Piše: Miki Bratanić
Plakat za dan sjećanja na Vukovar potaknuo je stare fobije od slova “U”.
Jugoslavenska politika u Hrvatskoj odmah se digla na noge, jer oni u slovu “U” vide ustaše. Stara je to bolest.
Dio povijesti bolesti te “U” fobije dokumentirao sam na skroman način u svojoj knjizi “Otok u plamenu” u kojoj sam objavio zanimljiv slučaj spomenika iz Vrbanja na otoku Hvaru koji je podignut u sjećanje na dan kada su talijanski fašisti 3.1.1943. zapalili to nekad bogato težačko mjesto.
Taj spomenik NIJE podignut na desetu obljetnicu paljenja Vrbanja, što bi bilo logično, nego na desetu obljetnicu “antifašističkog ustanka naroda Hrvatske” koji se dogodio 27.7.1941. A tog dana, u tom “antifašističkom” ustanku, velikosrpsko jugoslavenski fašisti, logistički pomognuti upravo od strane talijanskih fašista, započeli su svoj nezamisliv zločin u mjestu Srb, gdje su napravili etničko čišćenje Hrvata tog područja.
Tada su na zvjerski način među ostalim ubili i svećenika Jurja Gospodnetića s otoka Brača. Jugoslavenska politika je tako tragediju talijanskog fašističkog zločina nad hrvatskim narodom u Vrbanju, obilježila na dan velikosrpsko jugoslavenskog talijanskog fašističkog zločina nad istim tim hrvatskim narodom u Srbu. Time je taj spomenik u Vrbanju na otoku Hvaru vjerojatno jedinstvena sramotna manipulacija i ruganje žrtvama u svjetskim razmjerima.
Ipak, to nije bilo dovoljno jugoslavenskoj politici, pa je morala još nekako izmanipulirati tragedijom i žrtvama, ali i povijesnim činjenicama.
Zato je dala nekom “aktivisti” naknadno na spomeniku obrisati svako slovo “U” u tekstu koji je uklesan na spomeniku, što je ostalo do danas.
Tako je trebalo pokazati prezir prema slovu “U “ i insinuirati njegovu krivicu za zlo, premda ustaše i njihovo slovo “U” sa zlom paljenja Vrbanja nisu imali nikakve veze. Naprotiv, velike veze s paljenjem Vrbanja, pogotovo s kasnijim događanjima, imali su upravo inicijatori podizanja ovog sramotnog spomenika i brisanja slova “U” na istom tom spomeniku.Baš oni su opstruirali humanitarnu pomoć mom Vrbanju koju su pružali oni sa slovom “U” u imenu, a u koju je bio uključen i grad Vukovar. Vukovar je tada pomagao mom Vrbanju.
Njihovi ideološki nasljednici i danas u svemu vide slovo “U”. I u plakatu za Vukovar. U imenu VUKOVAR. Naravno, to su naučili od malena.
U svemu vide ustaše. Ustaše su im početak zla i jedino zlo. To im je genetska neizlječiva bolest, ali i nasljedna profesionalna deformacija.
Od te bolesti i deformacije su im i prethodnici živjeli dobro i UUUUUUUUgodno.
Kada čovjek poznaje svoju vlastitu povijest onda može povlačiti paralele između povijesti i sadašnjosti, te predvidjeti budućnost.
Vukovar je ponavljanje povijesti. Zločinci su na Vukovar, Hrvatsku i Hrvate u Domovinskom ratu krenuli motivirani istim lažima i propagandom velikosrpsko jugoslavenske politike kao i iz vremena Drugoga svjetskog rata. Ovčara i mnoga druga stratišta iz Domovinskog rata i Jazovka, Huda jama ili bilo koja druga bezbrojna stratišta iz Drugoga svjetskog rata, imaju potpuno iste motive i način egzekucije u čijem iskonu je mržnja prema Hrvatima i Hrvatskoj, uzgojena upravo uvijek istim velikosrpsko jugoslavenskim lažima i manipulacijama. Onaj tko se okrenuo budućnosti, a zaboravio povijest ili je nikad nije ni poznavao, ne može povlačiti nikakve paralele, niti razumjeti prošlost i sadašnjost, a još manje predvidjeti budućnost. Oni koji nisu zaboravili povijest ili preciznije rečeno koji su je naučili, znaju da nas u ovu jugoslavensku budućnost vode upravo ovi koji su nam govorili da povijest treba zaboraviti. A jasno je i zašto. Jer u njihovoj povijesti bolesti i genezi fobije od slova “U” zapravo je fobija od istine. To je strah od susreta sa sobom, svojim vlastitim zlom, zločinima, lažima, manipulacijama i svemu onom najgorem što jedan čovjek može imati u sebi. A ne vide oni ustaše samo u slovu “U”. Oni vide ustaše i u HOS-u. Naravno, protiv njih su se i borili, upravo u Vukovaru.
Više od polovice HOSovaca koji su branili Vukovar ubijeno je u velikosrpsko jugoslavenskoj agresiji na taj grad heroj. Prepoznati nešto zlo u slovu “U” u plakatu za Vukovar, a ne prepoznati zlo u agresiji i zločinu nad Vukovarom i u činjenici da za to zlo praktički nikad nitko na hrvatskom sudu nije osuđen i kažnjen, može samo netko tko je nUla od čovika. Tražiti zlo u znakovlju na rukavu HOS-ovog dragovoljnog branitelja Vukovara, a ne u agresorima i njihovom znakovlju je gnjusno i odvratno, a iznad svega neljudski. Velikosrpsko jugoslavenski zločini nad Hrvatima započeli su davno prije nego su ustaše postojale. Davno prije slova “U”. Davno prije. Bila je 1916. godina, dakle za vrijeme Prvoga svjetskog rata, kada se dogodio prvi velikosrpsko jugoslavenski zločin nad zarobljenim Hrvatima u Odesi. Za taj pokolj u Odesi većina hrvatske javnosti nikad nije ni čula.
Uslijedile su “Prosinačke žrtve” krajem 1918. godine. Jugoslavenski žandari poubijali su tada u centru Zagreba one koji su se protivili Jugoslaviji.
A onda smo na kraju te tužne godine i formalno okupirani, anektirani, usisani protupravno, zajedno s Crnom Gorom, u prokletstvo Jugoslavije, koja je zapravo Velika Srbija, samo ljepšeg imena. I onda je počela tiranija i teror.
I kada se oni sa slovom “U” dignu na ustanak, kada ustanu, onda je to fašizam. A kada se oni sa zvijezdom petokrakom ili kokardom dignu na ustanak, onda je to antifašizam. Nažalost, u ovih sto godina okupirani smo od strane tih “antifašista” TRI puta. Okupirani, a ne oslobađani.
TRI puta.
Bogu hvala, treći put smo se uspjeli osloboditi njihovog oslobođenja i antifašizma.
Ali očito samo vojno.
Naučimo konačno nešto. Naoružajmo se znanjem i istinom jer se na nas i danas vrši agresija upravo lažima. Nepoznavanjem vlastite povijesti otvaramo ponovno vrata istim tim “osloboditeljima” i “antifašistima” i njihovom maltretiranju, tiraniji i teroru.
Svijetlimo zato. Budimo svjetlo istine. Rasvijetlimo našim svjetlom konačno taj mrak u koji nas se pokušava uvući i vratiti. Budimo svjetionici na putu u našu bolju budućnost.