ako je u današnjem realnom vremenu poprilično blesavo izražavati čuđenje prema bilo čemu, meni je fascinantno da se bilo tko tko drži do sebe, osvrće na to što je Zekanović rekao. Zamislite sintagmu – Zekanović misli!? Ja ju ne mogu lako zamisliti! Znam toga čovjeka. Osobno ga poznajem.
Nikada u svom životu, usprkos svih probisvjeta, koji su na ovaj ili onaj način došli na vrhunsku nacionalnu pozornicu, kojima je mozak isključivo služio za nalog podignuti ruku, nisam susreo otužniju političku osobnost. Baš nikada, iako sam susretao najrazličitije ” zastupnike”. Ovo zastupnike pišem pod navodnicima zbog tipova kao Zekanović. Jer, osjećati se čovjekom koga takvi zastupaju, ruku na srce, ravno je osjećaju da baš ništa ne vrijedite.
Zašto ovo govorim?
Ne zbog Zekanovića. On preživljava kako zna i kako mu se okolnosti poslože. To je pitanje intuitivnosti, ili čak instinkta.
Govorim zbog toga što je ljudima nužno, iako nepopularno zbog jedne sumanute i militantne substrukture, nužno reći da razmisle o tome, bi li vodoinstalatera, koji im dolazi doma, a usporedive su mu kompetencije sa Zekanovićevim političkim kompetencijama, prvo pozvali, drugo platili? Kladio bih se po sve, da onaj tko nema potvrdu iz psihijatrijske klinike da nije sposoban odlučivati o sebi, takvog tipa nikada ne bi pozvao.
Tko ima potvrdu bi.
Ja nemam, a moja odgovornost prema tisućama pratitelja i stotinama tisuća gledatelja mi nalaže reći – ne zovite takvog majstora.
Evo zašto.
Nakon višetjednih nagovaranja nekolicine tada meni dragih ljudi, da pomognem Suverenistima pripremiti državno-politički program, s kojim bi bili prepoznati na predstojećim parlamentarnim izborima i ponudili nadu hrvatskom narodu, pristao sam doći. Nikada ne bih pristao zbog Zekanovića ili Ilčića, jer su prevarili hrvatski narod, prevarili su i mene za Euro-parlamentarne izbore, jer su zatajili i pred najbližim političkim suradnicima činjenicu da su Ruža Tomašić, Ladislav Ilčić i Hrvoje Zekanović dogovorili da Ružu Tomašić u EU parlamentu nakon dvije i pol godine zamjeni Ladislav Ilčić, koji ne bi prošao ni u Varaždinu da se to znalo. Nitko iz najužeg rukovodstva i među najbližim suradnicima nije znao za taj dogovor, a to je morala biti kao minimum pristojnosti javno dostupna predizborna činjenica.
No, u tome nisam ja bitan.
Model je bitan.
A model je ovo.
Na sastanku, na koji su me uporno nagovarali Draženko Kožul i Rozalija Bartolić, na kome su trebali nazočiti ozbiljni ljudi kao admiral Domazet Lošo, Pero Kovačević i Jure Vujić, uz rukovodstvo Suverenista, suočio sam se sa svom neviđenom beskrupuloznošću te skupine.
Prvo, kad smo se okupili, ja sam primjetio da nema predsjednika Zekanovića. Naime, predsjednika Suverenista. To mi je bilo potpuno neprihvatljivo, jer su nas danima prije toga molili za dolazak i pomoć, pa nisam mogao prihvatiti suludu logiku da onaj tko te formacijski moli i proganja preko prijatelja za pomoć, tko ti organizira figurativno rečeno večeru, nije osobno nazočan na toj večeri.
Ladislavu Ilčiću sam odmah, nakon što smo sjeli u jednom uredu u Jurišićevoj, rekao – gdje ti je predsjednik? Na što ovo sliči!?
Lošo, Pero, Jure, svi su mi dali za pravo.
Nakon što je Ilčić počeo mucati, dao sam mu rok od pola sata riječima – nabavi ga ili zbogom!
Za pola sata, s jedan km udaljenog Markovog trga, nakon Ilčićevog poziva, pojavio se predsjednik Zekanović.
Ušao je, vidno ljut što ga se netko usudio uvjetovati, sjeo i rekao nam umjesto Hvaljen Isus, Dobra večer, Zdravo drugovi, ovo:
“Da se razumijemo. Moj cilj je ući u Sabor, jer s tim osiguravam dobar živor, sigurnu egzistenciju i mogućnost pred javnošću iznijeti ono što želim”!
Svi smo, a bilo nas je desetak, ostali šokirani.
Ostalo, a bilo je podosta toga, nije za priču, iako su tu esencijalno važne riječi Ladislava Ilčića o ” nužnim kompromisima”, gdje je baš sve temeljno i prepoznatljivo podložno, politički rečeno kompromisu, a narodski rečeno – najnižem buvljaku ili mizernom cjenkanju. E, sad, tko ima želudac nakon toga što je to čuo oči u oči, neka ponavlja da “zajedništvo nema alternative”!?
No, zgražanje, koje je Zekanović uspio istim riječima izazvati kod još nekih političara i stručnjaka, čijih se kontakata dokopao moleći nas nekolicinu za preporuku dok još nismo znali s kakvim “svatom” inamo posla, samo se multipliciralo. O tome postoji najmanje desetak svjedoka, od kojih najmanje njih nekoliko nikada i nipošto neće opovrgnuti ili zatajiti ovo što sam naveo, iako neki koji su nas moljakali za pomoć hoće, jer – zajedništvo nema alternative!?
Pa tko voli, nek izvoli.
Što želim postići s ovim navodima?
Osobno ništa, izuzev smirenu savjest sukladno kršćanskom imperativu spriječiti emitiranje i stvaranje javne zablude, koju zbog niza razloga mogu proizvesti Zekanović i ljudi oko njega, zabluda, koje mogu otežati ili unerediti živit hrvatskom narodu.
Na to nitko, tko se drži Hrvatom i kršćaninom ne smije šutjeti.
Uz ostalo, na primjedbu je li ga sram zbog toga što radi, bliskoj kolegici u Saboru, Zekanović odgovara – znam sve, ali nakon što uđem u Sabor, ispovjedit ću se! To su poruke prokatoličkog aktivista, koji je zbog tog aktivizma ušao prvi put na rubu HDZ-a, Plenkovićevog HDZ-a, u Sabor.
Nek se zna vrijednost katoličkih vrijednosti u djelovanju tih nacionalno-kršćanskih ” revolucionara”. Zekanović nije jedini, nije ni slučaj, ni vijest. Totalno je pretežit taj zekanovićizam na tzv.desnoj alternativi, koji se ogorčeno ” bori” protiv zastranjivanja HDZ-a.
Ovo se mora znati. A nakon puno toga, moralo se i reći, jer je za ovo znala sva, baš sva ekipa koja je s ovakvim Zekanovićem pripremala i nudila narodu – povratak države narodu.
Vidi se kako.
Nakon toga, kad je došlo vrijeme uoči parlamentarnih izbora, nitko među najbližim suradnicima Suverenista, nije imao pojma da su u jednu subotu Zekanović, Tomašić, Ilčić i Pavliček iza leđa dogovorili sastanak sa Škorom u Vukovaru, iako su Škoro i Radić prije toga dogovorili sastanak sa Suverenistima u Zagrebu u nedjelju, dan poslije te subote, oko predizborne suradnje. Na tom tajnom i zakulisnom vukovarskom sastanku predsjednik Suverenista je sa svojim najbližim suradnicima dogovorio liste i pozicije za sebe. Iza leđa najbližih suradnika, koji su prema dogovoru čekali taj sastanak u nedjelju.
S njim su ” transparentno”, kao i za podjelu mandata u EU parlamentu, sudionici prljave podvale suradnicima, a s tim i hrvatskom narodu kome su navalili vraćati državu, bili:
Zekanović, Ruža Tomašić, Ladislav Ilčić, Marijan Pavliček.
Ukratko, to je osobna i politička čast.
Mnogi će me pitati zašto jednom realnom političkom redikulu ozbiljan čovjek poklanja važnost bilo kakvog osvrta?
Potpuno razumijem ljude koji to pitaju, ponajprije zato što im razum nalaže da takvim političkim incidentima nitko tko drži do sebe ne vjeruje koliko crno ispod nokta. Ne može povjerenju u njih pomoći ni to da Plenković ubije tisuću ljudi. To bi govorilo o njemu, no samo bi potpunim idiotima Zekanovića i kompanjone iz ove priče činilo prihvatljivim.
Pa tko i nakon ovoga voli, neka izvoli. Bitno je da ljudi ne mogu reći – nismo znali.
Marko Ljubić / Kamenjar.com