Home Izdvojeno ŽESTOKA PREVIRANJA U HSP Najizgledniji kandidat Nikica Augustinović, najidealniji Čapko i Ivanka Špralja

ŽESTOKA PREVIRANJA U HSP Najizgledniji kandidat Nikica Augustinović, najidealniji Čapko i Ivanka Špralja

by Ante R.

Kako tvrde izvori unutar stranke, bitan razlog abdikacije gospodina Starčevića s čelnog mjesta Hrvatske stranke prava navodi se – kronični umor. Ne spominju se, ili posve sporadično spominju, izborni debakl, kao i kadrovski potop stranke. Ništa se, dakle, ne spominje osim činjenice kako je Karlo Starčević ušao u dramatičnu fazu kroničnoga umora, i mnogi ljudi zbog te činjenice suosjećaju s njim i njegovom obitelji. OK, sve razumijemo, no onda bi bilo fer i profesionalno da HSP o njegovom stanju precizno i bez zadrške obavijesti javnost, to bi bila gesta koju bi ljudi znali cijeniti.

Neprilično bi bilo uspoređivati ponašanje gospodina Starčevića s Tuđmanovim, jer je gospodin Starčević živ, i postoje ozbiljni izgledi za njegov potpuni oporavak od kroničnog umora. Lideri, međutim, pokazuju svoje atribute ne samo u trenucima umora nego i u trenucima ozbiljnih bolesti. Franjo Tuđman je na sve načine nastojao sakriti činjenicu da je ozbiljno obolio, pokušavao je igrati tenis, i o tome obavještavao medije, bez obzira na to što se nakon petnaestak minuta na terenu rušio od iscrpljenosti. Naredio je svima oko sebe, uključujući i liječnike, da o njegovoj bolesti ne smiju ni pisnuti. Kopnio je iz dana u dan, a ljudi iz njegove okoline tvrdili su kako se osjeća odlično. Tadašnji premijer izjavljivao je kako u bolnici s njim komunicira, dok Tuđman u isto vrijeme nije bio u stanju ni potpisati odluku o izborima. Car nije mogao biti bolestan, a gospodina Starčevića je, kako se čini, iz stroja izbacio najobičniji umor.

Politika kao iznimno stresno zanimanje

Kod Karla Starčevića razvoj kroničnog umora je iznenađenje. Mnogi bi se, zbog sportskog života, (genetski povoljnoga) niskoga rasta, mršavosti, kladili na njegovu top formu, no politika je, međutim, disciplina koja može izazvati teške stresove, i oni se u organizmu ponekad sublimiraju u raznim formama.

Gospodin Starčević je cijeloga života nastupao kao personifikacija samokontrole, ali bi mu vjerojatno bilo bolje da je ponekad oslobađao emocije. No, dobro, bilo kako bilo njegova predsjednička era je završena priča, pitanje je, dakle, tko će nakon njega preuzeti kontrolu nad HSP-om? Tko danas, uostalom, može voditi HSP, čak i ovakav kakav jest.

Uoči vlastite demisije gospodin Starčeviće je za nasljednika – neformalno – imenovao odanog mu Nikicu Augustinovića, inače završenog kuhara, kojega zbog keramičarskog obrta koji vodi kolokvijalno zovu i – Nikica Gletarica.

Augustinović kao preslikani Starčević

Pokazuje se sve više kako taj izbor nema političkoga efekta. Gospodin Gletarica, doduše, psihološki odgovara Starčeviću, jer je na neki način preslika njegove osobnosti, tako da gospodin Starčević može vjerovati kako ovaj ne će praviti nikakve političke izlete i scene bez njega, ali karizma gospodina Augustinovića praktički je nikakva. Bez ikakve ozbiljne šanse za napretkom. Radi se o polu didaktičkom rudimentarnom tipu, zakovanom u svome psiho-socijalnom okružju, čak ostavlja dojam da ga politika u komunikativnome smislu suštinski i ne zanima.

Njegova politička komunikacija uglavnom se svodi na bedastoće i trivijalnost, politički i komunikacijski hendikepi jasno se uviđaju, stilom neodoljivo podsjeća na vic-mahera Stipu Mesića, tako da ozbiljan promatrač odmah dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost za preuzimanje vodeće uloge u HSP-u.

Većina članstva smatra kako je gospodin Augustinović zapravo rekao sve što je imao. Ako je ikada išta u političkom smislu i imao za kazati. Karlo Starčević je u potezima bio krajnje taktičan i oprezan, u nastupima spekulativan i često namjerno nedorečen, ali oko njega se ipak širila nekakva liderska aura koju je ostvarivao zahvaljujući, između ostaloga, svojoj nemilosrdnosti u eliminiranju frakcijskih konkurenata, poput Mirele Bušljeta Felc, te niza bivših pravaša poput Zvonka Mlakića, Stanka Krnića, Milouša Kočija, i još nekih. Na gospodinu Augustinoviću se vidi kako nema posebnoga afiniteta za političko nametanje vlastite volje, u čemu se Karlo Starčević, na svoje tihe načine, ipak snalazio kao riba u vodi. Nikica Augustinović bi eventualno unutar stranke mogao biti nekakav savjetnik za obrtničko-zanatska pitanja, ili slično, ali posve je neadekvatan kao vođa.

Sada ostavimo po strani bizarno objašnjenje o kroničnome umoru kao razlogu povlačenja gospodina Starčevića, iz politike je morao otići kako bi njegovo povlačenje stranku prisililo na promijenu imidža. Da bi realizirala svoju svrhu, voda se ponekad mora zamijeniti vatrom.

Čaška, Čapka nam dajte

U prvim redovima za nasljednika gospodina Starčevića autor ove kolumne osobno bi rado vidio političko-pravašku mega veličinu poput kandidata s reformatorsko – kulturološkim vizijama, koja bi bila idealna za baš ovakav HSP kakav jest, gospodina Zvonka Čapka iz Rijeke. Na stranu činjenica kako gospodin Čapko baš nikada, na bilo kojim izborima, nije osvojio baš ništa, kako je promijenio nekoliko, često i posve bizarnih, političkih stranaka i strančica, ipak je obilježen nijansom urbane dekadentnosti, za razliku od rudimentarnog Augustinovića.

Foto Facebook Zvonko Čapka

Problem je, međutim, u tome što gospodin Čapko pati od nedostatka motivacije za intenzivan politički angažman, ili borbu za liderski položaj. To njega kao da ne zanima, voli stajati po strani, i to je kod njega, na žalost, vjerojatno nepromjenjivo. No, njegov je možda i najveći problem što pravaškom scenom uglavnom dominiraju najmotiviraniji, a ne najsposobniji. A sposobnost je, kažu, njegov najjači adut. Netko je jednom napisao kako svijet pripada onima koji su rođeni da ga osvoje, a ne onima koji zaslužuju da ga osvoje. Je li Zvonko Čapko rođen da osvoji svijet u formi šefa HSP-a? Hm, krhko je znanje, no bilo bi dobro da gospodin Čapko ne bježi od bitke, jer je malo takvih kapaciteta i vizionara.

Također, gospodin Čapko posjeduje jak ego, voli se eksponirati, voli polemizirati, gestikulirati, dramatizirati, polemičkim seansama udarati vlastitu intonaciju, i po tome je svakako rođeni političar. No, do problema jedino dolazi kada je o suštini, dakle o bitnome, riječ. Za sada je to uglavnom – teški horor i laprdanje bez ikakvoga valjanog smisla i mogućih objašnjenja, no uz predan rad na sebi samome uspjeh bi mogao biti značajan.

Čapko vs. Špralja

Ili recimo kandidat broj dva, gospođa Ivanka Špralja iz Zadra? Nakon gospodina Čapka, obzirom na staje stvari unutar stranke, ona bi u ovom trenutku bila idealna kandidatkinja. Naime, gospođa Špralja je svojedobno, tijekom vlastitoga predstavljanju za mjesto u predsjedništvu stranke, istaknula kako je njezin i jedini i glavni adut zapravo njezinih ‘pet ćeriju’, misleći pri tom na svojih pet kćeri.

 

To je svakako lijepo čuti, pokojni Anto Baković bio bi presretan, no nije jasno na koji način ta argumentacija korespondira s mjestom u predsjedništvu jedne političke stranke. Nadalje, političke procjene gospođe Špralja nisu baš uvijek u skladu s agresivnošću njihova prezentiranja, no odavno je pokazala napredak u razvoju svoje uvjerljivosti, izvori navode kako je čak bitno evoluirala od pokliča ‘Za dom spremni’ prema realnoj politici. Možda bi se mogla uortačiti sa sličnim psihološkim profilom, gospodinom Željanom Jurlinom iz Kaštela, tako da bi i ona, poput njega, mogla postati stručnjak za čipiranja i 5G mrežu.

Foto Facebook Ivanka Špralja

Nedostatak kredibiliteta

Zaključno, po snazi ega gospodin Čapko je u egalu s Nikicom Augustinovićem, koji, nesumnjivo, preuzima HSP jer je jedini kandidat za predsjednika. Poprilično je sigurno kako će taj čin biti čista katastrofa za HSP, jer stranka s gospodinom Augustinovićem zadržava kontinuitet rudimentarnosti, koji joj ne treba, ujedno posve gubeći svoj građansko – intelektualni identitet. Može se kazati kako svaki aktualni kandidat za upražnjeno mjesto gospodina Starčevića ima svoj faktor nedostataka. Osim spomenutih kandidata postoji još jedan koji se nemilice gura, neki Marijo Popović iz Splita, no po tvrdnjama ljudi koji ga dobro poznaju on je i nezanimljiv i presirov za taj položaj.

Na koncu, gospodina Nikicu Augustinovića zvanog Gletarica još uvijek, na žalost, obilježava nedostatak kredibiliteta, jer o politici apsolutno nema pojma, niti kada je riječ o nacionalnim, a niti o međunarodnim temama. SDP je svojedobno imao sreću da se nakon Račana pojavio Zoran Milanović, i stranci naviknutoj na autoritarnost nametnuo svoju blagu lidersku agresiju. HSP takvu sreću zasad nema.

Mijat Tomić za Hrvatski glasnik