Brano Pek: Pravo na dom I. Dio

Foto ZPH

Oduzimanje prava na dom spada među najveće zločine 20-og stoljeća. Nacistička Njemačka je provela zločin Holokausta i ukinula postojanje Židova kao naroda u Europi. Od početka nacističke vlasti, 1933., u Njemačkoj je rasnim zakonima i poticanjem mržnje ostalih stanovnika, onemogućeno Židovima da održe svoje domove. Rijeke ljudi su se iseljavale, podnosili nepravde, bili izloženi nasilju i ubijanju s ciljem da u Njemačkoj više ne bude Židova. Progon se provodio i u, od nacista okupiranim, zemljama i njihovim saveznicima.

Progona Židova nadilazi neposredne žrtve i simbol je oduzimanja doma svim ljudima.

Nakon II. svjetskog rata, došlo je u mnogim državama do osvete Nijemcima koji su u njima živjeli, oduzimani su im domovi a oni progonjeni u Njemačku. Provođena je kolektivna krivnja.

Za vrijeme hladnog rata mnogi stanovnici u SSSR-u i Istočnoj Europi, nisu željeli imati dom u uvjetima nepoštivanja ljudskih prava. Kao dio Ujedinjenih Naroda osnovan je UNHCR za brigu o izbjeglicama, s ciljem da pomogne izbjeglim ljudima. Međutim, ovaj pristup obilježava ono što zovemo „polutehnologijom“, koji je pomagao izbjeglima, ali nije sprječavao oduzimanje domova i progon. To nije dovoljno. Oduzimanje domova ljudima zato što su određene rase, vjere, nacionalnosti je organizirani zločin, čije počinitelje treba kazniti, ali izrazito ga je potrebno i spriječiti.

Kada je počela agresija na Hrvatsku, prepoznali smo da se nakon srpske okupacije provodi oduzimanje domova i istjerivanje ljudi s osvojenih područja, samo zato što su Hrvati.

Za rata u Bosni i Hercegovini progonilo se Hrvate i Bošnjake.

Konačno je i 1999. na Kosovu iz svojih domova prognano 800 000 Albanaca. U pismu Predsjedniku Tuđmanu 1. rujna 1992. istaknuli smo da je „zajednički, općenacionalni cilj vraćanje prognanika u njihove domove,“ … „da je pravo Srba koji nisu sami sudjelovali u zločinu da ostanu ili se vrate u Hrvatsku“ … te da zbog organiziranja i provođenja povratka treba osnovati „stožer povratka“.

Na temelju stradanja u povijesti, Međunarodno usvojenih ljudskih prava, doprinosa znanja i dobra, u Hrvatskoj smo prihvatili izazove dobra i pokrenuli organizirano i zajednički ostvarivanje dobra, među kojima je vodeće mjesto imalo očuvanje i povratak u vlastite domove. Znali smo da je to moguće samo ako se sami prognanici opredijele za povratak kao temeljni cilj, organiziraju i djeluju sve dok ne postanu povratnici i vrate se u svoje domove.

Hrvatski prognanici su – prvi na svijetu – iskazali i ostvarili pravo na dom. Ovaj rezultat nadilazi nas i naš rad, jer poziva čovječanstvo da prihvati i pravo na dom svakog čovjeka i svih ljudi.

Foto ZPH

Stotine tisuća hrvatskih prognanika okupili su se i izdržali progonstvo, organizirali povratak, obnovili svoje domove i ostvarili pravo na dom. U tome nisu bili sami. Veliki broj dobrih ljudi diljem Domovine i izvan nje, čija imena su zapisana samo u povjesnici činjenja dobra, na različite načine pomagali su zbrinjavanju prognanoga puka i sudjelovali u obrani od agresije.

I međunarodna zajednica, iako u početku zbunjena, brojnim je svojim akcijama, odlukama i dokumentima doprinijela rješavanju krize na prostorima bivše Jugoslavije.

A kako je zapravo sve započelo?

Prof.dr.sc. Ivan Živić je napisao: „Nije naodmet ukratko upozoriti na temeljni ideološko-velikosrpski okvir agresije na Hrvatsku, jer je on neophodan za razumijevanje uzroka i posljedica rata protiv Hrvatske, a osobito fenomena prognaništva, odnosno, prisilnih migracija u čijem se ishodištu nalazila politika etničkoga čišćenja. Naime, oživotvorenje koncepcije Velike Srbije bio je i još uvijek jest san velikog dijela srpske političke i društvene „elite.

Etničko je čišćenje bilo jedno od najvažnijih sredstava u postizanju ciljeva velikosrpske politike i srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku. „Mi ne želimo nikog drugog na našem teritoriju i borit ćemo se za naše prave granice. Hrvati se moraju ili iseliti ili umrijeti“, izjavio je jednom prigodom Vojislav Šešelj, te tako, nažalost, na najbolji mogući način pokazao što će se s Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom događati na okupiranom području Hrvatske. Pomoću etničkoga čišćenja, koje je rezultiralo brojnim prognaničkim kolonama, agresor je nastojao učvrstiti srpsku većinu ondje gdje ju je prije rata imao (dijelovi zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, istočne Like i sjeverno-dalmatinskog zaleđa), ali i uspostaviti tamo gdje je 1991. godine bio u manjini (dubrovačko područje, virovitički, daruvarski, drniški, šibenski i sinjski kraj, hrvatsko Podunavlje).“

Foto ZPH

Danas već pomalo blijede sjećanja na prve hrvatske prognanike, koji su spašavajući goli život napuštali svoje trudom i mukom izgrađivane domove i imanja te s vrećicom u ruci ili bez nje, u većim ili manjim skupinama, stizali u neokupirana hrvatska naselja.

Magla nametnutog povijesnog zaborava sve više prekriva brojne i duge prognaničke kolone koje su se prije samo dvadeset devet godina pružale od hrvatskoga istoka prema zapadu, ili od hrvatskoga juga prema sjeveru naše domovine.

Foto ZPH

Danas se tih slika sjećaju valjda samo oni koji se na njima i nalaze – bivši prognanici, danas povratnici, kao i oni, poznati i manje poznati, koji su im nesebično u toj prognaničkoj muci pomagali.

Hrvatski su prognanici bili dostojanstveni u svojemu trpljenju, daleko izvan svojih kuća i uspomena, razumljivo nešto manje strpljivi u očekivanju povratka, ali zato izvanredno hrabri u procesu povratka, koji je vrlo često značio dolazak na zgarišta i ruševine, dolazak među one koji su ubijali i protjerivali ili čak dolazak pred svoj dom u kojemu je netko drugi živio, a nije ga htio napustiti. Iako u cjelini jedinstvena, ipak je priča svakog prognanika različita. Svatko je svoju tešku sudbinu doživio na svoj način, prilagodivši se manje ili više uspješno prognaničkom, a kasnije i povratničkom životu. Nije jednostavno bilo biti prognanikom u vlastitoj Domovini, a svijet vas u toj „neprirodnoj“ situaciji ne prepoznaje niti razumije.

Smije li, na temelju prethodno rečenog, hrvatsko društvo dopustiti da se prognanička priča zaboravi? Imaju li pravo naša djeca odrastati bez spoznaje što su njihovi roditelji i bližnji prolazili u godinama kada je Hrvatska stasala i branila se kao neovisna država? Ima li ikakvih razloga da se prognanici po drugi puta prognaju, prvo od strane JNA i Srba 1991. godine i kasnije iz svojih domova, a danas od nas samih iz vlastitih sjećanja? Tim više jer epilog prognaničke priče još uvijek nije napisan. Prognaništvo je duboko u temeljima stvaranja današnje hrvatske države, čega – čini mi se – mnogi još uvijek nisu svjesni.

(Branko Pek, Pravo na dom – str. 21-23)

Ovu kolumnu temeljim na sjećanjima sudionika tih zbivanja bez obzira na kojem su se poslu ili funkciji zatekli za trajanja agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinski rat te u vrijeme napornih nastojanja da se prognani i izbjegli vrate u konačnici nakon mirne reintegracije Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, u obnovljene domove. Njihova je vjera, volja i snaga za povratkom bila silna, a pravo povratka neosporivo.

Foto ZPH

Za objavljivanje ove, i kolumni koje će slijediti, zahvalan sam mnogim autorima, njih 44, na čije ću se priloge u nastavku pozivati. To je tek početak, tj. Prilog i poticaj nekim drugim autorima za daljnja istraživanja i pisanja na tu temu.

Branko Pek

Branko Pek

O Autoru: Branko Pek je dugogodišnji uposlenik HRT Studio Osijek, dragovoljac Domovinskog rata, Ratni izvjestitelj, osnivač Zajednice povratnika Hrvatske, dugogodišnji predsjednik Zajednice povratnika OBŽ, publicista s do sada sedam objavljenih knjiga s tematikom Domovinskog rata poglavito iz istočne Slavonije. Hrvatski glasnik donositi će u nastavcima pojedine dijelove knjiga, a krećemo s knjigom Pravo na dom.

 

Komentari