Piše: dr. Herman Vukušić
Malo koji moj tekst na FB je izazvao toliko oprečnih komentara kao onaj koji sam objavio 17. srpnja pod naslovom “Veleizdaja, velika riječ za sitne poene”.
U tom tekstu sam se kritički osvrnuo na nedavni verbalni napad Ilije Vučemilovića, predsjednika gardijske braniteljske udruge na resornog ministra Tomu Medveda, povodom izbora predstavnika braniteljske populacije za govornika na predstojećoj obljetnici “Oluje” u Kninu.
Vučemilović je tom prigodom Medveda nazvao i veleizdajnikom, a ja sam napisao tekst u kojem sam rekao da je u recentno vrijeme bilo puno više tema po kojima su se takve etikete mogle lijepiti, a Vučemilović se nije niti jednom oglasio.
Također, pozvao sam se na svoj status prvoborca za braniteljska prava koji se Vučemilovića ne sjeća iz ključnih godina bitke za opstanak braniteljske populacije (1995 – 2004).
S obzirom na dvojaki doživljaj mojih riječi od strane mnogih na društvenim mrežama, putem ovog ekskluzivnog teksta za portale Kamenjar, Hrvatski glasnik i Hrvatsku danas želim pojasniti svoje stavove.
Kao prvo, sve one koji me na internetu optužuju da sam se pridružio “veleizdajničkoj” ekipi podsjećam da sam osobno bio žrtva dezinformacija koje je o meni svojedobno pisala niti manje, niti više negoli nevjenčana supruga čelnika vladajućeg koalicijskog manjinskog partnera.
Posljedice koje sam snosio zbog tog teksta bile su gubitak nerođenog djeteta, braka te nezapamćeni javni i politički progon.
Bez lažne skromnosti mogu reći da se ne sjećam da je bilo koji predsjednik bilo koje braniteljske udruge ikada dobio takovu “čast”.
Kao drugo, povod napada na Tomu Medveda je potpuno prozaičan i besmislen ako se stavi u kontekst recentnih napada na dostojanstvo Domovinskog rata o kojem Vučemilović i većina drugih – šute!
U Zagrebu se ukida samostalni ured za branitelje, ljevici skloni povjesničari vrijeđaju branitelje neprimjerenim usporedbama sa partizanima, a gotovo cijeli generalski vrh uvlači se gdje sunce ne sija čovjeku čiji se otac javno dičio da ga je od rata sklonio na sigurno.
O svim ovim temama od Vučemilovića i mnogih koji su trebali reagirati nisam čuo niti riječ.
Treće, kada Medved kaže da se oni braniteljski čelnici koji žele biti političari uđu u politiku te istu ostave ispred vrata svojih udruga, posve je u pravu.
Pogotovu ako se uzme u obzir činjenica da Ministarstvo hrvatskih branitelja u velikoj većini financira rad udruga iz Domovinskog rata. Po meni, onaj koji daje novce za račune i plaće ima pravo sugerirati pojedina rješenja, a ako udruge s tim nisu zadovoljne mogu potražiti alternativne izvore financiranja svojih djelatnosti.
Ili mogu otvoreno ući u politiku kao stranke, pa na osnovu osvojenih parlamentarnih mandata krojiti službene stavove po pojedinim pitanjima.
Na koncu, ali daleko od najmanje važnog, hrvatsku javnost treba podsjetiti kako je naš zakon o braniteljima među najboljima u svijetu po pitanjima prava ratnih veterana, čemu je svoj doprinos prije nekoliko godina dao i Tomo Medved otvorivši ponovo rok za priznavanje bolesti kao temelja ratom uzrokovanog oštećenja organizma.
U izmjenama i dopunama spomenutog zakona od prošlog tjedna Medved je otišao i korak dalje te je u cilju što bržeg ostvarivanja braniteljskih prava ukinuo postupak stručne procjene i proces vještačenja oštećenja organizma vratio u redove Ministarstva hrvatskih branitelja.
Ove izmjene i prije izglasavanja dočekane su “na nož” od strane ljevičarske političke scene, a Medved je optužen da proizvodi nove “lažne invalide’.
Sve prethodno navedeno “veleizdajnik” Medved uspio je sprovesti unatoč jasnim signalima iz Bruxellesa kako Hrvatska troši previše novaca na prava svojih ratnih veterana.
Pa tako, s obzirom da Vučemilović i još neki čelnici pojedinih braniteljskih udruga očito nisu svjesni vremena i okolnosti u kojima žive, imao sam potrebu napisati ove tekstove, te im se javno stavljam na raspolaganje za bilo kakovu daljnju diskusiju.