Vučić o 13. 5. 1990.: ‘Pretukli smo vođe Boysa, taman se budio srpski nacionalizam’

Screenshot RTS

Obilježava se godišnjica jednog od povijesnih dana hrvatskog nogometa, ali i države. Tog 13. svibnja 1990. godine osjećala se posebna atmosfera. Jugoslavija je bila pred raspadom, nemir se osjećao u zraku, napetost se mogla rezati nožem. Bivša država bila je vreća baruta, a trebala je samo jedna malena iskra. Ta je iskra bila nikada odigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde. Tog 13. svibnja, mnogi će reći – započeo je Domovinski rat.

 

Tog je dana ozlijeđeno oko 200 osoba, a sukobi su se nastavili po cijelome gradu. U Srbiji je tada već godinama čvrstom rukom vladao Slobodan Milošević, milicija se doživljavala kao organ Jugoslavije, a usijani međunacionalni odnosi bili su važan faktor u stvaranju ratničke, a ne nogometne atmosfere na velikom derbiju.

Gostujuću je momčad  i novog prvaka Jugoslavije, u Maksimir došlo bodriti nekoliko tisuća Delija, koje je predvodio Željko Ražnatović Arkan. Godinama su se spominjale teorije kako je Arkan, kao agent Službe državne sigurnosti, dobio zadatak izazvati nerede na Maksimiru. Arkan nije bio jedan od “važnijih” navijača, a na poziciju vođa Delija dospio je “preko noći”. U Maksimiru je bio u odijelu, s pištoljem u sakou. Zanimljivo, na južnoj tribini maksimirskog stadiona, među pripadnicima Delija našao se i tada 20-godišnji Aleksandar Vučić, aktualni predsjednik Srbije.

 

“Tog se dana osjećala drukčija atmosfera. Gledajte, uvijek smo mi bili spremni na tučnjavu u Zagrebu, ali ovo je bilo nešto drukčije. Nas više od dvije tisuće krenuli smo vlakom, a prvi incident dogodio se već u Vinkovcima. I taj je bio gadniji nego inače. Odmah smo svi znali da se u Zagrebu spremaju neredi. Ali, ne oni između navijača Dinama i Crvene zvezde, već između Hrvata i Srba”, kazao je Aleksandar Vučić za ‘Vreme’ 2010. godine pa nastavio:

“I mi i oni tada smo se osjećali moćno. Kod nas se tada podizao srpski nacionalizam, u Zagreb smo stigli u velikom broju. Nikada se neće ponoviti gostovanje na koje će otići toliko navijača Crvene zvezde. Navijači su stizali iz Gline, Petrinje, Knina, čitave Krajine, pa i dalmatinskog zaleđa. No, u to doba rastao je i hrvatski nacionalizam, pa su se i navijači Dinama osjećali slobodno i moćno. Na stadionu se osjećala iskrena mržnja, s obje strane čule su se pjesme najjezivijih sadržaja.”

 

“Kad smo stigli u Zagreb, prvi put se dogodilo da nas je čekala vojska policajaca. Otpratili su nas do južne tribine. Međutim, mi koji smo bili iskusni prepoznali smo neke navijače Dinama koji su imali zadatak da prate hoće li se netko od nas izdvojiti, pa da ga prebiju. Prepoznao sam Šejtana, Sarmu i još neke. Nisam vidio Klokana i Sandra koje sam znao kao vođe Bad Blue Boysa. Onda sam doznao da su i ostali Zvezdini navijači to primijetili, pa su ih ispred jednog kafića presreli i pretukli. Na kraju nas je policija spakirala u specijalni vlak. Sve su nas ispitivali dok nisu popisali valjda svakog čovjeka u vlaku. Ali, tu stvarno nije bilo neke naše velike krivnje. Skoro pa nikakve. Za svaki drugi slučaj mogli su reći da je bilo odgovornosti Zvezdinih navijača. Primjerice, u Splitu kada je bilo 2:2, 1987., više smo mi, Zvezdini navijači, čuda napravili, nego Hajdukovi.”donosi Večernji.

Komentari