Hrvata u dijaspori, onih od prve pa do četvrte generacije ima više nego Hrvata u domovini. Dok se Hrvati iz domovine iseljavaju, Hrvati iz dijaspore bi se useljavali, no brana im je hrvatska administracija koja svojim postupcima čini sve da se Hrvati iz svih krajeva svijeta ne vrate u domovinu i tu stvore svoje novo gnijezdo.
Zahvaljujući toj nesposobnoj ili ucijenjenoj hrvatskoj administraciji stotine tisuća Hrvata, ako ne i više ne mogu dobiti ono što im treba automatizmom pripasti- hrvatsko državljanstvo.
Priča prva
Ante živi u Fenixu Arizona, on i žena su u Ameriku doselili 1987. On je uspješni poduzetnik, a hrvatsko državljanstvo ima po rođenju, dok je za svoje dvoje djece čekao 15 godina da ga dobiju.
Za vrijeme Konzularnih dana u Fenixu, Ante je za održavanje manifestacije ustupio svoj prostor, sve u nadi da to radi za hrvatsku stvar, sve dok nije shvatio da po ubrzanoj proceduri etnički Srbi dobivaju državljanstvo. Čak navodi primjer jednog etničkog Srbina koji je dobio hrvatsko državljanstvo, a da s Hrvatskom nema nikakve veze. Taj mu se rugao u lice kako je on dobio državljanstvo, a njegov sin nije. Sramota, da hrvatske administracije.
Priča druga
Josip ima lanac hospicija na Floridi, on žena i četvero djece rade u njegovoj tvrtki. On i žena su Hrvati druge generacije, roditelji su im emigrirali u SAD ranih pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Oboje su liječnici, isto kao i sin i kćerka. Svi državljanstvo čekaju godinama, no Josip je htio investirati u Hrvatsku, htio je otvoriti veliki moderni hospicij i to u Istri, no kao prepreka pojavio se nadobudni načelnik jedne općine koji je tražio novce za svoju uslugu.
Priča treća
Općina Jesenice tražila je liječnika za svoju ambulantu, no liječnika ni za lijeka, neke općine dovlačile su ih iz sjeverne Makedonije, ti liječnici su bez problema nostrificirali diplome i odbijali licencu od HLK, ali općina Jesenice našla je doktoricu iz Venezuele, Hrvaticu s trideset godina radnog iskustva i diplomom sveučilišta u Caracau, i tu je zastalo. diplomu sveučilišta koje je na svjetskoj rang listi daleko ispred ijednog u Hrvatskoj nije bilo moguće nostrificirati u Hrvatskoj niti pribaviti licencu kod HLK, možda bi ju dobila da je iz Nepala ili Filipina,
Priča četvrta
Bolivija, Venezuela, Čile, Peru, Argentina, stotine tisuća Hrvata spremno je na povratak u Hrvatsku. To koje su generacije uopće nije bitno, nije bitno ni državama poput Izraela, ali je bitno hrvatskim birokratima i hrvatskoj vlasti, jer za koga bi oni glasali, za vlast ili oporbu. To što nam je Slavonija prazna, Lika pusta, nedostaje radne snage pa se uvoze Nepalci koji će spavati u šatorima nije bitno. Nije bitno poboljšati demografsku strukturu autohtonim stanovništvom- Hrvatima jer zašto bi punili napuštene i prazne dijelove Lijepe naše našom dijasporom kad mogu nekim drugim koji s Hrvatima nemaju nikakve veze, ni nacionalne, ni vjerske ni kulturološke.pu
