zato što je odbacila socijalistički narativ jer ni jedno ni drugo nisu ni postojali izvan vladajućih i upravljačkih struktura. Jugoslavija je bila silom nametnuta i silom održavana društvena struktura, koja nije izdržala demokratsku provjeru, pa ovdje izgleda vrlo nezgodno uspoređivati Jugoslaviju i BiH.
Jugoslavija se inače počela ubrzano raspadati onda kada je dominantna, većinska srpska politika zbog svojih veliko-nacionalnih interesa, a u ime socijalističkog jedinstva odnosno „građanstva“ pokušala, kako reče Slobodan Milošević „institucionalno ili vaninstitucionalno“ promijeniti Ustav u smjeru centralizacije. Jovićeva teorija, baš kao i bošnjačka politička praksa ne ostavljaju ni najmanju mogućnost za gradnju osjećaja pripadnosti, građanski identitet, ustavni patriotizam, odnosno opstanak Bosne i Hercegovine. Zato, ukoliko je netko još želi spašavati, mora žurno mijenjati i teoriju i praksu, ako za to već nije kasno.
prof. dr. Ivo Lučić/HMS