Kakav me osjećaj uhvati kada gledam i slušam mrcvarenje elokventnog, inteligentnog i nadasve lukavog Premijera u odgovaranju, bilo narodnim zastupnicima bilo priučenim novinarima. Kakav osjećaj to može biti osim paničnog straha za budućnost ove zemlje, za budućnost djece, i onih nemoćnih koji su na kraju vlastita života. Dom za vješanje.
Obećam sam sebi kako će slijedeće pisanje biti optimistično, kako ću obraditi temu sa sretnim svršetkom, no neki vrag uvijek okrene na nevolju koju treba spomenuti. Ovo društvo, ovo vrijeme čovjeka razara teže nego granata, razara iznutra sve koji pomisle da bolje može i mora biti. Bolje, kako to nestvarno zvuči svaki puta kada ga zla usta izgovore. Postavite već jednom granicu dna propadanja gospodo političari, postavite granicu izdržljive boli pa onda ponosno recite biti će bolje. Tvrdim i svjedočim da je sramota ta koja čini bol neizdrživom, ne sirotinja i bijeda nego sramota.
Napisah ovaj uvod radi čovjeka koji svoju sudbinu veže za opstojnost čitave Nacije i koji kaže „mi ili oni“. Kojim pravom?, nakon tri desetljeća bogate trpeze, smije pogledati istoj Naciji u oči i tvrditi „Oni“ stari psi su krivi što ostajem bez blaga i izobilja. Bitke koje smo vodili stvorile su brojne Heroje Domovinskog rata no heroji ne naplaćuju svoje herojstvo ili se možda varam možda je od uvijek postojala tarifa za herojstvo, možda je postojao raj ovozemaljski u koji ja kao smrtnik nisam dostojan ući. Mi i oni, od uvijek postoje samo je perspektiva drugačija, „oni“ ne razumiju da su bili „mi“ do jučer, njihova okamenjena srca im ne dozvole da se prepoznaju i da dokuče da su sada oni zli. Ovaj Narod je okrenuo na zlo, jedan dobar dio njega, dio koji jede gospodarima iz ruku braneći svoje jadne pozicije prvoga u logoru smrti, braneći pozicije onoga koji prvi grabi sebi u tanjur. Uvijek je ostatak sačuvao vjeru, ostati će barem jedna svijeća na vjetru, jedna da napravi oganj.
Vraćam se na sramotu, sramotu koju izaziva bol jaču od najjače. Pitam ovu moju generaciju, osjetite li kako vas guši?, kako stišće grlo ta nemoć i sramota kako vas gura kraju. Zašto se sramimo? Zbog koga nas naša golotinja boli? Zašto su mnogi odustali? Odgovor leži na mjestima našega rođenja na ognjištima ako još postoje. Ja znam…., moja je bol na vrhuncu. Pogledavam onako tupim pogledom Oca i Majku svaki puta kada otvorim vrata staroga doma i stanem na tren, stane srce, stane disanje, stane vrijeme. Koliko me nije bilo, dan, tjedan? Tiho, da ne pokrenem vrijeme upitam, kako ste? Prolaze sekunde, i oni kao da zaustavljaju vrijeme tiho odgovaraju u glas, ma dobro je. Njihova tijela kao da svakim mojim dolaskom postaju manja kao da na očigled blijede kao da se pretvaraju u slike. Oni kojima su samo slike ostale oni razumiju, oni su odustali, njihova je bol podnošljiva ali je sramota i dalje tu. Sjetim se čopora vukova koji klize kroz snijeg sjetim se kako hodaju onako kako to najslabiji mogu, sjetim se kako ta divna životinja ima dostojanstven odnos prema onima koji su ih othranili, odgojili, stvorili. Evo, razmišljam, tko nam je uskratio pravo da se barem čoporom zovemo kada ljudi više nismo, koji su to vukovi odlučili ostaviti svoje i samotnjaci postati, koji su to odlučili besmrtnicima se zvati?
Mi, sramotni i nedostojni, ostavljeni na nemilost tami dostignutog kapitalizma, bunimo se, čujete li vi koji ste otišli? Starost nije sramota ona je samo razočaranje koje vas čeka uskoro, da i vi mladi sokoli istome se nadajte jer život nije maraton već trka na kratke staze. Ne pokazujete poštovanje prema do jučer snažnima već pokazujete prezir određujući kvadraturu i cijenu dosmrtnoga prostora. Umjesto društvene brige i pijeteta našim biološkim stvoriteljima pretvarate ih u profit. Prođite vi mladi sokoli umjesto šarenim ulicama na kojima perje pokazujete, prođite domovima, kazamatima na kojima se zadnji udasi udišu. Udahnite mirise kojima se nekada jaki opraštaju. Možda, kažem možda, će te mrvicu drugačije doživjeti svoje poslanje, svoju zadaću, biti odgovoran, ponizan i koristan u razbijenom čoporu.
Svo zlato i privilegije ostavljate na vratima istine, slaviti će vas samo po onome što ostavljate na korist svima. Onima o kojima govorim kažem,Alzheimer je milost Božja, za njih, ne za nas.
Ova kolumna je posvećena mojoj majci koja nas je napustila zauvijek.
Branko Bogdanović/ Hrvatski glasnik