Home Izdvojeno Jugoslavenstvo se diže iz pepela, prije svega zahvaljujući hrvatskim medijima, a onda sve sruši njihova ikona Sergej Trifunović

Jugoslavenstvo se diže iz pepela, prije svega zahvaljujući hrvatskim medijima, a onda sve sruši njihova ikona Sergej Trifunović

by Ante R.

Piše Gordan Malić na Fb
Sergej Trifunović, srpski glumac kojem ne možeš povjeriti ni psa na povodcu a da to ne završi u novinama ili na policiji, a najčešće oboje, tvrdi da je progonjen jer je Jugoslaven. U Srbiji ga hapse četnici, u Hrvatskoj ustaše ili njihova djeca u policijskim uniformama. Eto, nesretni Jugoslaveni kao on, više nemaju kud osim u zatvor ili u reality. Hoće li hrvatska kulturna scena, gdje Trifunović ima dosta prijatelja, fanova, drugova i drugarica, osjetiti njegov „odrast”? Sumnjam. Samoživih gnjavatora koji steknu karizmu čim uroljani stanu pred kamere imamo dosta i ovdje.

Prema zadnjim popisima stanovništva u BiH i Srbiji, građana koji se nacionalno opredjeljuju kao Jugoslaveni ima manje od 0,5 posto. Vjerujem da je Trifunović među njima samo kad ga izvlače iz bukse. U Hrvatskoj je postotak Jugoslavena nešto veći od 0,02 posto što je manje od broja Ukrajinaca (prije ukrajinskog rata) i nešto više od broja Kineza i Francuza koji žive u Hrvatskoj.

Demografski gledano Jugoslaveni su gotovo nevidljiva manjina u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, iako su javno vrlo živahni šta je zasluga raznih međunarodnih i domaćih „regionalnih inicijativa“, kulturnog tržišta koje se Boguhvala ne ograničava, raznih književnih sajmova, festivala, koprodukcija i tv-serijala sa instant zvijezdama koje imaju i svoja ljubavna gostovanja. Postoje i Jugoslaveni proizvedeni u traumi rata, pisci i novinari „bez domovine“, razne vrste egzilanata i disidenata, kojima se ne ne vraća na mjesto tragedije iako se većina nas s tim nekako nosi.

Inicijacija u jugoslavenski identitetski circle jednostavna je, treba priznati da su ratove devedesetih skrivili „nacionalisti na svim stranama“. Rat je bio samo natjecanje u agresivnosti ustaša i četnika, kako nas lijepo ovih dana podsjeća Sergej Trifunović, a to sve možemo čitati i u njihovim esejima, književnim prisjećanjima i ispovjedima, što je stvorilo cijelu jednu paralelnu povijest naših društvenih, međunacionalnih i međudržavnih odnosa zasnovanu na privatnim dojmovima pisaca, beletristici, intervjuima, na fragmentima života u nekom gradu ili na selu i tragičnim do apsurdnim sudbinama umjetnika u ratnom vremenu. Doista, književnost je jedino mjesto gdje se Jugoslaveni mogu nesmetano i prirodno ponašati kao kod kuće. Trifunović je to očito zaboravio kad je krenuo vrijeđati hrvatske policajce.

S druge strane, ove godine u Hrvatskoj je ljetovalo približno 100 tisuća turista iz Srbije. Pored njih, ovdje su boravili i borave sezonski radnici iz susjedne države, više od 17 tisuća uposlenih u turizmu i ugostiteljstvu, graditeljstvu i trgovini. Sezonske zarade u Hrvatskoj dva do tri puta su veće od prosječne plaće u Srbiji. U broju stranaca zaposlenih u RH, radnici iz Srbije su na drugom mjestu.
O boravku i radu Srba u Hrvatskoj naši mediji informiraju korektno do nakićeno. Biraju uglavnom pozitivne primjere.
„Srbin nahvalio Makarsku: Raj na Jadranu!“
„Srpkinja objavila predivnu preporuku za Jadranski otok!“
„Srpski turisti će na Jadranu ostaviti 50 milijuna eura!“
„Jadran postao Eldorado za srpske kuhare. Zarađuju između 1800 i više od 3000 eura“

Vjerujem da se mladi Srbi iz Hrvatske vraćaju zadovoljni kao iz bilo koje zemlje dobrog provoda ili bolje zarade. Nadam se da će generacije upravo tih Srba cijeniti hrvatski Jadran, hrvatske gradove i ljude, pa u konačnici i susjednu državu Hrvatsku, na svoj način, koji ne podrazumjeva ni Kineski zid ni bratstvo i jedinstvo među narodima. Šljaka u kafiću, sunce, more, seks na plaži kao i nekad, samo u inozemstvu.

Prelazak granice, carinski pregledi, policijske kontrole, nacionalni grbovi i zastave, povijest, kultura i naziv jezika, zakoni i uredbe, znakovi upozorenja na plaži, da im neće biti nepodnošljivi teret ili frustrirajuće podsjećanje na život u zajedničkoj državi. To mi se čini kao prirodan i neizbježan proces, reguliran prirodnim tokovima ljudi i onog šta je preostalo od roba i ideja. Na sreću jednih i drugih, takav razvoj odnosa neće imati svoj epilog ni u tzv. povijesti ni u krvi kao jugoslavenska utopijska ideja.
Stvarni život odvija se u drugom smjeru od onog na kulturnoj sceni koja je samu sebe fikcionalizirala, getoizirala i prozvala postjugoslavenskom, komentirao je Gordan Malić na facebooku.

You may also like