Na žalost, čini se da niti jedna priča kod nas više ne može poprimiti sretan epilog. U stanju smo sve na kraju ofucati stropoštati u neki jad, dignuti bezumlje gotovo na stupanj božanstva pa tako i svu humanost i ljudskost koju smo pokazali u potresu. Mediji, svidjelo se to njima ili ne snose najveći dio odgovornosti. Pod krinkom traženje neke istine koju grade na pretpostavkama pokazuju sve osim njihove stvarne uloge, a to je nepristrano informiranje o stanju nakon potresa. Njihova je, ako ne obveza tada ljudska i moralna zadaća da razmišljaju o ljudima, njihovom mentalnom stanju i da ih smiruje. Postoje tu isključivo radi nas i u tom smjeru trebaju razmišljati i djelovati u dobroj vjeri i u skladu s novinarskom etikom, što je uostalom i propisano Europskom konvencijom o ljudskim pravima.
Podgrijavati atmosferu nepovjerenja između politike i naroda koje je ionako davno narušeno ne služi im na čast. Brojanje dana od potresa kad se politka uključila, napadi na Crveni križ koje čini bezbroj nesebičnih, hrabrih volontera, muškaraca, žena, majki koji su ostavili svoju djecu kako bi pomagali, koji ne spavaju, od kojih je jedan i izgubio život, kojima srce krvari kad pročitaju što se piše, pitanja zašto još netko nije dobio smještaj, zašto žena spava u autu s djecom…., a istovremeno imati amneziju za pitanja gdje su sve te udruge koje dobivaju sredstva iz proračuna kada je pomoć napotrebnija govori o puno toga. Bezbroj pitanja i zaključaka koja nisu utemeljena na činjenicama i koja ne sagledavaju niti imaju namjeru sagledati stvarnost, u konačnici stvaraju atmosferu linča i osjećaj dodatne nesigurnosti. I u osnovi ne možete tu ništa, osim po ne znam koji put navedeno konstatirati, jer mediji su oteti, novinari neslobodni.
Postavlja se i pitanje od kuda zapravo i ljudsko i moralno pravo bilo kome da to čini pa i onima koji se na društvenim mrežama kriju iza optičkih vlakana, nerazumno i glupo navlače na razne profile koji siju paniku, optužuju, i ne pada im na pamet razmisliti tko stoji iza toga, tko to i za čiji račun radi. Postoji nešto što se zove razum, postoji nešto što se zove vrijeme pa barem razmisliti za dobrobit sebe i drugih.
Nerijetko se obrušavamo na politiku, bez mogućnosti da prvo sagledamo sebe, i ako kažeš idemo napraviti komparaciju nas i njih, ne samo da neće pasti na plodno tlo već će izazvati gnjev većine. No „prošećite“ malo kroz ljudsku povijest pa i našu, i uvjerit ćete se da nije daleko od navedenog. Ako ćemo ići i dalje s komparacijom ili zapravo bit konkretniji osvrnimo se i na ponašanje uslijed tragedije i zapitajmo se što zapravo radi takozvani mali čovjek koji bez problema sebe zovi malim i običnim kada mu zatreba. Traži ono što mu ne pripada, lešinari, izbija iz usta drugome ne bi li zadovoljio svoj interes i došao do svog cilja. U svijetu koji je oduvijek određen, a posebno danas pokazuje upravo tu svoju određenost koordinatama ‘mene – ja – meni’. Što rade kuhari, volonteri koji su se bezuvjetno dali. Očekuju li sada da im država plati svu tu humanost?! Zašto je majka s djecom u autu ako joj je ponuđen smještaj, a ona odbija, zašto se traže smještaji ako se posjeduje druga nekretnina u kojoj može prebivati. Zašto se traži smještaj sa zelenom naljepnicom…bezbroj je tu primjera. Hermetički zatvoreni u svojim pristranim razmišljanjima, u medijskim mjehurićima koje za sebe stvaramo s razinom svijesti ispod svake razine jedino što vidi i što je oduvijek tako bilo je vlastiti interes. I koja je razlika između politike i njih?
Nitko ne abolira državu odnosno njene aktere od propusta i odgovornosti, ali pribijanje na križ govori o puno toga pa i o destabilizaciji koju premijer spominje. Ako se već i provlači pitanje njihove odgovornosti tada se prvo treba postaviti pitanje zašto je zakazao sustav civilne zaštite i nadasve hvaljen sustav Domovinske sigurnosti ?. Upravo ovaj razarajući potres u Petrinji, ali i poplave pokazuju kako se se isti nije održavao . Nekada organizirani sustav naprosto je uništen stranačkim kadroviranjem i stavljanjem nekompetentnih ljudi na rukovodeća mjesta u nadi da se neće ništa dogoditi, a dogodilo se, i tu je korijen problema ! Nije nam prvi puta da u ovakvim situacijama prve odreagiraju volonterske službe poput Hrvatske Gorske službe spašavanja i vatrogasaca jer počivaju na volonterizmu i čovjekoljublju kao ljudskoj vrednoti. Ne možemo se oslanjati samo na vojsku koja je najorganiziranija i najspremnija za sve uvjete dok drugi gledaju jedni u druge i traže tko je nadležan za što.
Drugi veliki problem je što niti jedna vlada nije imala i nema kvalitetan PR, ili jednostavno rečeno krizno komuniciranje koje kontinuirano i jasno upoznaje javnost o koracima koji se poduzimaju. Da je tako tada bi svima bilo jasno, a i medijima bi se izbila mogućnost pretpostavki da se traže i nalaze dugoročna rješenja, gdje će se, ne samo privremeno već i trajno smjestiti ljudi pogođeni potresom, da će država utrošiti milijune i milijune kuna u obnovu, i da će se nemalom broju njih koji su živjeli u trošnim kućicama obnovom omogućiti kvalitetnije življenje i dostojanstveniji život. Ako je i bilo kokošarenja (kako kaže predsjednik Milanović) oko poslijeratne obnove tada to treba sankcionirati. No, kada je u pitanju informiranje javnosti ne bi bilo zgorega i podsjetiti pod kojim se uvjetima poslijeratna obnova radila, o kratkom roku te iste obnove gdje je trebalo obnoviti tisuće objekata i smjestiti tisuće i tisuće ljudi. Kada sve prođe svi zaboravljaju na tu činjenicu pa i same institucije.
Shvatljivo je i da se aposolutno i dugogodišnje nepovjerenje između politike i naroda teško vraća, ali od nekuda se napokon treba krenuti jer odnos nepovjerenja, vječnih sumnji nikada nije i neće jednu zemlju odvesti u budućnost i prosperitet.
Bilo kako bilo, svatko od nas stvara sliku o sebi. S obzirom na našu subjektivnost koja je nerijetko odvojena od objektivnosti, činjeničnog i logičnog tumačenja ta slika je nerijetko iskrivljenja. I dalje upijamo sve što nam se servira, što utječe na nas i u konačnici što nas oblikuje onakvim kakvi jesmo. Ova činjenica neminovno dovodi do stvaranja određene uloge i normi ponašanja koje se reflektiraju na cjelokupno društvo koju drugi koriste i konačnici ostavlja realnu sliku onoga što na kraju pokazujemo. Epilog je trebao biti naša ljudskost i humanost, a ne ovo čemu sada svjedočimo. Epilog je trebao biti dati nadu postradalima da će ,unatoč početnom nesnalaženju, sve biti u redu
Mario Strinavić/demos media