Damir Polančec nije se utopio u dubokoj vodi istine, tako je odlučio Vrhovni sud. U Točki na tjedan govorio je o svom slučaju. Nataši Božić rekao je da smatra kako je bio izložen prekomjernom granatiranju te da su mediji mogli izvještavati o tom slučaju i na drugačiji način.
Što nakon svega?
Prvo treba saživjeti s tom konačnom činjenicom da je donijeta presuda, treba se priviknuti da nema više onog iščekivanja i nervoze, da je to to. Samu presudu nismo još uvijek primili. Ja sam je očekivao, ali procedura je takva da Vrhovni sud presudu, nakon što je objavi, dostavlja prvostupanjskom sudu, a onda je oni redistribuiraju, uz neki popratni dopis, svim akterima slučaja.
Objavljen je rezultat popisa stanovnika. Hrvatska ima oko 400 tisuća stanovnika manje. 200 stanovnika manje je u Đelekovcu prema popisu stanovništva. Reflektori im nisu pomogli?
Reflektori nisu pomogli, ali u odnosu na mnoga druga sela u našem okruženju, naše selo se još sasvim solidno drži. Kad se usporedi s istočnim dijelom Hrvatske, ta depopulacija u našem kraju je još uvijek manja nego u Slavoniji. Što se tiče reflektora, tamo su, nisu koristili meni nego nogometnom klubu i djeci. To je jedan od kaznenih progona, što javnost ne zna, u kojemu mi se nije stavljalo na teret da se financirao iz državnog proračuna. To je slučaj u kojem smo nas četvorica bili optuženi, jedan je dobio status pokajnika, dvojica su se nagodili i ostaneš sam. Tu mi se stavljalo na teret da sam potaknuo vodeće ljude Zagreb montaže i obrta koji je izvodio radove da falsificiraju svoju poslovnu dokumentaciju. Ti ljudi koji su falsificirali su dobili oprosnice. Želim još jednom reći, izgrađeni su, služe i nisu financirani iz državnog proračuna.
Kažete da je istina voda duboka, a ja ću dodati da su politika i pravosuđe često voda mutna. Što mislite koliko je cijela ta muljavina u pravosuđu i političkim odlukama doprinijela padu broja stanovnika? Osjećate li odgovornost?
Svatko tko je bio u javnom prostoru mora snositi dio odgovornosti. Nisu to samo događanja karakteristična za Hrvatsku. I druge manje zemlje s nižim standardom gube stanovništvo. Činjenica je da su Hrvati oduvijek išli na zapad raditi, da su granice nestale, da su naši ljudi percipirani kao vrijedni radnici i da smo skloni tome da potražimo sreću drugdje ako nismo zadovoljni uvjetima ovdje. To ne amnestira sve nas koji smo radili javne poslove i bili na odgovornim pozicijama. Svi snosimo odgovornost, ali dopustite mi da apostrofiram da odgovornost snose i mediji.
Koju odgovornost?
U smislu atmosfere u društvu. Iako politika i pravosuđe formiraju opće stanje, ipak su mediji ti koji izvješćuju i čestim senzacionalizmom utječu na stanje u društvu.
Mislite da nije bilo negativno nego da negativnu klimu stvaraju mediji koji izvještavaju?
Evo, dat ću primjer na vlastitoj koži. Sjetite se što je sve 2009. pisano, izgovoreno, na koji način me se tretiralo, kako se izvještavalo, rijetki su pozivali na presumpciju nevinosti. Sve to izvještavanje je, konkrentno u mojem slučaju, imalo velike reperkusije na percepciju mene svih ovih godina. Svi mi imamo svoju odgovornost.
Mislite da su mediji izvještavali o nečem što nije vijest? DORH vas je tad teretio da ste veliku kompaniju oštetili za 400 milijuna kuna, a vi ste u tom trenutku potpredsjednik Vlade. Što su mediji trebali, ne izvještavati o tome?
Ne bi mediji to trebali igorirati, ali postoji način na koji se određene stvari mogu i trebaju tretirati, a postoji način koji je prekomjerno granatiranje. Ja se usudim reći da sam bio izložen medijskom prekomjernom granatiranju.
Tvrdili ste godinama pa i sada da je cijeli vaš proces bio politički potaknut. Imate li dokaze za takve tvrdnje?
Ako preslušate moje izjave zadnjih tjedana, otkad se pojavila vijest o pravomoćnosj presudi, ja nisam tvrdio da je netko iz politike naredio DORH-u da protiv mene vodi kazneni postupak. Nisam to nigdje govorio. Govorio sam i mogu to ponoviti koliko god puta treba kako smatram da je DORH dijelom neprofesionalno postupao, odnosno USKOK, i smatrao sam i smatram, i to se sad pokazalo, da je stanje spisa, tih 60 tisuća strana, iskaza svjedoka danih već u fazi istrage i da je iz svega toga bilo vidljivo da nema elemenata za tvrdnje koje je USKOK iznio u optužnici. U ovom procesu, mene nije teretio nijedan dokument nego dvoje svjedoka i činjenica je da se iskazima tih svjedoka pristupilo nekritički i da ih se nije dovoljno preispitivalo. Da se to učinilo, možda do optužnice u ovakvom obliku ne bi došlo. Činjenica je i da su neka su hapšenja i podizanja optužnica, pa i u mojem slučaju, koincidirala s dolascima važnih ljudi EU-a. Mi smo bili pri kraju pregovora i stalno nam se stavljalo na teret kao zemlji da se nedovoljno borimo protiv korupcije, posebno na najvišoj razini. Taj moj slučaj je sigurno politici došao jako dobro da kaže: ‘Vidite da nema nedodirljivih, da smo spremni progoniti i visokopozicionirane plitčare’. Politika je to vrlo vješto iskoristila, a DOHR je bio neprofesionalan i nije trebao inzistirati na nečemu za što nije imao dokaza od prvog dana.
Koji bi motiv bio da netko bude tako nekorektran prema potpredsjedniku Vlade=
Netko si je gradio karijaru. Tada je na čelu DORH-a bio Bajić. To je jedno objašnjenje. Drugo je da smo htjeli Europi dokazati da se ipak borimo, ali ja nemam dovoljno dokaza da je politika bila u direktnoj sprezi. Kao član Vlade sam često bio na sastancima Bajića s vrhom Vlade. Tako mogu vjerovati da se i o mojoj sudbini na takvim sastancima razgovaralo. Nemam dokaza za to.
Je li netko mogao spriječiti vaš politikčki progon?
Dat ću vam primjer zbog čega sam bio ljut na politiku i moju bivšu stranku. Pritovren sam u slučaju Spice i onda su se različiti slučajevi počeli redati kao na traci. Isti dan kad sam pušten iz pritvora u slučaju Spice, uhićen sam zbog TLM Mostar. Pisao sma Vladi, tražio od kolega da jasno izađu u javnost i progovore o stvarima koje su se meni stavljale na teret, a bile su političke odluke koje smo zajedno dogovarali. Samo sam tražio: Izađite u javnost i recite iskreno gdje i kada smo svi zajedno sjedili i donosili te odluke, političke odluke. I sada se šteta tih odluka proglašava kaznenim djelom i stavlja meni na teret. Andrija Hebrang je jednom rekao da se radilo o političkim odlukama, a ostali su šutjeli. Naravno da me to boljelo i da sam za to smatra odgovornim i neke moje bivše kolege.
Jeste li ikada o tome razgovarali s Kosor ili nekim drugih iz vrha stranke? Jesu li vas pitali da date ostavku?
Uporno me se proziva i povezuje s tim događanjima i to postaje teret za mene kao potpredsjednika Vlade i samu Vladu. U jednom trenutku pritisnut svim tim medijskim granatiranjem sam ponudio ostavku Kosor, ona je rekla da ćemo razgovarati drugom prilikom, primila je to na znanje. Ubrzo me nazvao Biškupić i da možda ne bi bilo loše da aktiviram ostavku koju sam ranije dao. Tad sam 30.10. podnio ostavku, kazneni progon je uslijedio kasnije. Ivo Sanader je održao presicu gdje je najavio svoj povratak, drugi dan se na Predsjedništvu raspravljalo o tome, još sam bio član Predsjedništva. Pozvan sam na sjednicu kad je rasprava već debelo trajala, moj je stav bio da treba Sanadera pitati zašto je tako postupio pa onda donijeti konačnu odluku. Većina je bila za to da ga se odmah isključi. Tjedan kasnije sam primio prvo rješenje. Ne tvrdim da je to nepobitno povezano.
Je li netko mogao spriječiti kazneni progorn?
Nisam to tražio niti bi to bilo ispravno. nisam nikada tražio da politika intervenira u slučaju Podravke i reflektora. Tražio sam da se javno izjasne o stvarima koje su se meni stavljale na teren, a bile su političke odluke.