„Kad smo shvatili da Plenković bez desnice ima većinu, bili smo u šoku. Pupovac? Nema on utjecaja“! (Hrvoje Zekanović)
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Nezavisni zastupnik u Saboru Hrvoje Zekanović, koji se nedavno prilično burno razišao s Hrvatskim suverenistima i cijelom oporbenom desnicom, u intervjuu za Novi list govorio je o zaokretu u političkoj karijeru i mogućoj suradnji s HDZ-om.
„Pouzdano znam da smo u predizbornoj koaliciji, koju su činili Domovinski pokret, Hrvatski suverenisti i još neki, svi priželjkivali da ćemo biti potrebni HDZ-u za sastavljanje Vlade. Kada se ispostavilo da Plenković ima većinu i bez nas 16 izabranih zastupnika, bili smo u šoku i nevjerici. Svi se ti zastupnici danas nadaju da će nakon idućeg izbornog ciklusa biti s HDZ-om, koji je ipak najjača stranka desnog centra, makar su se približili centru“!
Stranke takozvane desnice u Hrvatskoj više nikada neće osvojiti ukupno 24 mandata od centra prema desno, penetrirajući u prirodno HDZ-ovo biračko tijelo! Propustili su jedinstvenu povijesnu priliku nakon zadnjih parlamentarnih izbora participirati u vlasti i mijenjati Hrvatsku bez utjecaja manjina, a osobito bez političkog utjecaja SDSS-a i Milorada Pupovca. Most, Hrvatski suverenisti i Domovinski pokret, daleko su najveći su krivci za takozvanu hrvatsko-srpsku koaliciju, po kojoj danas tako brutalno udaraju samo zato da bi sakrili vlastitu odgovornost što se ta koalicija dogodila.
Njihovo besprizorno smušenjačko rušenje Kolinde Grabar Kitarović i dovođenje Zorana Milanovića za predsjednika Republike Hrvatske, debelo im se osvetilo na parlamentarnim izborima. Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti u koaliciji, od ambiciozno očekivanih 35 saborskih mandata, o kojima je vehementno govorio Igor Peternel, osvojili su samo 16 što ih je potpuno diskvalificiralo iz bilo kakvih daljnjih pregovora o (ne)mogućoj koaliciji s HDZ-om. Nemogućoj zato, što su čak i u izbornoj noći, kada su bili poznati svi rezultati, demonstrativno odbijali svaku moguću suradnji s Andrejom Plenkovićem! Tražili su njegovo odstupanje! Takva mizerna politička taktika jednostavno nije nikada viđena u povijesti politika baš nigdje na svijetu. Anarhistički Most ionako nije bio ni u jednoj postizbornoj kombinaciji!
Svaki iole mudar političar, pa makar bio i početnik, uvijek bi si ostavio barem malo odškrinuta vrata mogućoj koaliciji s HDZ-om kao relativnim izbornim pobjednikom sa 66 mandata, koji je uvijek bio i bit će prirodniji saveznik svakoj desnici nego bilo kojoj ljevici. I to ne zato što to HDZ hoće i želi, već zbog pragme, jer je na toj svjetonazorskoj potki strukturirano većinsko potencijalno HDZ-ovo biračko tijelo, bilo da se radi o konzervativcima ili kršćanskim demokratima.
Rušenje Kolinde Grabar Kitarović s nevjerojatnom konstrukcijom u usijanim glavama, s vjerom da će to rušenje srušiti Andreja Plenkovića i oslabiti HDZ do te mjere da će im „desnica“ uzeti 35 mandata, pokazalo se kao samoubojstvo iz vlastite zasjede. Kao prvo, izmaklo im je participirati u vlasti, a borba za vlast jedini je smisao postojanja političkih stranaka, a kao drugo i ono najvažnije, kada se ne ostvare nerealni politički ciljevi koje gradiš na rušenju umjesto na građenju, neminovno dolazi do razočarenja koje vodi raspadu sistema. Rapao se Domovinski pokret nakon što je usisao i prožvakao vrlo potentne Hrvatske suvereniste, koji su mu u miraz donijeli jednog zastupnika u Europskom parlamentu. Prožvakali su ih, marginalizirali i ispljunuli u jeku svog tužnog rastanka s Miroslavom Škorom.
Ivan Penava samo je blijeda sjena i voštana figura u usporedbi s osnivačem i vođom Domovinskog pokreta Miroslavom Škorom i on će prije biti pogrebnik ili stečajni upravitelj nego preporoditelj Domovinskog pokreta? Konačno, Miroslav Škoro je javno priznao neke svoje zablude, osobito glede Kolinde Grabar Kitarović i neprimjerenog odnosa prema Andreju Plenkoviću, pa mu s toga kao njegov najljući kritičar od prvog dana njegove pojave na političkoj sceni mogu oprostiti, ali tek kada se uvjerim u iskrenost njegovih isprika. Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti, krvavo će morati raditi da bi dostigli izborni prag na sljedećim parlamentarnim izborima, a čini mi se to je u ovom trenutku nedostižno. Umjesto smirivanja i stabilizacije desnog političkog spektra , turbulencije na desnici se pojačavaju, a tome je dokaz Hrvoje Zekanović koji je jedini imao hrabrosti javno priznati neke zablude i pogrješke. Znakovita je njegova izjava koja bi mnogima mogla razbistriti um i natjerati ih na razumno promišljanje političkog trenutka u Hrvatskoj:
„Da zaključim, ja sam trenutačno u opoziciji, a ako uđem u parlamentarnu većinu, ne znam što bi tu bilo sporno? Mene je kompletna oporba otjerala, niti jedan njihov klub ne simpatizira moje političko djelovanje“!
Onima kojima istina još nije doprla do moždanih vijuga, to je poruka da podrška najjačoj političkoj stranci u Republici Hrvatskoj nije nikakva sramota već jačanje stabilnosti Hrvatske. Oni koji još ne znaju što je sramota za Republiku Hrvatsku, neka objektivno ocjene hrvatstvo Zorana Milanovića, Mosta, Možemo i SDP-a? Pa ako u tome ne vide sramotu, ili bilo što sporno, neka slobodno i nadalje cipelare HDZ i Andreja Plenkovića kao najveće veleizdajnike i neka ponovo dovedu ljevicu na vlast kao što su doveli Zorana Milanovića. Na toj i takvoj politici su jednom doživjeli totalni krah, a nastave li tako pretvorit će se u neprepoznatljivi politički prah.
Baš o tome zbori Hrvoje Zekanović :
„Moj je ulazak u politiku bio motiviran željom da pridonesem micanju lijevo-liberalne Vlade Zorana Milanovića. Uključio sam se u Hrast i mi smo u vrijeme Tomislava Karamarka koalirali s HDZ-om u cilju rušenja Milanovića. Danas smo opet suočeni s razgoropađenom ljevicom, kada se zbroje glasovi SDP-a, Možemo i ostalih priljepaka, HDZ je u problemu. Bez obzira na to što ja aktualnoj vlasti zamjeram puno toga, ne bih volio da sutra predsjednik Vlade bude netko iz redova te ljevice. U tom bi se slučaju dogodile stvari koje ni ovaj umjereni HDZ ne otvara kao temu i postali bismo u puno većoj mjeri lijevo-liberalno društvo, a ja sam demokršćanin“.
Dotaknuo se u intervjuu i Milorada Pupovca, šefa SDSS-a.
„Andrej Plenković je autonoman u svojim odlukama koje se tiču i unutarnje i vanjske politike. Miloradov utjecaj svodi se na tih nekoliko desetaka milijuna kuna iz državnog proračuna, koje on distribuira Srpskom narodnom vijeću, Novostima i slično. Ako uzmemo da je on to dobro istrgovao, a Plenković je Hrvat, onda njihov odnos možemo nazvati hrvatsko-srpska trgovačka koalicija, što sam ja prvi izgovorio.
Ne bježim ja od toga da sam brendirao Pupovca kao glavni problem našeg društva, ali nemam ništa protiv njega kao osobe. Moj Šibenčanin Boris Milošević je, međutim, primjer da se interese srpske nacionalne manjine može zastupati i na drukčiji način“.
Milorad Pupovac nije utjecao i ne može utjecati na strateške politike Andreja Plenkovića i Vlade Republike Hrvatske, a sa svoje tri navodno presudne ruke nije baš ni jednom pokušao ucjenjivački rušiti Vladu Republike Hrvatske kako to pokušavaju Most, SDP i ostali smušenjaci s bezbrojnim interpelacijama. Pupovčeve tri ruke nisu presudne i ako bi se dogodila politička opstrukcija SDSS-a u vladajućoj većini, bez ikakve sumnje u rezervi je najmanje 5 ruku koje bi spriječile rušenje Vlade i prijevremene parlamentarne izbore, ako ni zbog čega drugog, onda iz razloga što im nikakvi prijevremeni izbori ne odgovaraju. Meni osobno puno je prihvatljivije da SNV iz državnog proračuna transparentno dobije 20 ili 30 milijuna kuna na temelju projekata i manjinskog ključa dodijele sredstava, koja onda legitimno i transparentno distribuira korisnicima, nego da netko optuži Andreja Plenkovića da je Pupovcu poklonio pola Preradovićeve ulice čime se danas hvali Zoran Milanović. Dakle, Milanović mu je transparentno dao i silne milijune iz državnog proračuna i pola Preradovićeve netransparentno, što tek danas doznajemo. „Desnica“ o tome šuti kao zalivena! Ćirilizacija Vukovara, nije se dogodila u vrijeme Andreja Plenkovića! U nedostatku objektivnih dokaza o štetnosti vladajuće koalicije, svim silama se pokušalo difamirati ministra Tomu Medveda i Vladu Republike Hrvatske za pogodovanje Srbima kroz zakon o Civilnim stradalnicima Domovinskog rata i kroz Zakon o pravima branitelja, no kako danas svjedočimo taj sirovi populizam jednostavno ne pije vodu. Ustavna prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj su notorna činjenica i dok god je tako potrebno je poštivati Ustav i graditi atmosferu dobrih odnosa s tim ravnopravnim korpusom državljana Republike Hrvatske.
Čini mi se , na desnom političkom spektru otvorena je jedna nova stranica, koja daje šansu konstruktivizmu nasuprot destrukciji i klasičnom anarhizmu. Konačno, nije li u ovim presudnim i turbulentnim trenutcima ugroza, koje prijete Hrvatskoj izvana i iznutra, bitna sloga i vjera u Boga, nasuprot politikama koje su se pokazale gubitničkim?