Dobio sam ga na mobitel tek iz trećeg puta.
– Ma na motoru sam, čitav dan se vozikam, tako mi je najlakše obilazit sva mjesta i prijatelje! Evo sam do Borova došao! – odahnuli smo kad se napokon javio.
– Kako je danas u Vukovaru? Bolje od očekivanog, s obzirom na sve najave. Kolona sjećanja je veća nego što se očekivalo, ali nema nikakvih problema, a kamoli incidenata – priča nam legenda obrane Vukovara, Ivan Leutar, zapovjednik “Pustinjskih štakora” i “Žutih mrava”.
Ne smeta ga, veli, što još uvijek nije dobio spomenicu Domovinskog rata, a ni zahtjev za priznavanje zapovjedne dužnosti zapovjednika satnije, kojeg je podnio još 2008., nije još uvijek riješen, pa prima mirovinu kao da je bio običan vojnik…
– Mene takve stvari ne ispunjavaju gorčinom, ja im se smijem. Nisam se ja borio za odlikovanja, nego za svoje principe, iako me žena s pravom onda pita – može li se time platiti struja? – u jednom će dahu Leutar.
– Ne dam da me takve stvari poremete. Pišem knjigu, “Sad Soldier”, “Tužni vojnik” joj je radni naziv…
Ivana Leutara Ivu upoznao sam prije pet godina, dogovorili smo da ćemo ga pričekati na trogirskom autobusnom kolodvoru. Nisam o njemu tada znao gotovo ništa, osim da je sudjelovao u obrani Vukovara. Evo podsjetnika na susret u kojem je ovaj ratnik široke slavonske duše otvorio dušu za čitatelje Slobodne…
Kad je pokraj mene tog sparnog srpanjskog jutra na dogovorenom mjestu odlučnim korakom prošao uniformirani muškarac s aktovkom u rukama i ruksakom na leđima, pomislio sam, nije ni ovome lako, sigurno se čovjek zaputio na posao u splitsku Loru, ne bih mu bio u koži, a ni u čizmama po pasjoj vrućini…
Ali, već idućeg trenutka isti taj muškarac mi je pružio ruku. “Nisam baš neki pijani branitelj, a?”, odmah je okrenuo na zafrkanciju…
Četvero djece, dvoje unuka. Da ništa drugo u životu nije uradio, i to bi već bilo nešto čime se čovjek može pohvaliti, razlog da hoda uzdignute glave, donosi Slobodna Dalmacija.
Međutim, on je i jedan od heroja Trpinjske ceste. Jedan od onih koji su branili Hrvatsku u Vukovaru, u koji se toliki zdušno zaklinju, a rijetki su ga bili spremni braniti i svojim životima.
Leutar je bio na čelu legendarnih “Žutih mrava” i “Pustinjskih štakora”, formacija koje službeno nikad nisu oformljene, ali i neprijatelj za njih i te kako dobro znao.
“Nama je najveću reklamu napravio Šešelj, on nas je u ratu najviše hvalio i ja mu zahvaljujem na tome, jer je bio naš najbolji PR. Jednom je bio izjavio kako ‘Hrvati više nemaju čime da se brane jer je to što je vrijedilo izginulo u Vukovaru’. Time je podcijenio sve naše branitelje i na koncu dobio ‘Oluju’”, kazat će Leutar.
“Navodno je i Milošević pitao Tuđmana za nas, iako kao formacija nismo zapravo nikad ni postojali, ni u MORH-u, ni u MUP-u. Jedini tragovi su neki računi za gorivo koje smo potpisivali kao Mravi i Štakori”, sjeća se početaka organizacije Hrvatske vojske u najtežim uvjetima.
Možda ste ga zapamtili iz dokumentarnog serijala “Heroji Vukovara – Groblje tenkova”, prikazanog na HTV-u. No, vjerujte, 54-godišnji Leutar je toliko živopisan lik da bi se njemu samome moglo posvetiti nekoliko epizoda.
U aktovci je ponio laptop, a ruksak je, vidjeli smo poslije, pun fotografija, filmova i drugih materijala kojima pred zaboravom čuva sjećanje na žrtvu Vukovara i pale suborce.
Rodom je iz Županje, nakon rata je svoj mir našao u Vukovaru. Zavolio je taj grad kao da je oduvijek u njemu.
“Mogao sam i ja za obranu Vukovara dati 5000 maraka iz udobnosti Münchena. Ali sam odlučio otići tamo. Isto tako i nakon rata. Ja sam se mor’o suočit sam sa sobom. Zločina počinio nisam. Tu je stradalo puno mojih dragih prijatelja. Uostalom, od sebe ne možeš uteć’”, kazat će.
Zato i ne čudi da je sa svojim suborcima jedva dočekao da 1997. izvjesi 40-metarsku hrvatsku zastavu na Vodotoranj, simbol opstojnosti Vukovara. Iako, vidi se i iz usputnih razgovora, odlično pamti sve datume i detalje, zapravo ne voli previše razgovarati o samim bitkama, pogotovo ne o taktičkim detaljima i brojnosti hrvatskih postrojbi u Vukovaru, gotovo kao da je još rat.
Rado spominje literarne uzore, pa tako i Ericha Mariu Remarquea, dodaje kako nije slučajno da su i svi veliki pisci s ratnim iskustvom na koncu postali pacifisti.
“Kako je to izgledalo? Kako ću ja to predočiti novim generacijama? To je kao da Mirko Filipović Cro Cop uđe u ring s petoricom boraca i nema sad ‘runda traje toliko i toliko’. Nego se boriš sa svima, pa se onda oni malo povuku i osvježe, a onda opet navale na tebe…
Je li bilo straha? Naravno da sam se bojao. Prekrižio se i pozdravio sa sobom, ne jednom, ali kako je bitka nadolazila, taj bi strah nestajao, i odjednom bi posve nest’o! Nije to bio paranoični strah – nastavlja Leutar u jednom dahu – onaj koji paralizira, koji te čini nemoćnim, nego je to bio motivirajući, adrenalinski strah.
Nije nimalo svejedno čuti buku 30-ak tenkova koji se pale usred noći i turiraju. Krenu, pa stanu. Imaš dojam da je potres koliko se sve trese, čini ti se da ćeš skupa sa zemljom propasti! Ali, opet, mislio sam, jednom se mrije, i ako je baš sad došao taj trenutak, poginut ću kako treba. Dostojno čovjeka i borca. Poginut ću kao čovjek, ne k’o govno. Neću dopustit da me zatuku… I to je bilo to, nisam mislio dalje o životu u tim trenucima”, kazat će duboko povlačeći duhanski dim.
“Znao sam svojim ljudima ujutro reći, ajmo, dečki, danas je lijep dan za umiranje. Danas to nekome možda strašno zvuči, ali nama je to ustvari bio način da nekako sve to izdržimo”…
A imalo se što i izdržati, Vukovar su ostaci JNA i srpski rezervisti napadali svim silama. Hrvatski vojnici bili su uglavnom slabo naoružani, u borbi s tenkovima nerijetko su improvizirali oružjem namijenjenom za neke druge situacije; ne treba niti govoriti da većina njih nije imala gotovo nikakvo predznanje o taktici borbe u takvim uvjetima.
“To nije bilo ono, prvo sparing, lakši, onda teži protivnik, pa sudac uleti i rastavi vas. Odmah je bilo najteže! Kao Spartancima u Termopilskom klancu, a bilo ih je samo 300-tinjak. Nije tu bilo spavanja, malo otkunjaš, pa se preneš, ako uhvatiš koju minutu, sretan si. Mijenjali smo se mi i pregrupirali, da zbunimo protivnika, ali ih je bilo daleko više”, sjeća se.
Naravno, hrvatski vojnici na Trpinjskoj cesti nisu imali nikakve nadnaravne moći, poznato je da nisu baš ni neku tehniku imali, pogotovo imamo li na umu čime je sve raspolagao brojniji agresor, ali su zato imali nešto treće.
“Stalno smo se zezali. Vidi se to i na mnogim fotografijama iz ratnog doba. Na gotovo svakoj snimci ti se ljudi smiju, vidiš da to nije ono ‘četničku ti…’, bijes, srdžba, tuga, nego smijeh. To valjda nešto govori o nama”, kazat će.
Uostalom, kroz “pomaknuti” diskurs razgovora branitelja Vukovara su nastali i “Mravi” i “Štakori”.
“Sjećam se da je bila završila smjena Budrovčiću i Bušiću, velim ja njima, idite dečki spavati. A Bušo veli, kao pazi, ‘u tijeku je akcija Žuti mrav’. I onda sam ih ja, pošto nisam još znao sve ljude po prezimenu, pa tako i njih, počeo zvati Žuti mravi, di ste Mravi. Onda su oni mojoj smjeni uzvratili, a što vi, izvirujete iz podruma kao štakori, i tako je to ostalo”, objasnit će Leutar zašto nisu uzeli, recimo, ime neke slavne osobe iz povijesti ili nešto zvučnije od, eto, mrava i štakora, iz kojih je “izrasla” 5. gardijska brigada.
Priča o štakorima i mravima koji prežive sve vrste detonacija i ratnih sukoba, ponukana i tada nedavnom američkom intervencijom u Iraku, uhvatila je “korijene” među našim vojnicima. Prvi su put spomenuti baš u “Slobodnoj”, 17. kolovoza 1991. godine.
“Na Hrvatskoj televiziji ih je prvi put spomenuo Marinko Leko, 17. rujna, kod Zvonka Varošanca u emisiji ‘Za slobodu’. Onda je bila slika na naslovnici Globusa, 16. listopada, pa u listu hrvatskih branitelja Branimir, također u listopadu… I otada Mravi i Štakori žive”, ponosan je Leutar.
“Mi smo se protiv straha i loših stvari općenito borili tako da smo se cijelo vrijeme šalili”, priča naš sugovornik i objašnjava što znači ono ‘Tenk pa duvan’ na splitskom muralu posvećen herojima Vukovara u ulici koja nosi ime grada heroja.
“To je bila naša interna zafrkancija. Prvo moraš uništit tenk pa se dignut, zapalit cigaru. Ne možeš se bez veze dizat, kako ti oćeš! Tenk, pa nešto eventualno pojest i zapalit duvan, na vatri uništenog tenka”.
Naravno, neke stvari racionalno si ne može objasniti niti dva i po desetljeća kasnije. “Bi li ti sad tu mogao mirno piti svoju kavu, a da je pored tebe leš? Naravno da ne bi, a vidiš, nama je to bilo nešto najnormalnije. To je kao u Hermanna Hessea, ono njegovo ‘Samo za luđake’, tako ja sam sa sobom ne mogu doć do nekih odgovora…
Ne mogu ti prenijeti što je to u čovjeku da može jest kraj mrtvog čovjeka. Pazi, on mrtav, mi jedemo kraj njega, to nije normalno! A umrijet ćeš ako ne popiješ vode il’ ne pojedeš narezak. I sam se to stalno pitam. Nemoj me onda još i ti pitat”, kazat će bez ikakvog mistificiranja i naknadne pameti Leutar.
“Često me pitaju, kako je to bilo, kako ste uspjeli? Ne znam, to je kao da stjuardesu koja je preživjela pad aviona pitaš recept za preživljavanje. Nema ga!”, kaže, ne želeći izmišljati bajke za odrasle.
“Ne mogu ja znati niti što je sve bilo na Trpinjskoj cesti, kamoli u čitavom Vukovaru te 1991. godine”…
Iz Vukovara je izišao 29. rujna 1991. godine. Ali Vukovar nikad nije izišao iz njega. “Pokojni Blago Zadro me poslao iz grada, jer je čuo da imam djecu”, progovaraju uspomene na najteže dane.
Leutar je uz ekipu “Slobodne” tog ljeta 2015. prvi put obišao murale s likovima svojih suboraca, branitelja Vukovara. Pardon, Leutar više voli da ga se zove gardistom nego braniteljem, jer je “danas svatko branitelj, a gardista ipak nema toliko”.
Uostalom, mnogi koji baš i nisu vidjeli bojišta imaju i Spomenicu, a Leutar, eto, nema. Kao da nikad nije ni bio u ratu, još manje u paklu obrane Vukovara. Ali zato se liječio od PTSP-a…
Nego, vratimo se mi muralu u Vukovarskoj. Vidio ga je Leutar putem interneta, ali nikad i uživo. Rijetki prolaznici na srpanjskih plus 38 i ne slute da je pred njima na pločniku čovjek čije se ime također nalazi na muralu.
“Naježio sam se i rasplako kad sam vidio fotografije ovog prvog murala, trebala su proći tri mjeseca da ih vidim, jer u vrijeme vukovarske godišnjice nisam kući uz televiziju, znate kako je, protokol, gužva… Ovo je moja Spomenica i najveće priznanje, ne treba mi nikakva druga!”, pokazuje ganuti Leutar na mural s prikazom svojih mrtvih suboraca. Tu je i zapovjednik Marko Babić, inače iz Trilja, Andrija Marić iz Ivanjske kod Banje Luke…
“Žuti mravi uvijek žive, ma gdje se rodili, uvijek spremni skočiti za domovinu. A mravi, znate, komuniciraju kemijskim putem. Tako postoji i kemija između ovog murala i Vukovara. I zato sam zahvalan Torcidi na ovome! Evo, naježio sam se”, zavrće rukave Leutar.
“Nemam nikakve veze s nogometom i navijanjem. Uostalom, ovo i nije tipična navijačka priča, ona me se i ne tiče. Ali veliko hvala dečkima iz Torcide, na ljubavi prema Vukovaru i Hrvatskoj. I oni su zaslužni za očuvanje sjećanja na Vukovar, ovako se voli Hrvatska”, kaže. Drago mu je da se jedna podskupina Torcide naziva “Žutim mravima”, kontaktirao je s njima još prije, ali i dodaje da ga rastužuje kad vidi jačanje animoziteta između sjevera i juga, pogotovo na relaciji Torcida-BBB.
“Što bih sad ja trebao birati između svojih dečki koji su bili hajdukovci i onih koji su dinamovci? Nemojte to tražiti od mene! Ja sam iz nekih drugih vremena, kad to nije bilo tako, ali danas je, eto, drukčije”, priča Leutar.
Umirovljen je, kao što rekosmo, u statusu običnog vojnika.
“Iskreno, ja i nisam znao koja prava imam, pa ih nikad nisam ni ostvario. Jednostavno, nisam išao za tim. Moj vojnik Voloder mi je jednom rekao, ja imam veću mirovinu od tebe, zapovjedniče… Što da kažem, ne bavim se politikom, uvijek sam bio nepodoban i pomalo disident, ne vole me sistemi jer sam kritičar svakoga…
I zaista, Leutarova vojna biografija sve je samo ne ona običnog vojnika; evo, izdvojimo samo to što je zarobio, prefarbao i iz Vinkovaca u zagrebačko Rakitje odvezao tri vozila JNA, za što mu se, kaže, nitko nije niti zahvalio… Zapovjednik satnije za specijalne namjene, izviđač koji je ulazio u neprijateljsko područje danas ima “običnu” vojničku mirovinu iako je većina toga što je radio bilo sve samo ne obični vojnički posao.
“Marko Babić mi je htio pomoć oko svega toga, al’ ga je smrt preduhitrila. Poznajem zakone, znam da ne možeš bit promoviran na zapovjednu dužnost ako nisi djelatna vojna osoba, ne možeš bit promaknut u mirnodopskom razdoblju, za razliku od ratnih uvjeta, ali ako lažem ili tražim nešto što me ne pripada, ili možda falsificiram, neka me kazne”, opet će na šalu Leutar.
Ali, onda će se uozbiljiti i mirnim glasom kazati: “Ne govorim ja zbog sebe, nego da ne bude k’o u Marquezovom romanu ‘Pukovniku nema tko pisati’, kad me sutra žena i djeca budu pitali što ćemo danas jest. Da im ne moram reći kao pukovnik svojoj ženi u zadnjoj rečenici romana, ono, jest ćemo govna! O tome se radi. Dajte da ne moram… Eto, samo to”.
Može li se Hrvatska i dalje praviti da ne čuje ovog čovjeka?!