Gledam na TV-u prosvjed pod parolom “Otkaz” koji lijevi iliti “levi” daju HDZ-u, Vladi, Plenkiju i krezovski bogatim penzićima… Ogromna masa od stotinjak aktivista s ofucanim parolama traže da odu u “onu stvar” svi, baš svi, osim, valjda, Pupovca . On i tako nije ministar. Više sliči na ministranta u liberalnoj misi koja se odvija u RH. Oni su po parolama na transparentima “slobodni i zajedno” još u “samoupravnom socijalizmu”. Traže prijevremene izbore na kojima ne mogu dobiti.
Sve svoje adute, ako su ih uopće ikada i imali, već su davno ispucali. To je bilo čisto “ploveće kazalište” pred središtem HDZ-a. Anka, Rada, Urša, Katarina, Ivana žele “upozoriti” na nešto što mi svi znamo. One bi sve probleme riješile u tren oka da su kojim slučajem na vlasti. Vjerojatno vjeruju da imaju u rukavu nekog Chuck Norrisa, lika koji može sve. Chuck se prošli mjesec navodno, za velikih vrućina, proslavio pijući vodu iz slavine, i to na eks! Neki dan je, pričaju, preskočio rijeku Colorado po dužini. Međutim, u našoj trenutnoj političkoj i svakodnevnoj zbilji nema nikakvog Chucka Norrisa da izvodi čuda. Znači, na žalost, nema nam tko pomoći ako si ne pomognemo sami. Možda bi nas mogla spasiti Providnost koja se iznenada pojavila u jesen 1991. godine. No, onda smo još bili mladi i prostodušni. Danas, nakon mnogo godina, više nismo ni mladi, a ni neiskvareni! A ni Providnost ne djeluje po našim željama. Eto, pomilovala nas je nedavno pobjedom Dinama u Kupu prvaka protiv Chelsea.
Zlobnici kažu da je od šoka zbog poraza londonskog kluba umrla kraljica Elizabeta II. Jedino srpski akademici tvrde kako je Kraljica bila “direktni potomak” Nemanjića. Sve je “lepo” objasnio “istoričar” Dejan Ristić. Direktna loza se ugasila u XIV. vijeku smrću cara Uroša-londonskog! Oglasio se navodno i predsjednik Vučić specijalno za Pupovčeve Novosti: sad mi je moja dobra prijateljica iz dinastije Nemanjića, kraljica Elizabeta, javila da je umrla! Odmah sam nazvao Richarda Burtona.
Hrvati žale za kraljicom, a zaboravljaju koliko ‘dobroga’ nam je donijela britanska politika
Melchior Masina, izvršni direktor Croatian American Association je napisao: “Na žalost, Englezi su se neprijateljski ponijeli prema Hrvatima u stvaranju prve Jugoslavije, u pomaganju četnika i komunista za vrijeme Drugog svjetskog rata, kod bombardiranja hrvatskih gradova i hrvatskih vojnih postrojbi 1944-1945., u izručenju hrvatske vojske i civilnog stanovništva komunističkim Titovim krvnicima i prešućivanjem njihovih zločina, u pomaganju srpske agresije na Hrvatsku i muslimansko-bošnjačke kampanje na Hrvate u Bosni…” Trebali još nabrajati? Zadivljuje kako Englezi vole svoju monarhiju i, siguran sam, iskreno tuguju zbog smrti najdugovječnije kraljice. Logično je da Englezi tuguju zbog odlaska svog monarha, ali u analizama vladanja, bar kod nas u Hrvatskoj, nitko se nije sjetio i svih promašaja britanske politike prema Hrvatima u novijoj povijesti. Od Bleiburškog polja i više od 200.000 razoružanih vojnika koje su Englezi izručili partizanima i tako poslali u smrt bez suđenja do gotovo otvorenog podržavanja Miloševićeve Juge tijekom Domovinskog rata…
Stoga mi se sviđa izjava legendarnog Andrije Jarka: “Bio bih puno sretniji da je Hrvatsku zapljusnuo ovakav val emocija kad je umrla Kata Šoljić. Odlazak te heroine bila je suha agencijska vijest!” E, kad bi Hrvateki znali tako voljeti svoje kao Englezi! Sjećam se kad je Merkelica odlazila s vlasti, kod nas su ju u medijima slavili kao najveću europsku političarku i cmoljili za njom kao da je umrla, da bi se tek danas poneki novinar usudio spomenuti i sve njene (vanjsko-)političke promašaje. Kompleks manje vrijednosti je neizlječiva bolest kod Hrvateka.
Utjeha nam je Kraljičina navodna izjava pred kraj života: “Lako je izgubiti Indiju i pola svijeta, ali da izgubimo od Dinama, e, to moje srce neće izdržati”.
Kažu da je biti političar jedno od najstresnijih zanimanja. Možda, ali i jedno od najunosnijih (bar kod nas). Političar možeš postati bez dana radnog staža, bez obrazovanja, bez dokaza o tome da si psihički zdrav. Ako si “sposoban”, možeš biti političar “za cijeli život”, možeš postati političar još kao dijete, a možeš i kad uđeš u poodmaklu dob. Tako je naš Charles III. ovih dana u sedamdeset petoj godini odradio prvi radni dan u životu kao kralj. Dakle, deset godina nakon što je stekao pravo na starosnu mirovinu. Ipak, bolje je imati bogatog kralja penzionera nego siromašnog i pohlepnog mladog lava.
Kako je Charles III. poznat po svom zalaganju za očuvanje prirode i po suosjećanju za probleme “malih” ljudi, možda da mu netko prišapne kako kod nas većina penzića preživljava s mirovinom od 150 eurića. Čast iznimkama koje imaju i po 450 tisuća eura na računu…
O još jednom primjeru hrvatskog poltronstva čitam na fejsu: “S lovom potrošenom na Erdoganovo osiguranje mogli smo obnoviti barem pet sela na Banovini…. Čovjek došao podržati kumove Bakira i Sebiju na izborima i usput skočio i do nas. Samo da nam osobno prišapne kako je protiv promjene izbornog zakona u BiH”. Datum 7. rujna je zanimljiv datum. Tog je dana 1566. pao Siget te su bili ubijeni Nikola Šubić Zrinski i čitava njegova postrojba jer se nisu htjeli predati Turcima. Povijest kaže da su na neki način spasili Hrvatsku, Austriju i Mađarsku od pada pod tursku vlast. Tog istog dana, 7. rujna 2022. došao nam je u svečani posjet turski predsjednik. I to na otvaranje džamije u Sisku. Sve bi to bilo ok da nam Erdogan nije zapravo došao jasno poručiti kako ne podržava izmjene izbornog zakona u BiH, ali se ponudio da posreduje u razgovorima triju bosansko-hercegovačkih naroda, naravno, tek nakon izbora u Turskoj ( i BiH). Poltroni svih zemalja uozbiljite se!
Nešto k’o Mujo i Fata. Upoznali se preko fejsa i dogovaraju sastanak. Fata: “Čekat ću te na uglu robne kuće. Visoka sam 172 cm i imam 65 kila. A kako ću ja tebe prepoznati?”, pita Fata. Mujo odgovara: “Nosit ću vagu i metar!” Malo mašte: Fata smo mi, a Erdogan nosi vagu i metar….
Ustavno-pravni stručnjak iz Osijeka postavlja pitanje: “Zašto primamo u posjet turskog sultana Erdogana koji je u Sarajevu otvoreno stao na stranu bošnjačkog unitarizma u BiH, direktno na štetu hrvatskog naroda?” Nogometnim rječnikom rečeno, kiks s Pantovčaka. Promašena ideja Zorana Milanovića. Nakon Sarajeva i Beograda na njegovom čarobnom letećem tepihu za nas nije ostalo ništa. I to veliko ništa! Preživjeli smo tri dana izvanrednog stanja ili prometnog kolapsa u Zagrebu ni za što. Trebalo je na vrijeme prepoznati priliku. Zna to dr. Mato Palić bolje od mene pa svoje pitanje treba adresirati “onima gore”…
Od svih doktora najuspješniji su psihijatri. Njihovi pacijenti od pamtivijeka vladaju svijetom.
Park žele nazvati po Miri Furlan, koja je pobjegla u Beograd kad su nas komšije ‘denacificirale’, a zaboravljaju Šovagovića, Lastu…
Na adresu zagrebačkog Gradskog odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova stigao je prijedlog da se jedan park u gradu nazove po Miri Furlan, “legendarnoj” glumici koja se u tren našla u Beogradu čim su nas komšije napale, okupirale ili, kako se to danas kaže, denacificirale. Njen slučaj izaziva asocijacije na Radu Šerbedžiju, Borisa Dežulovića, Vedranu Rudan kao i razne naše orjunaše… Većina ih je ipak ostala u Hrvatskoj iz praktičnih razloga (kao što su zamjene stanova, posao), ali srcem su se preselili u “prestolnicu”. Za taj hrabri čin bježanja k agresoru različito su nagrađivani. Rade i familija famoznim Brijunima, Mira Furlan parkom, Rudanica medijskom glorifikacijom. Lijepo što je Rada Borić odmah “potboltala” ovaj prijedlog izjavom “ona to zaslužuje”.
Pedantni i pametni dr. Ivica Granić nabrojio je na fejsu desetke i desetke naših vrlih istaknutih pokojnika koji su ostali zaboravljeni, da ne kažem u ideološkom mraku ovog lijevog liberalizma. Ima li u glavnom gradu park, recimo, Fabijan Šovagović, velikan naše kazališne i filmske scene ili Sven Lasta (on je malo dvojben jer su ga zvali “glumac sa snajperom”)? Lasta je obukao hrvatsku uniformu i otišao u Satniju hrvatskih umjetnika u Sunju. Umjesto da čeka razvoj događaja, k’o Rade u Beogradu ili Mira u New Yorku, Sven je bio ratnik. Bez mobilizacije se pridružio Slobodanu Praljku, Miroslavu Međimorcu…. Arsen Dedić je u to vrijeme na HRT-u, zajedno s Gaby, pjevao “Moju domovinu”, a Božidar Alić je žestoko digao glas za Hrvatsku što ga je nakon “Oluje” koštalo posla. Furlanicini obožavatelji mu to nikada nisu oprostili. Uzmimo samo nenadmašnog Olivera Dragojevića koji je odmah dao do znanja da nema tog novca zbog kojeg bi nakon rata išao pjevati k agresoru. Možda Rada Borić uskoro predloži imenovanje nekog parka u Zagrebu imenima Miljenka i Lepe Smoje koji su dobivali plikove kad bi se ta rezolutna Oliverova izjava negdje citirala. Kad jednog lijepog dana Jakuševac postane park, bit će mjesta za našu progresivnu ljevicu da svatko od njih dobije bar jednu aleju. Samo da se na Jakuševcu riješi pitanje smeća. Možemo! je to obećao naivnim Zagrepčanima!
Jedna relativno poznata književnica je početkom rata napustila supruga i “zapalila” u Beograd. No, kako nije došlo do brzog “prisajedinjenja”, vratila se kući i zamolila supruga da joj oprosti. Dobila je zanimljiv odgovor: “Za to što si me napustila, opraštam, ali za to što si se vratila, nikada!”
Ante Čačić gazi i dalje. Iako sam dobronamjerno upozoravao anemičnu upravu Dinama na sve što nam prijeti ako ostane na čelu ekipe, evo nas u šumi Striborovoj, kako se nekada zvala maksimirska šuma, i to na megdanu s “krvoločnim” Chelseajem. Sad će mi svi priznati da sam stručnjak par excellence za nogomet. Mogli smo u “hladovini”, u konferencijskoj ligi, skupljati lovu i bodove. No, sada je kasno za kmečanje… Čarobna maksimirska šuma puna malih Tintilinića sredila je nakon Josea Mourinha i Thomasa Tuchela, a Čačić i dalje prijeti. Tko zna dokle… Stručna nogometna iliti “fudbalska” javnost predlaže da se skupi lova i tvrdoglavom Anti u Šestinama otvori novi TV-servis za popravak RIZ-ovih televizora. Ili rigidnije rješenje: da ga se pošalje na kraljičinu sahranu pa što bude…
Ante na čelu Dinama ujedinio je sve one koji ne vole…
Gledam u subotu preko mog RIZ-ovog telkača Dinamo u Gorici. Plavi nisu pošteno puknuli na gol domaćima. Međutim, Čačić je ostao hladan k’o špricer. Kad je prošla 90-ta minuta na jugu Lijepe naše točila se već bevanda, ali je tada Antina rezerva, “mladi i neafirmirani” Oršić smjestio loptu u mrežu Gorice. Bože, njega treba što prije promijeniti! Uskoro igramo u Milanu! E, sad je stvarno dosta te sramote s trenerom koji se sjeća vremena kad je pok. kraljica Elizabeta bila okrunjena, a Građanski nabijao Liverpool. Čačića hitno stigmatizirati jer ćemo inače “jesti *ovna”. Siguran sam da će F.C. Milano dobiti iskrenu podršku svih koji ne vole Dinamo. To što nam iz tjedna u tjedan priređuje ovaj trener zaista nema smisla. I još se zove Ante… Trebamo, drugovi, gledati malo širu sliku. Vidjeti kad i gdje je rođen i zašto se baš zove Ante kad postoje lijepa hrvatska imena kao npr.: Slobodan, Goran, Swen, Hans, Kiki, Radoje… Zato hajmo svi navijati za F.C. Milano! Tako je to kad se mala čela poskliznu na velika načela. Čudim se samo kako organizatori mitinga za dijeljenje otkaza nisu dodijelili otkaz i treneru Dinama ovakvog imena koje nas podsjeća na svetog Antu. Zaštitnika onih koji (nešto) izgube…
Čim je Čačić ostvario svoj cilj, naciljali su ga.
Piše Zvonimir Hodak