Odbrojavajući zadnje dane u bolnici prije puštanja na kućnju njegu, psihijatar i psiho terapeut Herman Vukušić dotakao se onih koji rade, na svoje koleke pod skafanderima, njihovie “grijeha” i grijehe onih kojima njihov rad i grijeh služe da veličaju njihovu slabost, a skrivaju svoju nesposobnost i bijeg od odgovornosti ne izbjegavajući naglasiti svoju zaslugu za nečiji trud da bi skrili svoje nečinjenje. Bože oprosti im jer nezanaju što čine.
Status prenosimo u cijelosti:
“Dragi FB prijatelji, ponukan sam ovu objavu napisati u smislu nečega što bi mi psihijatri rekli “psihodinamskog objašnjenja”, a ne kao opravdanja jučerašnjeg postupka mojeg ordinarijusa, pulmologa, dr. Saše Sriće, ali ću se još nadovezati na mnogo toga.
On je, naime nakon što mu je jedna gospođa na FB ostavila dosta blesav komentar o bolnicama u kojima se “jedan tjedan radi, jedan tjedan ne”, odgovorio dosta egzaltirano, gdje se u afektu osvrnuo (sa pravom!) na potplaćenost medicinskih djelatnika, te je kao zagovaratelj restriktivnih mjera upao u zamku emocija i dosta ružno okarakterizirao poduzetnike Medaka, Orešćanina i Klarića koji se bore za spas svojeg biznisa i traže otvaranje ugostiteljskih objekata.
Prozvana gospoda su džentlmenski reagirala i pozvala dr. Sriću da se ispriča, što je on odmah i učinio, svjestan brzopletosti svojih emocija.
Ono što želim ovdje naglasiti, a gledam to svaki dan već puna tri tjedna, jest da je neprimjerena reakcija dr. Sriće jednim dijelom sigurno uvjetovana svime onime sa čime se on i ostatak medicinskog tima već skoro godinu dana svakodnevno susreću ovdje u KB Dubrava, a što ogromna većina hrvatske (pa čak i medicinske!) javnosti nažalost ne vidi i ne zna.
A tu se radi, dragi FB prijatelji, o 24 satnoj borbi za ljudske živote, bez obzira na dob i stanje pacijenta, u uvjetima o kojima sam već pisao i situacijama kada na Odjelu imate i po 30 pacijenata na visokim dozama kisika.
Stoga je, valjda, razumljivo da je perspektiva mojih divnih kolega koji se ovdje, ne skidajući skafandere i po nekoliko sati i dajući sve od sebe svaki dan u borbi za ljudske živote, malo drugačija od svih nas koji smo željni “starog normalnog”.
Rezultat toga već skoro jednogodišnjeg nesebičnog davanja cijeloga sebe pacijentima i javnom zdravstvu vjerujte mi može rezultirati i sporadičnim emotivnim afektom, koji se ne mora opravdati, ali može razumjeti.
Nadalje, dr. Srića je u svojoj prepisci rekao i sljedeće:
“Kao i poslije rata, ne dopustimo da vrhnje poberu upravo oni koji nisu luk jeli ni mirisali a kamoli obukli skafander i teške pacijente liječili i o njima brigu vodili”.
Ovo se, dragi FB prijatelji odnosi na današnju situaciju u hrvatskoj medicini, odnosno “medicinsku politiku” u strategiji borbe protiv COVID-a 19.
Kao što to obično biva u Hrvata, premda je KB Dubrava proglašena nacionalnom COVID bolnicom, određeni broj eminentnih emeritusa po nekim drugim kliničkim institucijama odmah su poželjeli i svoj dio “kolačića” i medijsko-stručne slave.
Uprvo poput svih onih se….nja koji su se išli naslikavati u Glinu i Petrinju nakon potresa.
Pa tako već sada imamo situaciju da o koroni pišu znanstvene radove oni koji (što kaže dr. Srića) “nisu niti skafander obukli”, vrše se masivna lobiranja tko će biti referentni centar za post-covid sindrom, otvaraju se korona odjeli po bolnicama gdje se to ne bi smjelo, a svaki “mali šefić” koji u koroni vidi lansirnu rampu svoje karijere vuče na svoju stranu.
I sve to na uštrp pacijenata za koje je najbolje da imaju visokospecijaliziranu njegu na jednom mjestu.
Po meni osobno, to mjesto je KB Dubrava, uz svu logističku i stručnu potporu nadležnog ministarstva.
Na koncu, ali nikako i najmanje važno, recentna situacija sa neadekvatno organiziranim cijepljenjem i cijepljenjem preko reda jasno pokazuje razinu sadašnje “organiziranosti” hrvatske strategije borbe protiv pandemije, a koja je velikim dijelom rezultat ne politike u medicini, već spomenute “medicinske politike” gdje svatko želi imati svoj mali feud.
Sve prethodno navedeno uvelike doprinosi stresu zdravstvenih djelatnika koji danonoćno vode rat sa virusom u prvim redovima, a što često može dovesti do njihovog “sagorijevanja na poslu”, gdje najveći teret podnosi, nažalost, opet pacijent”, piše Herman Vukušić.