Home Analiza Analiza: Selak je u avionu JNA obavio zadatak iznad Krasna, a da nije, dogodilo bi mu se isto što i Vratoviću

Analiza: Selak je u avionu JNA obavio zadatak iznad Krasna, a da nije, dogodilo bi mu se isto što i Vratoviću

by Ante R.

Objavljen je poduži članak u Hrvatskom tjedniku u kojem se ponovo obrađuje tema o različitim borbenim djelovanjima pilota Ivana Selaka po hrvatskoj za JNA 1991. pri čemu ga se optužuje za ubojstvo desetogodišnjeg dječaka, a sve kao reakcija na emisiju ” Nedjeljom u 2” u kojoj je Selak gostovao.

Voditelj Aleksandar Stanković, poznat po inače žestokoj retorici, provokacijama i škakljivim pitanjima koja postavlja svojim gostima, ovaj je puta ostavio dojam da gosta “mazi i pazi”.

Prema njemu se odnosio zaštitnički, a emisija je rađena tako da se potaknu emocije gledatelja pričom o siromašnom dječaku koji sanja pilotsku karijeru, (iako je takva sudbina bila u većini slučaja tadašnjih budućih pilota, a nekima i jedina mogućnost boljeg školovanja i neke bolje budućnosti).

Stekao se dojam da je namjera emisije bila u stvari “osvjetlati” Selakov obraz, kako bi se održala njegova “legendarnost”, koju je poljuljao intervju s udovicom hrvatskog pilota heroja Mirka Vukušića, a u kojem su objavljeni podaci o Selakovom borbenom djelovanju po Hrvatskoj za JNA 1991.

Budući da se pravdao neuvjerljivim pričama, objavili smo novi, duži razgovor u kojem su izneseni znatno detaljniji, podaci i dokazi kako o borbenim djelovanjima, tako i detalji o tome da Selak ne govori istinu, ali i o tome kako je funkcioniralo izvršavanje zapovjeđenih borbenih djelovanja i višestruka kontrola istih, te podaci zbog čega više nije bilo moguće namjerno promašivati ciljeve.

Nakon brojnih reakcija naših čitatelja, želimo se osvrnuti i na nove podatke objavljene u članku Hrvatskog tjednika. Naime, došli smo do detalja koji te navode ne samo potvrđuju već i proširuju.

Napad na Krasno

20. rujna 1991. JNA zrakoplovima u dva borbena naleta u Krasnu izbacuje kasetne bombe u zaseoke Vukeliće i Kulu te pritom smrtno stradavaju Ivan Samaržija, pripadnik Narodne zaštite i Marko Samaržija, tada dijete u dobi 10 godina. U borbenu akciju prema području Krasnog krenulo je 6 MiG – ova i 7 pilota. Naime prvi MiG je bio dvosjed NL 16 u kojem su bila 2 pilota (dvije kabine i duple komande). Jedan od pilota bio je Hrvat Grubeša koji se već ranije izjasnio da ne želi borbeno djelovati po Hrvatskoj. Zbog toga su ga stavili u dvosjed u kojem je on bio pilot u prvoj kabini, a iza njega u drugoj kabini sjedio je drugi pilot, Srbin.

Naime, Srbin ne samo da je imao kontrolu nad tim djeluje li se borbeno djeluje po zadanom cilju, već je u slučaju neke nepredvidive situacije, ili ukoliko bi Hrvat možda pokušao bijeg, pa se pokuša spustiti npr. na auto cestu ili slično, mogao prisiliti Hrvata oružjem i tako se spasiti da ne padne u ruke ZNG-a.

U takvom slučaju bi pilot u drugoj kabini preuzeo komande i vratio se u Bihać. Toliko o tome da su “mogli fulati” ciljeve. U druga dva MiG-a, oba L 14, su piloti bili Srbi, u četvrtom MiG-u L 17 bis letio je Josip Barunović, (pomoćnik komandanta 125, eskadrile za gađanje raketiranje i bombardiranje), a u petom MiG-u L 17 bis letio je Ivan Selak. Iza Selaka je u šestom, posljednjem, MiG-u L 17 bis, letio Branislav Dronjak. On je letio zadnji, kako bi se pouzdano znalo da su svi piloti ispred njega izvršili zadatak u potpunosti onako kako je i planirano. Dronjak je imao dobar pregled Selakovog borbenog djelovanja, jer je letio odmah iza njega.

Svi su borbeno djelovali prema planu o čemu su napisani i izvještaji nakon obavljenih borbenih zadataka. Ni Grubeša nije imao izbora, morao je borbeno djelovati jer je za vratom imao srpskog pilota. Da nije borbeno djelovao bio bi uhapšen, stavljen u lisicama u helikopter i pravac Beograd u istražni zatvor.

Kako se postupalo s neposlušnima

General Ljubomir Bajić je tu bio nemilosrdan, to je bilo opasno vrijeme. Na primjer, general Bajić je dao naredbu pukovniku Marijanu Vratoviću, komandantu 185. Školsko-lovačko-bombarderskog puka u Puli, da se pošalju posade, koje bi pronašle skladišta JNA Duboki jarak kod Sesveta i razore ih.

Vratović nije htio poslati posade na zadane ciljeve, već je poslao posade na drugu lokaciju uz napomenu pilotima da niti slučajno ne smiju djelovati po civilnim ciljevima.

Piloti su se vratili neobavljena posla jer nisu pronašli ništa, skladišta na toj lokaciji na koju ih je poslao, naime, nije bilo.

Bajić je to saznao i poslao padobrance da uhapse Vratovića i dovedu ga u Bihać, a na Sesvete je poslao druge posade.

Vratović je također spriječio da se izvrši zapovjed borbenog djelovanja po aerodromu Brnik u Ljubljani, koju je izdao general Bajić, a po nalogu generala Zvonka Jurjevića. Vratović je naime samo zapovjedio prelete preko aerodroma Brnik i time spriječio polijetanja civilnih zrakoplova što je bio cilj, umjesto da se aerodrom raketira i bude žrtava.

No, jednom prilikom su Bajiću naredili da udari poštu u Zagrebu usred bijela dana. Bajić je to odbio i rekao da može samo noću. Taj koji je nazvao se izvikao na Bajića, no Bajić mu je rekao: “ Jeste li vi normalni, u 9 sati u jutro je pošta puna ljudi”, stjerao ga u p.m. i spustio slušalicu.

To govori da se djelovalo uvijek shodno vlastitom poimanju opravdanosti borbenih djelovanja i osobnom poimanju moralnosti.

Iako su 25.06. 1991. Slovenija i Hrvatska proglasile samostalnost shodno Ustavu SFRJ iz 1974. kojim je takva mogućnost predviđena, Srbija i JNA nisu to priznavale, jer je srpsko političko i vojno vodstvo imalo sasvim drugačije planove.

Nakon isteka tromjesečnog moratorija na tu odluku srpsko vodstvo i JNA i dalje su imali pretenzije na dio hrvatskog teritorija, a zapovjedni kadar, kao i dio pilota i ostalog osoblja koji nisu izišli iz JNA, još su uvijek vjerovali u “jugoslavenstvo” ili je kalkuliralo zbog stanova, beneficija i sl.

General Blagoje Grahovac, zamjenik komandanta RV i PVO, inače vrlo elokventan i sposoban, došao je u Bihać. On je osmišljavao djelovanja po ciljevima u RH, a general Bajić je provodio zapovjedi kako bi se djelovalo po ciljevima koje je Grahovac osmislio.

Grahovac i tadašnji komandant RV i PVO (Ratno zrakoplovstvo i Protuzračna obrana JNA) Zvonko Jurjević 4.10.1991. pozvali su Vratovića u Bihać.

Prilikom ispitivanja Grahovac je Vratovića pitao zašto izbjegava borbeno djelovati po ciljevima u RH, i rekao mu da je rat za Srbiju neminovan, odnosno da Srbija neće odustati od RH i da je JNA dužna u tome pomoći Srbiji, odnosno da je to stav Veljka Kadijevića i cijelog generalštaba.

Vratović mu je na to odgovorio da će on postupati isključivo po zakonu, te da teritorij RH pripada Hrvatima a ne Srbima.

Dan nakon raketiranja Banskih dvora Vratović je uhićen i protiv njega je vođen sudski postupak.

Prije nego je avionom prebačen u Beograd, Ljubomir Bajić na njega je povukao pištolj i prijetio mu je ubojstvom, jer Vratović nije htio provoditi njegove zapovjedi o borbenom djelovanju po Hrvatskoj i Sloveniji. U pucanju na Vratovića Bajića su spriječili pukovnik Hasan Imamović i pukovnik Branko Šovagović, dok ga je nazočni pukovnik Bubalo nagovarao da to učini.

Sve ovo je kao svjedok Marijan Vratović izjavio na saslušanju u MUP-u Hrvatske, Upravi Kriminalističke Policije, službi za ratne zločine, a temeljem naloga Županijskog državnog odvjetništva.

Nejasno je kako to da se danas general Grahovac i dalje slobodno kreće od Podgorice gdje živi, do Beograda, ali i Zagreba. Jasno je da je u svojim objavljenim knjigama uljepšavao stvarnost i lagao, no ipak bi državno odvjetništvo trebalo uzimati u obzir činjenice i iskaze svjedoka, a ne vjerovati lažima onih koji su osmišljavali borbena djelovanja 1991. i snosili veliku odgovornost za činjenje zločina u zapovjednom lancu.

Sve ovo jasno govori ne samo kako je JNA vodstvo reagiralo, već i da je bilo hrabrih pojedinaca u zapovjednom lancu, koji nisu htjeli provoditi zapovjedi koje nisu bile u skladu s njihovim moralom, stavovima i percepcijom pravde, čak i pod prijetnjom smrću ili sudskim postupkom.

Što se tiče borbenog djelovanja po području Krasnog, Županijsko državno odvjetništvo je pokrenulo istragu za ovaj slučaj prije nekoliko godina.

Tražili su pravnu pomoć od Beograda, kako bi se saslušao srpski pilot za kojega su znali da je sudjelovao u toj akciji po Krasnom. Prilikom ispitivanja srpski pilot je tvrdio da on jest letio, ali da nije on pucao po cilju, već pilot Hrvat koji je letio u prvoj kabini… Nakon toga su Županijsko državno odvjetništvo i DORH, poslije provjere tih navoda kod Grubeše, zatvorili slučaj, a kako bi se zataškala borbena djelovanja pilota Hrvata 1991.

Sve ovo govori jasno o tome kako i zašto se sve zataškavalo, a kao posljedica svega je da danas herojima smatramo one, koji to nisu, dok se za prave heroje uopće ne zna. (A.R.)

Zapisnik sa saslušanja Vratovića:

VRATOVIC MARIJAN 287