Posjet Milorada Dodika Zagrebu izazvao je pravu buru reakcija na političkoj i medijsko-komentatorskoj sceni. Dodik se sastao s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem i predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem, a razgovori su se odnosili na stanje u Bosni i Hercegovini, euroatlantske perspektive susjedne države, gospodarske projekte i položaj Hrvata. Dok jedni posjet opravdavaju nužnošću dijaloga, drugi ga kritiziraju.
Promjena u smjeru dosadašnje politike
Jesu li Milanović i Plenković trebali primiti Milorada Dodika? Iako se ističe kako Dodik nije došao kao član kolektivnog Predsjedništva BiH, nego kao predstavnik srpskog naroda, jasno je kako je njegove primanje (do nedavno persona non grata u Zagrebu) na tako visokoj razini akt koji predstavlja promjenu u dosadašnjem smjeru hrvatske politike.
Dojam je kako je Dodikov posjet organiziran na brzinu ili u krajnjem slučaju nije dobro komunikacijski pripremljen. Je li sve zaista organizirano na brzinu ili se htjelo ograničiti kritike pa se u medijima uopće nije puštalo probne balone o dolasku, nije poznato, no jasno je kako je posjet naišao prije svega na kritiku bošnjačke politike. Bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, ali i uzurpator hrvatske pozicije u Predsjedništvu Željko Komšić snažno su osudili primanje Dodika u Zagrebu. Kritikama se pridružio i Bakir Izetbegović kao bošnjački lider.
Treba istaknuti da se posjet zbio u situaciji skorašnjih lokalnih izbora, ali i situaciji kad je manipuliranjem Izbornim zakonom Hrvatima u BiH ponovno uskraćeno da imaju svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH. Riječ je o u biti šovinističkoj i kratkovidnoj politici koja ne može donijeti ništa dobroga ne samo Hrvatima, nego i Bošnjacima. Komšićeva najava kako treba ići prema ukidanja koncepta konstitutivnosti u BiH predstavlja lošu kopiju nekadašnje Miloševićeve politike. A svi znamo kako je takva politika skončala.
Cilj je Hrvate pretvoriti u nacionalnu manjinu, ako treba i vojnom opcijom
Inauguriranjem načela „jedan čovjek – jedan glas“ Milošević je želio dominaciju Srba, kao najbrojnijeg naroda, na razini Jugoslavije. Svojim zalaganjem za koncept građanske države unutar kojeg bi se također provodila politika „jedan čovjek-jedan glas“, Komšić zapravo želi dominaciju Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda. Dakako, pritom je Komšić samo eksponent bošnjačke politike čiji je najistaknutiji predstavnik, već spomenuti Bakir Izetbegović, jasno poručio kako „ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima četiri puta više“.
Za ostvarenje plana ukidanja prava konstitutivnosti Hrvata („okovi pariteta) i njihova pretvaranja u nacionalnu manjinu Izetbegović je spreman i na vojnu opciju. Naime, kao što je pred nekoliko mjeseci poručio: „Hrvati imaju previše prava i ako ovako nastave, za dvije će se godine probosanske snage organizirati, ne će imati ni ovo danas što imaju, razbit ćemo okove pariteta… Ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima četiri puta više… Ako bude potreba, imamo prijatelje iz Europe i islamskih zemalja, ne daj, Bože, potrebe, pobijedit ćemo i vojno ako treba. Ako se budu okovi stavljali na ruke najbrojnijega naroda u BiH, ako mu se ne bude dalo da dođe do onoga što je izglasao na izborima, onda će se i taj narod organizirati tako da blokade u budućim ciklusima sigurno razbije, da ih ukloni“.
Političko licemjerje prvoga reda
Milorad svojim izjavama i postupcima često znade iritirati ne samo Bošnjake, nego i Hrvate. Od izjava kojima logor Jasenovac diže na hiperrealnu razinu („700.000 žrtava“) do odlikovanja tipova koji su ratovali protiv Hrvatske. No sam Dodik, za razliku od Džaferovića i Komšića, nije ratovao protiv Hrvata u BiH. Preostala dvojica jesu kao pripadnici Armije BiH. Dodik znade prijetiti odcjepljenjem tzv. Republike Srpske, no kao što su već primijetili mnogi analitičari njegove izjave su u pravili dio retoričkog folklora bez pokrića u političkoj praksi.
Pisac ovih redaka mnogo je puta kritizirao Milorada Dodika i dan-danas ga smatra tipičnim predstavnikom bizantinske političke škole, no ukupna politička situacija u BiH je takva da Hrvati, ako žele opstati kao konstitutivni faktor, moraju, uz veliku dozu opreza, surađivati s Dodikom jer im druga, bošnjačka strana želi oduzeti i ovo prava što im je ostalo, a snažnijih inozemnih zaštitnika Hrvati u BiH, za razliku od Bošnjaka i Srba, jednostavno nemaju.
Primanjem Dodika (koji je dobro svjestan da se vlastiti interesi najbolje brane u tuđem dvorištu, pa se zato i svrstava na hrvatsku, a ne na bošnjačku stranu), službeni Zagreb, koji na sreću ima sve snažniji konsenzus oko toga da položaj Hrvata u BiH nije dobar, šalje jasnu poruku i političku pljusku službenom Sarajevu. U situaciji dok obespravljuje hrvatski korpus u BiH i prijeti mu ratom, ostavljajući ga bez izbora, službeno Sarajevo daje si za pravo kritizirati političku „igru“ Hrvata s Dodikom. To je licemjerje prvoga reda. I takvim ga treba nazvati.
Davor Dijanović
Hrvatski glasnik, 18. rujna 2020.