Zaključno, može se kazati, u najmanju ruku nije politički pristojno demografski slom populistički prebijati preko leđa Andreja Plenkovića, ali je sasvim legitimno od ove vladajuće nomenklature tražiti optimalna rješenja koja će to ublažiti i eventualno zaustaviti. Veliki potencijal krije se u iseljeništvu!
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Popis stanovništva Hrvatske od 1857-2021.
1857. – 2.181.499
1869. – 2.398.292
1880. – 2.506.228
1890. – 2.854.558
1900. – 3.161.456
1910. – 3.460.584
1921. – 3.443.375
1931. – 3.430.270
1948. – 3.779.858
1953. – 3.936.022
1961. – 4.159.696
1971. – 4.426.221
1981. – 4.601.459
1991. – 4.784.265
2001. – 4.437.460
2011. – 4.284.889
Ovaj statistički prikaz govori kako se kretao broj stanovnika Hrvatske od prvog popisa stanovništva 1857. pa sve do danas. Najveći demografski rast u Hrvatskoj dogodio se u Titovim vremenima olovne komunističke diktature, a Titoljupci upravo taj statistički podatak koriste za apologetiku Titu i tvrdnju da se u toj divnoj Jugoslaviji divno živjelo! Jer da nije, ne bi bilo moguće rađati takav broj djece. I za moju obitelj se može kazati da smo „divno živjeli“, jer rođeno nas je šestero od 1951. do 1970., kada se zadnji rodio brat Zvonimir. Osobno znam jako puno pravih hrvatskih obitelji koji su u ta olovna vremena na svijet donijela i osmero i desetero djece, a neke obitelji i više, a ono što ih povezuje jest činjenica da su svi odreda bili puka katolička sirotinja. Moj otac bio je traktorista na poljoprivrednoj pustari, a majka je jednom mjesečno prodavala karte na blagajni nekog improviziranog kina s partizanskim filmovima. Otac je doživotno označen kao neprijatelj naroda, jer je kao petnaestogodišnjak pristupio hrvatskoj vojsci NDH, a nakon sloma, zahvaljujući pukoj sreći preživio je Križni put. Nije imao baš nikakve šanse hijerarhijski napredovati u Jugoslaviji, jer nije nikada bio član partije, pa se postavlja pitanje koji su to motivi vodili majku i oca da unatoč teškoj oskudici i latentnom političkom progonu rađaju djecu? Meni je odgovor poznat iz prve ruke! Bili smo prepušteni Božjoj volji, a rađanje Hrvata bio je jedini nekažnjiv i legitiman odgovor onima koji su Hrvate i Hrvatsku imali namjeru izbrisati iz povijesnog pamćenja. U središtu najvećih ugroza, u središtu komunističke diktature i nedemokratske uskrate svih sloboda, rađala su se hrvatska djeca prepuštena Božjoj milosti i volji, ali rađao se i poznati hrvatski inat. Titova diktatura rodila je novu generaciju Hrvatica i Hrvata, koji su dočekali taj dan veličanstvenog Domovinskog rata i stvaranja slobodne i neovisne Hrvatske.
Zanimljivo je pogledati kretanje broja stanovnika u Republici Hrvatskoj od 1991-2011. 1991. – 4.784.265, 2001. – 4.437.460, 2011. – 4.284.889. Dakle, već ovdje se vidi krivulja latentnog pada nataliteta, ili rasta iseljavanja iz Republike Hrvatske. Za deset godina iz Hrvatske je „isparilo“ 500 000 stanovnika! Da smo imali popis stanovništva 2014. i 2015. godine vidjeli, bi da je u samo te dvije godine Hrvatsku napustilo najmanje 250 000 stanovnika. Krajem 2014., samo u Njemačku je iselilo 95 000 naših državljana o čemu svjedoče precizne Njemačke statistike. Nemam namjeru podsjećati hrvatsku javnost tko je tih godina vladao Hrvatskom, jer općenito mislim da se demografski slom jednostavno ne može pripisati samo jednoj vladajućoj većini, a ponajmanje ovoj današnjoj koja je aktualna. Davno prije vladavine „diktatora“ Andreja Plenkovića, koji je Zagreb pretvorio u „novi glavni grad Jugoslavije“, zakotrljana je gruda demografske lavine i to je jednostavno postao trend kojega će kratkoročno biti jako teško zaustaviti. Da je kojim slučajem Plenković doista diktator, a Zagreb doista glavni grad Jugoslavije, možda bi se dogodio fenomen kao u periodu od 1945.-1990. Dakle, možda bi bilo dobro uvesti diktaturu, kao najučinkovitiju demografsku mjeru!? Ali šalu na stranu, tema je preozbiljna!
Za ovakve negativne demografske trendove, bilo da se radi o nerađanju djece ili iseljavanju, uzroke treba tražiti u nizu socio-psiholoških fenomena, a jedan od najvažnijih je, čini mi se, osjećaj slobode koji nam je udahnut osamostaljenjem Hrvatske, a još više je potaknut ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, kao u neku obećanu zemlju izabranog naroda. Dok su u Hrvatskoj, vjerojatno namjerno zaustavljeni procesi završetka tranzicije iz dogovorne u tržišnu ekonomiju, Hrvaticama i Hrvatima se istovremeno ponudilo ogromno tržište rada u dobro uređenim ekonomijama Europe i Svijeta. Po onoj logici, „ljudsko srce nikad zadovoljno nije“, po logici ponude i potražnje i neki naši ljudi su legitimno i slobodno potražili sreću i bolju egzistenciju na ponuđenom tržištu.
Trendu iseljavanja iz Hrvatske značajno je pridonio bankarski lobi koji je na legitiman, ozakonjen način od ogromnog dijela radno sposobnog stanovništva stvorio dužničko roblje jednostavnim pristupom novcu kojega ljudi nisu nikada zaradili. U potrošačkoj pošasti koja je ciljano stvorena na perfidan način marketinškim bombardiranjem , malo tko je odolio prekoračenjima na tekućim računima, povoljnim kreditima i razno raznim zaduživanjima, koja su slomila mnoge obitelji i prisilile ih na odlazak iz domovine u potrazi za većim primanjima. Trebalo je vraćati dugove! Treba pažljivo analizirati te procese i pronaći okidač takvom načinu klasičnog pogodovanja bankarskom lobiju i tek tada upirati prstom u prave krivce krivih politika u Republici Hrvatskoj. Zadnje odluke Hrvatske Vlade u kontekstu prekomjernog zaduživanja na tekućim računima, daju nadu da će se u to područje još dublje zagrepsti! Zaštita dužnika, mogla bi postati doista važna demografska mjera usmjerena prema rađanju većeg broja djece, ali i prema onima koji su prisiljeni privremeno napustiti Hrvatsku, baš zato što su u dužničkom ropstvu. Takvih robova je nažalost, jako veliki broj!
Fenomen globalizma, koji za glavni cilj ima ukidanje obitelji kao temeljne pretpostavke za postojanje bilo koje nacije i stvaranje neke svjetske nadnacije, liberalan pristup pobačaju, bildanje potrošačkog mentaliteta i cijeli genderistički paket mentalne promjene stvaralačke Božje prirode, dovodi do globalnog pada nataliteta i taj trend je zahvatio i Hrvatsku. O (ne)rađanju djece i kućnim ljubimcima nedavno je progovorio i Papa Franjo! “Danas… vidimo oblik sebičnosti”, rekao je Papa. “Vidimo da neki ljudi ne žele imati dijete“. “Ponekad imaju jedno, i to je to, ali imaju pse i mačke koji zamjenjuju djecu. Ovo može nasmijati ljude, ali to je stvarnost.” Praksa je“, rekao je poglavar katoličke zajednice od 1,3 milijarde ljudi u svijetu, “nijekanje očinstva i majčinstva i umanjuje nas, oduzima nam ljudskost”. „Dakle, civilizacija stari bez čovječanstva, jer gubimo bogatstvo očinstva i majčinstva, a zemlja je ta koja pati”, rekao je Papa Franjo.
Ove duboke istinite misli trebale su svakako doći i do ušiju Tomislava Tomaševića, koji evidentno više voli svog psa Boška Buhu nego roditelje odgajatelje, kojima je administrativnim potezom pera oduzeo novčana sredstva u demografskom paketu kojega su donijeli Milan Bandić i HDZ. To je bio prvi gradonačelnički potez Tomislava Tomaševića, koji se može protumačiti kao vraćanje duga genderističkim globalistima! Baš oni su u njegov politički uzlet uložili na desetke milijuna eura. Da nije ništa slučajno, Tomašević je dokazao svojim drugim potezom stavljajući na listu za odstrjel, kao višak radne snage u Holdingu, baš trudnice i one koji se brinu za djecu s posebnim potrebama. To je put demografskog sloma kojega trasira Tomislav Tomašević vračajući dugove Soroševim globalistima, a Vlada Republike Hrvatske mora učiniti baš sve, dokazati da se ne slaže s gradonačelnikom Zagreba. Zagreb bi po svom najvećem prosjeku plaća u Republici Hrvatskoj trebao biti lokomotiva demografske obnove, umjesto što je lokomotiva demografskog sloma! Nisam primijetio da su se oni najglasniji iz oporbenih redova prosvjedima solidarizirali s roditeljima odgajateljima, trudnicama i s onima koji brinu za djecu s posebnim potrebama? To za njih nije top tema!
Slavoniju, Baranju i Srijem raselio je agresivni uvozni lobi logikom jeftino uvezi pa skuplje prodaj, čime je poljoprivredna proizvodnja Hrvatske bačena na koljena. Jačanje domaće proizvodnje, samodostatnost kao novi oblik suverenizma i borba protiv uvoznog lobija svim dozvoljenim sredstvima, ključ je demografskog opstanka našeg naroda na istoku Hrvatske i na tom planu potrebna je nepomućena suradnja vodećih političara i umova tih ruralnih dijelova Hrvatske s centralnom vlašću u Zagrebu. Disonantni tonovi koje možemo ćuti javno, a osobito u kuloarima, nisu način za rješavanje ovog gorućeg problema, jer ako se tako nastavi, Slavonija, Baranja i Srijem mogli bi se ponovo pretvoriti u nečiju guberniju kao u vrijeme Branimira Glavaša, „gospodara života i smrti“ u tom dijelu Hrvatske! Upravo je takav gubernatorski pristup politikama usijanih glava, malo pomalo, doveo Slavoniju, Baranju i Srijem na prosjački štap.
Zaključno, može se kazati, u najmanju ruku nije politički pristojno demografski slom populistički prebijati preko leđa Andreja Plenkovića, ali je sasvim legitimno od ove vladajuće nomenklature tražiti optimalna rješenja koja će to ublažiti i eventualno zaustaviti. Veliki potencijal krije se u iseljeništvu! Hrvatice, Hrvati i državljani Republike Hrvatske nisu nestali, nisu isparili ! U Hrvatskoj, u svijetu i u BiH ima nas preko 7,5 milijuna i sve je to Hrvatska. Najmanje je onih koji su trajno iselili i potrebno je stvarati uvjete za povratak u matičnu domovinu svima koji to žele i svima koji bez ikakve sumnje vole Hrvatsku. To je dužnost svake vlasti u Republici Hrvatskoj.