Hrvatsku političku scenu možemo opisati kao borbu gladijatora ili si na vlasti ili si mrtav. Surova borba izmiče kontroli sustavima i vrijednostima definiranim u demokratskim društvima i ruši sve moralne ograde kojih je bilo znatno više u vrijeme Domovinskog rata. Kako su se bezlični likovi u kratkom roku povampirili koristeći prigodu da postanu totalitarni lideri samo i jedino jer im je primitivni nacionalizam to dopustio. Svjedoci smo prepoznatog fenomena pod nazivom „politička religija“ koja je pak produkt modernog totalitarizma. Za države poput Hrvatske koje nemaju iskustva sa stvarnom demokracijom a koje su izvedene iz socijalizma zavezanih očiju, moglo se tolerirati „jednoumlje“ kroz period nekoliko izbornih ciklusa. Ova paraliza demokratskih promjena apsolutno je neprihvatljiva stoga se pozivanje na parlamentarnu većinu u provođenju volje jednog čovjeka čini kao opasan presedan.
Ovaj uvod trebao bi razjasniti odnose u bezličnoj oporbi i donekle pojasniti raspadanje, frakcijskih borbi i sektaštva kako u starim strankama tako i u novonastalim pokretima i platformama. Iskrena politička analiza prepoznat će obrasce osnivanja „platformi“ lijevog i desnog spektra po jasno definiranim šprancama gdje se lijeve platforme „zalažu“ za društvenu pravednost i jednakost u različitosti dok se desne platforme zalažu za nacionalne, obiteljske i tradicijske vrijednosti. Gdje je tu „gospodarski suverenitet“, zašto izostaje briga za radništvo i seljaštvo u izvornom obliku i zašto se briga za zdravlje i prosperitet Nacije zaustavlja na potrošenom nacionalizmu? Zašto? To mogu pitati samo oni koji su slijepi kraj vlastitih očiju, samo oni koji se ne mogu odmaknuti od poznatog osjećaja totalitarne ovisnosti o ideologijama ili ličnostima, to mogu pitati samo oni koji se boje. Kako strah može izazvati ovako izraženu ovisnost o tiraniji znaju rijetki preživjeli logoraši iz daleke prošlosti jednako kao i ovi „prezreni“ logoraši nedavne tragedije.
Stvarna društvena pravednost, pravičnost i jednakost pred zakonom vrlo brzo bi uklonili svaki osjet straha, što više zdrava i konkurentna polarizacija Društva preduvjet je zdravom napretku ka gospodarskom i kulturnom suverenizmu a koji na posljetku isključuje svaki oblik agresivnog komuniciranja. Hrvatsko društvo se postavlja i gura u ulogu porote i suda kako bi se eliminirali „pogani“ dok se na drugu stranu slijepim vjerovanjem eskulpiraju grijesi „naših“. Resursi su ograničeni ustrajnim devastiranjem stečevina lokalnih nositelja gospodarskog rasta i razvoja čija mrtva trupla zovemo industrijskim nasljeđem. Oni su ostavština poslijeratne pljačke u pretvorbi i privatizaciji (tajkunizaciji) tada europski konkurentnog gospodarstva.
Da se ipak vratimo na događanja ovih dana gdje svjedočimo dokazu teorije političkog fundamentalizma od kojega otpadaju neprilagođeni, nezasitni i pretjerano ambiciozni. Na sceni je transformacija stranaka suprotnog spektra političkog djelovanja u kojima se na potpuno identičan način obračunava sa neistomišljenicima. Obrazloženja su; štetno djelovanje u odnosu na smjernice i politička načela stranke ili pokreta. Poznata floskula koja pokriva svaku potrebu za detaljnim pojašnjenjem razilaženja u stavovima. Bavljenje politikom u Hrvatskoj je postao poslovni poduhvat sa samo jednim ciljem, stjecanje moći stjecanjem kapitala. Vidimo iz priloženog da poslovni pothvat može krenuti u neželjenom smjeru čime se pokazuju stvarni gospodari štiteći investiciju upravo po zakonima kako se saniraju poslovna društva.
Rezovi i smjena upravljačkog kadra izazivaju na jednoj strani ekstremno nezadovoljstvo prozvanih i protežiranih dok na drugoj strani izvire podanost čopora u borbi za mjesto „vožda“. Politika radi politike, krive strategije, nedostatak vizije i prevara u svojoj izvornoj suštini čine poznate potrošnima a nepoznate bitnima. Razmjeri poremećaja na lijevom spektru još su jači no u svojoj pretvorbi ne mijenjaju načela nego ideje što u konačnici nije promjena nego smjena istrošenih bandoglavaca ispranih političkim aferama u vlastitu uzdizanju. Neka živi nevidljiva revolucija Briselskih parazita, neka živi Nutela.
Branko Bogdanović Hrvatski glasnik