Je li Aleksandar Vučić kontroverznim sporazumom s Kosovom pod Trumpovim pokroviteljstvom naljutio dežurnoga političkog mentora i tradicionalnog prijatelja Srbije Vladimira Putina? Već sudeći po velikim upinjanjima kontroliranih beogradskih medija da javnost ovih dana uvjere u suprotno, može se zaključiti da jest: vatrogasne šmrkove ne usmjerava se tamo gdje nema žeravice.
Nakon što je glasnogovornica šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova, Marija Zaharova, poniznog Vučića u stolici naspram Trumpa na Facebooku slikovno i nimalo diplomatski usporedila sa sličnom zavodničkom pozom glumice Sharon Stone iz filma “Sirove strasti”, Vučić je reagirao prilično uvrijeđeno, a ubrzo su se sve dužnosničke instance podno Avale upregnule u pokušaj sanacije štete, piše Slobodna Dalmacija.
Nazivalo se iz srbijanskog državnog vrha osobno Sergeja Lavrova i glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova, lelekalo o tome kako se u Moskvi brzo zaboravlja tko ih je branio od nepravednih sankcija, te tražila prigodna ispričnica. Zaharova je post festum lukavo objasnila kako je kritiku zapravo uputila američkoj aroganciji i zaključila da je krivo protumačena, no izravne isprike s njezine strane baš i nije bilo. Kako je riječ o desnoj ruci ministra vanjskih poslova Ruske Federacije, i u Hlebinama je jasno da njezino brutalno ismijavanje Vučića nije bilo privatni izlet u adrenalinski park.
NALJUTIO SVE ARAPE
I glasnogovornik Kremlja Peskov je javno obznanio žaljenje zbog nesporazuma u pojedinim formulacijama i prilično hladnu frazu kako su odnosi Srbije i Rusije bratskog i strateškog karaktera, no svaka tronutost i tradicionalni rusko-srpski metaforički zagrljaji su vidno izostali. Uzalud se i srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić zvani “mali Sloba” trudi uvjeriti srbijansku javnost kako se čvenk u Washingtonu nigdje neće loše odraziti na zemlju, niti će utjecati na obvezu Srbije na priznavanje Kosova.
Tumačeći građanima kako je prilično logično što je Trump u jedan balkanski sporazum unio bliskoistočne teme, Dačić je u verbalnom zanosu čak uvažio i kosovski međunarodnopravni subjektivitet, kazavši kako je američkom predsjedniku strateški cilj da što više država otvori veleposlanstva u Jeruzalemu, te da Kosovo bude prva muslimanska zemlja koja će tamo otvoriti veleposlanstvo.
Realno uzevši, Srbija potpisom na bućkuriš u Bijeloj kući ništa novoga nije dobila, ali su mnogi u vanjskopolitičkim analizama notirali kako bi u diplomatskom smislu mogla puno izgubiti, i to povrh aktualne ljutnje iz Kremlja. Vučićevim parafiranjem obveze premještanja veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem sigurno riskiraju krizu u odnosima s puno arapskih zemalja. Palestina uredno raskida diplomatske odnose sa svima koji krše međunarodne povelje slijedeći cionističke želje, a članice Arapske lige – Irak, Tunis, Alžir, Maroko itd. – mogle bi se sad naglo predomisliti oko dosadašnjega (ne)priznavanja kosovske neovisnosti. Ne treba izgubiti iz vida ni Erdoganovu Tursku koja bi se u ključnim međunarodnim instancama također mogla svetiti Srbiji zbog Jeruzalema.
Problem službenog Beograda tu ne prestaje jer se i Europska unija kojoj Srbija teži i od nje očekuje skore benefite u pregovaračkom procesu također protivi Trumpovoj nasilnoj inicijativi priznavanja Jeruzalema za glavni grad Izraela, suprotnoj rezolucijama UN-a. EU izrijekom traži da Jeruzalem bude i glavni grad Palestinaca, pa nijedna članica EU-a do danas nema svoje veleposlanstvo u Jeruzalemu, niti u svetom gradu triju vjera postoji ijedno službeno predstavništvo Europske unije.