Zvonimir Hodak

Piše: Zvonimir Hodak
Svijet je zgrožen serijom prirodnih katastrofa, klimatskih, ratnih, humanitarnih, Hamas-izraelskih, a za mene i sve navijače, odjeknuo je i potop koji je doživio “naš Dinamo”. Baš kao i “Naš Hajduk”, “Naš Dinamo” je pojam i ponos nogometnog sjevera Hrvatske.
Korak za korakom i u Remetinec, a poraz za porazom, i ode Dinamo u nogometni ambis. Četiri ili pet poraza za redom i giljotina je na vidiku. Tu nema milosti. A zašto bi je i bilo? Sve se računa u stotinama tisuća i milijunima eura, a onda ti “naš Dinamo” popuši četiri utakmice za redom. Uz humanitarnu katastrofu u Gazi teško je imati još dodatne sućuti i razumijevanja za naš domaći nogomet.

No, kažu da pjesma liječi sve. Bolje rečeno, izgleda da “pjesme koje se više ne pjevaju” “liječe” sve. Osobito kripto komunističku nostalgiju. Ode Leko i sad treba nekako Torcidu osokoliti. Stoga je, povodom 75. godine oslobođenja Splita od fašističke okupacije, Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista pozivala na koncert “pjesama koje se više ne pjevaju”. Istodobno djeca veterana Domovinskog rata zbog “pjesama koje se više ne smiju pjevati” odlaze u zatvor. Jel’ nam se to vratio zatvor za verbalni delikt? Samo naivni još vjeruju da je “verbalni delikt” prošlost. Ulaz je opet slobodan. Za izlaz još nema garancije.

Navodno Pupovac sad pledira za “treću Hrvatsku”. Ranije je priželjkivao trećinu Hrvatske.
Odvjetnik Ante Gotovine Mišetić javlja preko fejsa kako je Europski sud za ljudska prava presudio da bi države trebale ukinuti stranke koje se ne distanciraju od komunističkih partija. Odvjetnik Mišetić dobro poznaje Rezoluciju Europskog Vijeća o čuvenoj osudi fašističkih i komunističkih režima u poslijeratnoj Europi. Međutim, u Lijepoj našoj začuđujuće slabo i sporo čitaju. Fašiste love na Dinamovim utakmicama, a komunjare s talentiranim sluhom mogu potražiti na koncertu “Pjesama koje se više ne pjevaju”, ali za koje se više ni ne zatvara.

Jakovina misli da smo svi mi idioti
Tvrtko Jakovina u granitnom “Telegramu” uvrjeđeno cvili: “Zašto vlasti sramotno ignoriraju odluke partizana kojima su prije 80 godina postavljeni temelji današnje Hrvatske”. Kad profa povijesti na Filozofskom faksu tvrdi da je vrijeme genocida pred 80 godina nad Hrvatima ujedno bilo i vrijeme kad su se položili temelji današnje Hrvatske, e onda smo svi mi idioti.

Putokaz je dao Nino Mogorović: “Živimo u vremenu koje po mnogo čemu sliči onom između 1989. i 1995. To je vrijeme za posebne ljude!”. R.M. Bišćan, mada nema veze s bivšim trenerom Dinama, ima zdrave oči za poteze jugo-nostalgičara pa kaže: “Digli spomenik Smoji jugo-smradu koji više pripada Srbiji nego Splitu i kojeg je Oluja ’95. dotukla pa je krepa malo poslije, a na sprovod mu nije došao nitko na top poziciji. U gradu “oštemali” spomenik HOS-u, spomenik IV. brigade je u ćorsokaku, di se ne vidi. Uklesali godinu oslobođenja grada 1944., a uskoro će postaviti i spomen ploču poginulom vojniku JNA na prosvjedu ’91., slavi se bitka na Sutjesci redovito. K’o Split je hrvatski grad, malo morgen, što bi rekao Smojin frend Milošević”. Po meni je to činjenično stanje. Oksimoron je ako se jave Smojini podržavatelji s tvrdnjom da je činjenica netočna.

Postkomunistički blok u post-komunizmu doveo je do toga da danas sve veći postotak ljudi posti i izvan posta….
Mini-star Radovan Fuks rezolutno je osudio navijače Dinama zbog pjevanja koračnice “Korak ide za korakom” na tekmi u Velikoj Gorici. To se od jednog “renomiranog” znanstvenika, doktora znanosti i ministra ove Vlade i očekuje. Kaže naš Fuchs: “Grozno, odvratno, osuđujem u svakom smislu, nije im mjesto na tribinama…”. Tako naš Radovan o navijačima. Međutim, na drugoj strani, pun je simpatija za mrzitelje Hrvatske. Naime, nedavno je dodijelio nagradu kao “Učiteljici godine” izvjesnoj Snežani Šević iz Borova Sela, samozatajnoj simpatizerki četnika koja je u svojoj knjizi naturalistički opisivala i slavila pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu. Opisala je hrvatske branitelje kao silovatelje i koljače djece koji od dječjih prstiju rade ogrlice. Njihov dolazak u Borovo Selo naša Sneška opisuje kao suicid jer su bili – nepozvani. Dolaze u srpsko mjesto, zamislite! I stvarno sve više postaje istina da “korak uvijek ide za prethodnim korakom”. Tako nas bar uči povijest.

Vladajuća garnitura ne uči iz povijesti, a Tuđman je dobro znao…
Međutim, ni Fuchs ni vladajuća garnitura ne uče iz povijesti. Zabrane rađaju inat i otpor prema onima koji su uveli takve zabrane. Tuđman je to dobro znao zato je bio protivnik bilo kakvih zabrana, napose pjevanja pjesama za koje su prije njega komunisti tvrdili da su domobranske ili ustaške. Uvijek je znao reći da kad je nešto dopušteno, onda s vremenom postane i nezanimljivo. Zato pjevaj narode, još Hrvatska nije propala! Kad smo već kod modernih zabrana HDZ-a i Plenkija nameće mi se pitanje što ćemo s novom reklamnom provokacijom iz Lidla “Sve Za Dom”. Što će na to reći Šprajc, Fuchs, Jergović, 6. lička iz Jutarnjeg i Večernjaka…?
Pesimisti misle da je treći svjetski rat već počeo. Hrvateki se uključuju čim završe drugi.

Ljevičari su protiv Židova kako se ne bi otvorilo pitanje ‘židovskih stanova’
Famozne, dvolične rezolucije UN-a o potrebi hitnog primirja u Gazi završile su novom porukom “Gazi dalje…”. Hrvatska je glasovala protiv. Jutarnji se “k’o fol” čudi pa se pita “Zašto je Hrvatska glasala protiv hitnog primirja u Gazi?” Zbog Hamasa, ustaša ili SAD-a? Upadneš preko granice u drugu državu, pobiješ sve živo, loviš taoce, žene, djecu i sad posredstvom glavnog tajnika UN-a tražiš hitno “neobavezujuće” primirje dok malo ne odahnu i dok ne stigne nova pomoć iz Teherana. Objasnio im je Luka Mišetić, možda su shvatili. On navodi kako su se 4. kolovoza 1995. dan prije Oluje, sastali nesvrstani s “delijama” i zatražili izglasavanje slične rezolucije o hitnom primirju u SAO Krajini. Dok parasrpske postrojbe malo predahnu i pripreme se za protunapad. Clinton je bio protiv i nije im preostalo ništa drugo nego da traktore polako napune dizelom. Sad je slično “nesvrstana” glasačka mašina skočila na noge. Hrvatska nije jedina glasovala protiv rezolucije nego je bila jedna od 14 zemalja koje su bile protiv. I to je to. Jednostavno za shvatiti ako se ne praviš mutavim. Ako želiš saznati istinu o ratu na Bliskom istoku novine čitaj, a seljaka pitaj… Ljevičarski novinari još se nisu odmakli od onoga što nas je “najveći sin naših naroda i narodnosti” učio, a to je da uvijek moramo biti na strani Palestine i Palestinaca ma što oni radili. Ako Židovi pobijede otvorit će se pitanje “židovskih stanova” itd.

Lijeve glave je poharala nova “oluja”. Zamislite apsurda da je jedna država, članica EU i članica NATO-a, poslala vojsku na granicu s drugom državom koja je također članica EU-a i članica Atlantskog pakta. Naime, zadnja vijest glasi: Italija je poslala vojsku na granicu sa Slovenijom – i mirna Bosna. Za to vrijeme moćna, ali miroljubiva Slovenija kontrolira koliko će onih, zbog kojih je Italija poslala vojsku na svoju granicu sa Slovenijom, ući iz “Hrvaške” u “Kranjsku”. Bosna i dalje ostaje “mirna”. Za nju naš naivno premijer vjeruje da se treba dogovoriti s Frontexom oko kontrole njene granice s Hrvatskom. I na kraju balade, kad se podvuče crta i sve zbroji, što mislite tko će ispasti najveći gubitnik u ovoj migrantskoj krizi?

Bez brige, nije teško pogoditi! Sad smo malo razočarani, zapravo šokirani, kak’ je “Lepa njihova” otvoreno i bez srama stala uz Izrael i glasovala protiv “neobvezujuće” rezolucije koja traži trenutni prekid vatre dok se Hamas malo ne oporavi. Cinični Ivan Hrstić nas samo podsjeća na “ciničnu” rezoluciju koja je 1995. zahtijevala da se hrvatska vojska povuče čak i sa vlastitih oslobođenih područja. Naravno, bez ikakvog spomena ili bez osude onih koji su okupirali dio Hrvatske i izazvali rat. Rezolucija iz travnja 1995. i današnja o Gazi slične su k’o jaje jajetu ili još bolje k’o mućak mućku.

Sjećam se starog sindikalca Borisa Kunsta koji je u jednoj HRT-ovoj emisiji rekao kako je nemoguće okupiti kvorum nezaposlenih i izvesti ih na ulični protest jer su skoro svi zaposleni na crno. Bili su to valjda crni dani za sindikalni pokret. Ne znam podsjeća li vas to na ovu “neobavezujuću rezoluciju” protiv Izraela. Koliko onih koji su rezoluciju potpisali rade sa Židovima? To je kao kad ili daš otkaz ili izgubiš posao. Ne možeš sve dobiti, nečega se moraš i odreći. Sjećam se kako su se Stipe Mesić i Račan u korizmi odrekli Hrvata u BiH. Lena Dulčić se na fejsu čudom čudi: “Svakako, opet se pokazalo kakvu lepezu idiota imamo oko sebe. To je odlična odluka, Hrvatska je na pravoj strani povijesti“. Potpisujem, iako mi je najdraže kad je Hrvatska na “hrvatskoj strani povijesti”. Na “pravoj strani” povijesti su obično jači, kako se to kasnije u povijesti pokaže. Naravno, ne mislim na Jakovinu, Markovinu, Klasića i slične naše lijeve povjesničare. Oni ne predaju povijest, oni su se davno predali pred poviješću.

Navodno su otkrili kako u Jeruzalemu, u novo pronađenoj Bibliji, piše da je Kokain ubio Abela…

Milanović glumi Mačeka i spava zimski san
Na višem od dva brda u Zagrebu, na Pantovčaku, Milanović spava zimski san, a zima je još daleko. Njegovi savjetnici misle da je vrijeme da se malo čučne pod stol dok veliki ne smisle “modus operandi”. Tipično mačekovski stavovi. Slažem se da ne trebamo nikoga od velikih i moćnih izazivati i vući za rep, ali ipak moramo, kao svaka suverena država koja ima vlastiti vanjskopolitički stav jasno reći “popu pop, a bobu bob”. Pa, iako UN danas u svijetu više nema nikakvu ozbiljniju ulogu osim moralne osude ili podrške nekim svjetskim zbivanjima, kao njegova članica trebamo jasno pokazati na čijoj smo strani u ovom opasnom sukobu koji se vrlo lako može preliti na rat diljem Bliskog istoka, ali i mnogo šire.

Naši “mirotvorci”, koji se najradije ne bi izjašnjavali o ratovima koji se danas vode u Ukrajini i u Izraelu, valjda računaju na to da Hrvatska navodno ima 20.000 vojnika i časnika viška, a od viška glava ne boli…

Čovjek zbog duge jezičine obično prije ili kasnije nastrada. Svojedobno sam napisao da su Globus i Nacional slični jedan drugom k’o jaje jajetu ili još bolje k’o mućak mućku. Razlog je bio prilično bezvezan, ali se Nacional osvetnički u jednom od zadnjih brojeva očešao o mene. Ništa posebno, kao onako usput, u stilu kakav odvjetnik, takav kolumnista. Ne znam bih li to shvatio kao kompliment ili pogrdu.

Kakav sam odvjetnik, to najbolje znaju moji klijenti. Kakav sam kolumnista, e to pojma nemam. Ipak, znam da se prema elektronskim mjerenjima, koje su o čitanosti moje kolumne proveli “Podcast Velebit” i jedan australski portal, pokazalo kako je u jednom tjednu moju kolumnu pogledalo ili pročitalo više od 246 tisuća ljudi. Naravno, to je pi**in dim prema par tisuća prodanih primjeraka Nacionala tjedno. Možda Nacional ima neke druge podatke, ali mene, ovako miroljubivog i lažno skromnog, to što me se čita ipak veseli.

Kažu da je direktor HEP-a je stvarno jak. Slažem se. Dignuo je dva kata….
I tako, dok sve polako odlazi niz brdo, Janša misli “da je vrag odnio šalu” i da je vrijeme da se narod u Sloveniji naoruža. Za to vrijeme u Hrvatskoj vlast nije nimalo zabrinuta. Love i zatvaraju navijače. Očito više ne vrijedi krilatica: “Tko pjeva, zlo ne misli”. Na sjevernoj tribini ruševnog zagrebačkog stadiona vlada čista “ustašija”. Lovostaj je prestao, a sezona lova je počela u Ateni te se nastavila u Velikoj Gorici. Svastika je zaboravljena. Nju valjda nitko nije nacrtao. Zato sudovi za prekršaje rade prekovremeno kažnjavajući “pjevače”, ali nikao im ne stižu predmeti protiv drugih vrsta “pjevača”. Recimo, svakog 25. svibnja u mitskom Kumrovcu organizira se parada ponosa komunjara i titoista, tobožnjih antifašista. Dobro se zna “Tko to tamo peva”, ali DORH je na vrijeme shvatio pravila igre pa nema prijava protiv isticanja komunističkih obilježja i pjevanja komunističkih pjesmuljaka. Nema nikakvog političkog “vara” da na to upozori DORH i suce. Joj, joj, naša Hrvatska! Vladajućima je jedina nada kvaliteta naše oporbe. Kad se pokažu oni koji nude “bolju Hrvatsku”, razne članice šeste ličke i lijevi bleferi, onda, da parafraziram mog bivšeg pripravnika Dražena K,: “Nema nam spasa”…

Nakon smjena u Lisinskom, vodeće ljude Filharmonije birat će Gradska skupština. Jel’ to znači da će dirigenti biti dirigirani?

Piše Zvonimir Hodak
Samuel P. Huntington, američki politolog konzervativne orijentacije, napisao je svojedobno knjigu “Sukob civilizacija” koja je kod nas prvi puta objavljena 1996. godine. Živeći prije toga preko sedam godina u SAD-u pročitao sam tu knjigu ranije i nisam bio siguran u uvjerljivost onoga o čemu je autor pisao.

Sedam, osam različitih civilizacija – zapadna, konfucijanska, islamska, japanska, hinduistička, slavensko-ortodoksna, afrička, latinsko američka… dovest će, kaže on, ovu planetu na rub opstanka. Armagedon. Huntington je bio slavljen kao vizionar, ali i osporavan od ljevičara. Knjiga mu je prevedena na trideset i devet jezika. Njen sadržaj upalio je crveno svjetlo u glavama mnogih. Naročito nakon islamističkog terorističkog napada 11. rujna 2001. u New Yorku.

Je li na vratima treći svjetski rat?
Da je naš Samuel još živ, doživio bi punu satisfakciju nakon ove katastrofe koja se trenutno događa na Bliskom istoku. Je li na vratima treći svjetski rat? Tko zna! Međutim, Huntingtonu, da je živ, bila bi utjeha vidjeti kako sada valjda i ljevičari brišu prašinu s hrvatskog izdanja njegove knjige i pomalo je čitaju.

Nema više onih komunističkih ideoloških “velikana” koji su za svaku situaciju imali “mudre” savjete. Nema Mike Planinc, Špiljka, Miloša Žanka… Sad ljevičari još jedino mogu svojima, kao što je bio Smoje, podići spomenik u “herojskom” Splitu. Nema više ni Vladimira Bakarića, otišao drug na “višu” dužnost. Nema ni “Starog” i njegovih “sudija koje se drže zakona kao pijan plota”. Sva ta izumrla plejada komunističkih “veličina” u kombinaciji s novonastalom situacijom opće svjetske nesigurnosti od terorizma izaziva pravi kaos u glavama urednika projugoslavenskih medija. Brucošima na studijima novinarstva sve je jasno, ali kaos u glavama urednika Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodne, Globusa, Nacionala sve je pomiješao.

Pojma nemaju tko je koga u Izraelu prvi izraketirao, tko je na ulicama lovio žene, djecu, obitelji i odvodio ih u podzemne tunele u Gazi. Sve njihove analize slične su k’o jaje jajetu, ili još bolje, k’o mućak mućku. Hajte drugovi, pročitajte ponovno Samuela P. Huntingtona. Možda onda ipak napokon shvatite. A ako se ipak morate odlučiti kome dati svoj glas, dobro je za vas što to ne morate učiniti na glas…

Sjećam se nekih nezgodnih događaja koji su bili uvertira ovim današnjim. Pokojni Osama bin Laden godinama je bio skriven na “nepoznatom” mjestu pa su američki bombarderi intenzivno bombardirali ta nepoznata mjesta.

Priča se na špici
Večernjak od petka 20. listopada ove godine donosi naslov preko čitave “plahte” tj. svog novog formata: “Pravosudna pobuna zbog kaznenog djela femicida”. Kažu kako su navodno “vrhovni suci i odvjetnici protiv novog kaznenog zakona”. Za suce Kaznenog odjela Vrhovnog suda još nekako, ali da netko u ovoj državi pita odvjetnike, ili ti fiškale, o novoj pravosudnoj musaki koja se zove “femicid”, e to je stvarno teško povjerovati.

Naravno, i brucoši Pravnog faksa znaju da se radi o klasičnom kaznenom djelu, ali protiv osobe ženskog spola. Ja pak pitam kod primjene novog djela femicida koju odredbu Kaznenog zakona primijeniti kad se radi o ubojstvu osobe koja je bila u tretmanu promjene spola, a koju kad se radi o transrodnoj ili interspolnoj osobi? Mislim da će kao i obično odlučiti mišljenje naše mudre i racionalne Jelene Veljače. Priča se na špici da Jele ima rok da dostavi zakonodavcu svoje primjedbe najkasnije do veljače slijedeće godine.

U prometu je već odavno započeo treći svjetski rat. Dnevno se gine kao u pravom ratu. Ovih su se dana u Zagrebu, nakon sudara dviju dječjih kolica, potukli roditelji pa su ih djeca kolicima odvezli u bolnicu.

Prema najnovijim statistikama Zavoda za statistiku u Hrvatskoj 35 posto brakova završava razvodom, ali se jako malo zna o jednom jezivom podatku da preostalih 65 posto brakova završi smrću jednog od partnera. Još gore je to da za to do sada nitko nije odgovarao!

Tko dobiva?
Nakon rušenja bolnice u Gazi barem par tisuću ljudi postavilo je jednostavno pitanje “Tko time dobiva…”. Cui bono? Odgovor se nameće sam od sebe. Zar bi Izraelci bili toliko glupi da si pucaju u nogu? Biblijska drama u Gazi bliži se svom kraju. Isto misli i Danijela Jurčević kad na fejsu piše: “Za sve one tikvane koji lažu da je svijet nastao velikim praskom, falili ste. Svijet će nestati u velikom prasku”. E pa kad je tome već tako, ili kako Ličani kažu “evo ti ga na”, vremena je malo i triba srediti račune prije konačnog “sukoba civilizacija”.

U to ime u Splitu je podignut spomenik Miljenku Smoji, “hrvatskom” kroničaru i jugo denuncijantu. Pred desetak godina i sam sam u jednoj svojoj kolumni objavio dio teksta presude Prekršajnog suda koji je osudio splitskog taksistu. Iz obrazloženja je bilo vidljivo da je drug Miljenko Smoje došao svojim drugovima milicajcima i prijavio taksistu jer je ismijavao “društveno politički sustav” dok ga je vozio, itd. I sad konfident dobiva spomenik.

Pripadnici “Četvrte splitske” imaju ideju za natpis: “Pobijedili smo jugo Srbe, sada moramo pobijediti jugo Hrvate”.

Porfirije ‘iskreno’
I dok se diljem Lepe njihove love i hapse navijači koji su na tekmama pjevali ustašku budnicu, dotle naši poltroni tiho i nenametljivo rade svoj posao. Naime, DORH je odbacio kaznenu prijavu protiv Porfirija. Prijavilo nevinog čovika da je pjevao četničke pesme o popu Momčilu Đujiću. Porfirije je “iskreno” priznao da je on samo otvarao usta, ali da nije pjevao. Šteta da naš pop nije igrao u filmu “Tko to tamo peva” Slobodana Šijana. Genijalan film koji je Srbiju lansirao u sam vrh europskog filma. Zamislite scenu u kojoj Pavle Vujisić tvrdi da on ne pjeva nego samo otvara usta… Ideja ostaje navijačima koji su pjevali “Korak ide za korakom…”. A što sa “Zlatnim dukatima” koji su također tu pjesmu često izvodili? Ma i oni su samo otvarali usta! Blaženi naš DORH.

16. listopadan
Ana Marija Čapeta upozorava na 16. listopada. Tog je dana 1793. godine francuska kraljica Marija Antoaneta završila pod giljotinom. Tog datuma 1801. godine rođen je Josip Jelačić, hrvatski ban, a istog datuma 1978. godine izabran je bio i zadnji pravi papa Ivan Pavao II. Godine 1978. ubijen je bio Bruno Bušić u Parizu, a 1991. godine poginuo je Blago Zadro, legenda obrane Vukovara…

Ja doduše ne znam točan datum, ali svakako znam da sam u listopadu doznao kako je naš ministar Tomo Medved izjavio na Općinskom sudu u Zagrebu da je status žrtava Domovinskog rata u zadnje dvije godine dobilo oko 2000 Srba iz Srbije. Ujedno je navodno dodao kako Hrvatska nema registar agresorskih vojnika pa ne može biti sigurna jesu li to bili agresorski vojnici..

U famoznom mjesecu listopadu, točnije 18. listopada 1991. godine, dogodio se jedan od najperfidnijih zločina u cijelom Domovinskom ratu – “Krvava berba grožđa”. Možda su i neki od ovih koji su dobili status “žrtava Domovinskog rata” bili među onima koji su izdvojili pedeset i jednog mještana Lovasa i natjerali ih u minsko polje, pucajući im u leđa. To nije bilo već postojeće minsko polje nego je agresor najprije sam postavio mine, a potom natjerao mještane u njega… I sad imamo “žrtve Domovinskog rata” koje su možda aktivno radile na minskom polju tragičnog 18. listopada 1991.godine. Naravno, do današnjeg dana nitko nije odgovarao za taj sadistički zločin.

Sjetih se “odbrane” Biljane Plavšić u Haagu. S nevinim izrazom lica izjavila je da su na Palama iznad Sarajeva funkcionirali isključivo snježni topovi… pa ako je neka gruda bila veća…

‘Crvena krpa’
Kad je Smoje dobio spomenik zašto ne bi uskoro dobila spomenik i Lepa. To bi zaista bilo lepo. Ali ima problem. U Podstrani se treba otkriti veliki spomenik dr. Franji Tuđmanu. Ako ste slučajno zaboravili, to je onaj lik koji je u četiri godine protivno volji predisponiranog “srpskog sveta” stvorio, na veliku žalost bračnog para Smoje, današnju Republiku Hrvatsku. Bračni par Smoje je otišao, a da nije shvatio što se dogodilo.

Ali nije shvatio ni Boris Vlašić, lijevo krilo Jutarnjeg. Za njega je Franjo Tuđman “crvena krpa”. Čim se spomene iz nozdrva mu sijevaju munje. K’o da je munjen. Oprosti mi Bože, rekle bi moje babe u Lici. Evo što je naš Boris otkrio: “Teška je to podmetačina. I samo je splitski Dalmatinci mogu izvesti, postaviti ogroman spomenik Franji Tuđmanu u Podstrani jer s njima nikada ne znaš da li se, ustvari rugaju onome koga slave… takva će Podstrana postaviti spomenik Franji Tuđmanu… zašto baš Tuđmanu treba spomenik na moru, vrag neka ga zna, ali netko se s time dobro zeza”. Nakon spomenika Udbinom konfidentu koji je orjuna jedva dočekala, sad se šegače sa spomenikom Franji Tuđmanu. Jadni obračun jednog k’o fol intelektualca s prvim hrvatskim predsjednikom.

Veni, vidi, vici… vidimo se u osam na špici… neformalna himna lijeve medijske elite u Zagrebu.

Jedno zanimljivo pitanje. Kad će se netko u orjunaškom Splitu sjetiti velikog Olivera Dragojevića i malo ćakulati o njegovom spomeniku. Forget it, rekli bi Ameri. Ni milijun eura nije ga moglo pokolebati u njegovoj odluci da nikada nakon Domovinskog rata neće pjevati u Srbiji, agresoru na njegovu domovinu. Rekao i nikada porekao. I sad bi nacionalisti i klerofašisti takvoj osobi dizali spomenik.

Splitski novinar i danas ima rješenje prekršajnog suda iz kojeg je vidljiva kolaboracija Smoje i UDB-e
Prenosim jedan komentar s fejsa: “Tek kada u Splitu bude spomenik Oliveru Dragojeviću, ovo će biti slobodna zemlja. Zemlja koja podiže spomenike onima koji su joj htjeli smrt – nije slobodna zemlja”. Smoje je otvoreno podržavao Slobu Miloševića te pozivao JNA da uništi “ustaštvo” u Hrvatskoj. Teroristička JNA krenula je u okupaciju Hrvatske, a tisuće branitelja i civila u smrt. Splitski novinari Josip Jović i Joško Čelan mogu napisati “sabrana djela” o liku komunističkog anarhiste Miljenka Smoje. Joško Čelan i danas ima rješenje prekršajnog suda iz kojeg je vidljiva kolaboracija Smoje i UDB-e kao i Smojino cinkarenje splitskog taksiste. Zato je spomenik Smoji spomenik splitskoj orjuni i njenom uzoru.

U mladosti je bio makro i kockar. U prvom braku bio je četiri dana dok ga nisu izbacili iz kuće. Njegov tobožnji anarhizam bio je trajni komunistički, jugo nacionalistički fanatizam. On se smjenjivao s običnim režimskim oportunizmom i potpunom političkom amoralnošću, navodi Joško Čelan pa dodaje: “Neprijatelji su mu Isus Krist, njegova majka Kraljica Hrvata i oni seljački momci preko brda koji pjevaju ‘dištonantno’, Hrvati iz Dalmatinske Zagore koje Smoje i njegovi zovu Vlajima…”. Smoje ih zove “hrvatske horde” koje su se spustile s druge strane brda u fini i jugoslavenski Split.

Povodom sukoba na utakmici Hajduk-Crvena Zvezda 26. listopada 1985. godine stari orjunaš je napisao: “Kleronacionalisti, još bolje reći fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom… a još i tuku pitomce”. Nije li to bio otvoreni poziv tadašnjoj miliciji “da dejstvuje”?

I na kraju, ne treba zaboraviti da je bio najžešći protivnik skidanja crvene zvijezde s Hajdukova grba. Zakleo se da neće nikada na utakmicu dok je hrvatski grb na prsima Hajdukovaca. To je gruba istina o Smoji, Hajduku, Slobodnoj Dalmaciji, Kulušiću, Krniću, Gali, Ivaniševiću, Bori Dežuloviću, Anti Tomiću, Jurici Pavičiću i brojnoj žilavoj orjuni koja caruje u Splitu i ostalim dijelovima Hrvatske od 1921. godine. Ni legendarna Četvrta splitska nije utjecala na promjenu njenog mentalnog sklopa. Ako, ne-daj-Bože, jednog dana, nastane “Armagedon”, onda nema spasa ni orjuni. Međutim, slaba je to utjeha za Hrvatsku. Utješno je tek spoznaja da kad zagusti, orjuna zašuti i pritaji se.

Kaže mi kolega na sudu da su žene rođeni vozači. Prvo te upale, zatim vozaju, pa te zgaze. Na kraju te samo zaobiđu…

Piše Zvonimir Hodak
Dok je svijet na rubu globalnog sukoba na Bliskom istoku i dok polako klizimo prema trećem svjetskom ratu, u Lijevoj našoj je na štih došla jeftina trivijalizacija blisko-istočnog sukoba.

Ostarjeli, trbušasti i pomalo senilni Titovi pioniri, tobože nesvrstani, pušu u svoje samoupravne trube. Sve su to “nesvrstani” koji su se već davno svrstali, samo na krivu stranu. Kako ne mogu otvoreno pokazati koliko im je drago što su Arapi napokon “krenuli” u obranu svojih “ljudskih” prava, uporno pokušavaju dokazati kako je i autogol ustvari ipak gol. Sve je dozvoljeno kad je u pitanju omražena država Izrael koja je navodno onemogućila Palestince da uživaju u svojoj državi. Dopušteno je upasti preko granice, ispaliti bezbroj raketa po izraelskim gradovima, krenuti u lov na izraelske taoce po cestama i kućama, ubijati i masakrirati žene i djecu…

Međutim, kad Izrael na to odgovori, nastaje klasično kmečanje i zapomaganje nad tragičnom sudbinom Arapa. Židovski fašisti i ubojice, hoće nas istrijebiti na našoj zemlji, itd. Istina. Ta je zemlja do 1948.g bila arapska kada je Ben Gurion, uz podršku UN-a odnosno zajednice svih naroda, nakon svih pogroma Židova u drugom svjetskom ratu, osnovao židovsku državu Izrael.

Svjetske su se sile složile da se Izrael osnuje kao država upravo na tom tlu gdje se nalazi i danas jer je još prije tisuću i više godina prije Isusa to bila židovska zemlja. Od samog svog osnutka ta je država židovska enklava okružena vječnim neprijateljima Egiptom, Sirijom, Jordanom, Libanonom….

Ljevičari kmeče i zapomažu
I da je problem samo u teritoriju on bi vjerojatno i bio u nekoj fazi i rješiv. Ne, problem je u samoj židovskoj državi. Ona za Arape jednostavno mora nestati.

I dok ljevičari kmeče i zapomažu kamo će se sada evakuirati milijuni Arapa s pojasa Gaze jer je Netanyahu pozvao civile da se sklone na jug, uopće ih ne zanima kamo bi trebalo otići, po ideji Hamasa, Hejzbolaha i ostalih militantnih skupina, deset milijuna Židova koji već više od pola stoljeća žive u Izraelu. Valjda te ljude treba pobacati u more da bi se zadovoljila arapska mržnja na Židove u Izraelu. Uglavnom, izraelske kopnene granice su neprijateljske granice.

Pred svijetom je Armagedon. Vojske se okupljaju na simboličkom mjestu ispod planine Megido po scenariju koji je od davnine označen kao kraj svijeta. Preostaju nam samo molitve… Davno je Truman Capote napisao da je više plača zbog uslišanih molitva negoli zbog neuslišanih

Ustvari, kad se malo vratimo u prošlost i uključimo dijalektički materijalizam, sve se svodi na borbu za demokraciju. I Izrael i Hamas i Hezbollah su duboko uvjereni kako su baš oni jedini pravi borci za demokraciju. To što će u toj borbi ostati bez života i imovine tisuće i tisuće ljudi, koga briga. Ameri to znaju nazivati “kolateralna šteta”, a Hamas sad ne pušta civile iz Gaze da pobjegnu na jug i tako izbjegnu granatiranje i smrt već ih sili ostati kako bi im bili živi štit. Krajnje neljudski! Gdje su tu ljudska prava o kojima ljevičari tako rado laprdaju?

Danas svi vjeruju demokraciji i za nju se navodno bore. Svi osim velikog Platona. On je još u četvrtom vijeku prije Krista objasnio što je srž tog pojma: “Vidiš li prijatelju ona tri čobana? Sve dok oni mogu nadglasati mene i Sokrata i zbog toga donositi odluke, ja u demokraciju ne vjerujem”. Čovječanstvo je kroz povijest isprobalo razne vrste političkih uređenja od plemenskog, despocija, autokracija, oligarhija… Demokracija je moderni sveti gral. Nesavršena je kao i sve ljudske tvorevine i često ju izobličavaju pod plaštem borbe za nju.

Kate bi mogla jako razljutiti i one časne partizanske nasljednike
Tu se kontra Platona i demokracije, ali pod njenim plaštem, smjestila i naša Kate Peović iliti “Kate šmajser”. U jednom biznis tjedniku Kate nam je pokazala svoj raskošni antitalenat za biznis.

Kaže ona: “Privatno vlasništvo treba ukinuti, tržište suspendirati, a kapitalizam prevladati…”. Hrabro ili budalasto!? Pitam se hoće li se s time složiti npr. njena lijeva kolegica Zdenka Urša Raukar? To bi moglo izazvati novi raskol na hrvatskoj ljevici. Zdenkin odgovor mogli bi saznati tek kad prebroji sve svoje nekretnine ili ih preko noći proglasi društvenim vlasništvom. Kate bi mogla jako razljutiti i one časne partizanske nasljednike koji žive u nekadašnjim “židovskim” stanovima u centru Zagreba. Zar bi to ponovno uvedeno “društveno vlasništvo” trebalo predati Kati i njenoj Radničkoj fronti na upravljanje? Kako su oni upravljali s društvenim dobrima po komunističkoj metodi svi mi malo stariji znamo jer smo to proživjeli.

Peović reciklira stare i propale komunjarske ideje, no ima onih koji ih nude u novim ambalažama
One mlade, naivne i neobrazovane još bi mogla zavesti svojim ljepljivim komunističkim idejama, ali to bi onda doista značilo da su Hrvati jedan od najglupljih naroda. Znam da ljudi obično ne nauče puno iz povijesti, iako se ona naziva učiteljicom života, ali povjerovati Kati i Radničkoj fronti stvarno bi značilo da idemo kvragu! Kad je naše Kate prvi puta objavila sliku svoje babe u partizanskoj uniformi s pištoljčinom do koljena, odmah je bila izabrana u Sabor po načelu “bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega”. I sad bi “ništa od ničega” suspendirala vlasništvo, tržište, kapitalizam i vratila komunizam. Stvarno tužno i žalosno.

Navodno je izdana monografija “Veterani o erotici”. Pravi naziv bi trebao biti: “Priče iz davnine”.

Shvatio je to Milanović
Željko Trkanjec i dalje trkelja. Nakon što je Hamas “akcijom kao iz udžbenika” počeo loviti civile i odvoditi ih kao taoce u podzemne tunele u Gazi, naš je Željko pao u laganu ekstazu pa piše: “Hamas može proglasiti pobjedu. Akcija kao iz udžbenika”. U kojem udžbeniku je naš Željko pročitao da je lov na obitelji, djecu, ljude na ulici, u trgovinama… nešto pobjedničko, nešto što se može slaviti? Ljevičari, vrijeme je da se uozbiljite! Naravno, kad Bibi uzvrati ovim teroristima na krvavi način onda će započeti novinarsko kmečanje i pozivanje na “međunarodno” pravo… Prvi je to shvatio predsjednik Milanović upozorivši Izrael da je svaka osveta nedopustiva. Zar ono što su napravili Hamasovci nije bila osveta puna mržnje na Izraelce? Koja hipokrizija.

Trkanjec može slaviti “pobjeduv s Hamasom, ali nakon toga će uslijediti krv, suze i katarza. Židovi su sve to prošli u Drugom Svjetskom ratu, Hezbolah i Hamas to tek čeka. Umjesto pobjede dolazi im horor. Kod nas je horor, hvala Bogu, još uvijek samo na TV-u. Zato treba što više gledati noćni TV program, koji je toliko hororiziran da je nemoguće pronaći film poslije kojeg je moguće zaspati. Stoga se prije spavanja preporučuje čitati komentare Željka Trkanjca jer čitajući ih zaspete dok kažete keks.

U Hrvatskoj je na sceni opće ljevičarsko “zombiranje” Hrvateka po formuli – objektivan si samo dok si naivan. Postavljaju se neka pragmatična pitanja. Ako ne-daj-bože Izrael izgubi rat, implicirali li to i mogućnost povratka nekih od Židova u tzv. “židovske stanovev u centru Zagreba. Ne daj Bože! Pa jedva smo četrdeset i pete istjerali ustaše iz tih stanova i uselili “naše”, pa sad da moraju opet van. Znamo sindrom “snjegovića” kojem se svaka gruda snijega čini k’o rodna gruda. Tako se i našim nasljednicima partizana svaki stan u koji su uselili u svibnju 1945.g. čini k’o roditeljski stan. Kako je Hrvatska prva u EU po duljini života djece s roditeljima, ova partizanska “dječica” stvarno su se udomaćila u roditeljskim stanovima.

‘Kako su četničke cajke pokorile Hrvatsku’
Uostalom, bolje je živjeti sto godina kao milijunaš nego deset dana u bijedi.

Da se slučajno dogodi “dan iseljenja”, mislite li da bi naša prija Aleksandra Prijović rasprodala pet zagrebačkih Arena? Zlobnici iz Hrvatskog tjednika prate to “događanje narodav člancima “Muzika za hrvatske idiote” ili “Kako su četničke cajke pokorile Hrvatsku kad već nije mogla njihova čizma”… Ima ponešto istine u tvrdnji Andreje Černivec da “na koncerte cajki u Hrvatskoj odlaze oni Hrvati kojima je i najgora Jugoslavija uvijek bolja od bilo kakve Hrvatske”. Naivniji misle da je najezda cajki opći napad na hrvatsku kulturu. Debelo je to pretjerano jer nitko mladima, koji gotovo svaki vikend po klubovima slušaju i urliču uz cajke, nije to nametnuo. Sami su to odabrali. Zašto? Kako? Imamo državu, ali zadržali smo, kako je rekao Tihomir Dujmović, “teški zadah jugoslavenstva”.

Uostalom, Višnja Strenja nas želi malo ohladiti pa kaže kako i nije sve baš potpuno crnilo. Ima tu kod naše Prije i ozbiljne poezije. Tako citira tekst jedne od pjesama: “Pijana u gradu, pun mesec diže mi pritisak, iza dobre žene se krije ozbiljan manijak. Znaš da mi mnogo prija kad si grub i nemaš stila. Oko mene vazduh, na tebe miriše. Sve je mračno i vrelo i tako požudno. U glavi slika tvoja na krevetu dok ležim gola…” Čista nepatvorena poezija! Kakav Tin Ujević, Arsen Dedić… Dobro! Nije ni u doba naše mladosti svaka pjesma bila poezija, ali bar nisu zavijale “pevaljke”. Uz svu našu domaću i stranu zabavnu glazbu stvarno je kulturološki fenomen da Hrvateki, napose oni mladi, toliko žude za srpskim pevaljkama i cajkama! Zanimljivo da o tome nema nikakvog znanstvenog istraživanja. Pitam se hoće li nam i poezija postati kao tekstovi iz ovakvih pjesama? Bolje je izdati knjigu ovakve ili slične poezije nego domovinu…

Zagrebačku studenticu pitali da komentira Prijović: Njena izjava odjeknula u domovini i izvan nje

Kad smo već kod apsurda, stari Grunf ima jednu duboku misao: “Tko u braku ne poludi, taj stvarno nije normalan”.

U “herojskoj Rijeci desničarske su stjenice “zauzele” dva nebodera. Prije toga je “crvena zvijezda” zauzela jedan krov nebodera. Riječani su tako stalno pod nekom okupacijom. I dok se Riječani bakću sa stjenicama, politika i ljevičarski mediji otvorili su sezonu lova na novog “teroristu” koji je na tekmu Hrvatska -Turska u Osijeku unio na stadion slovo U. Protiv tog slova borili smo se četiri godine. U Ukrajini baš ne vole slovo Z. Sve mi se čini da ćemo uskoro morati mijenjati abecedu i baciti u koš slova U i Z.

Stariji će se sjetiti kako je nekada Carla del Ponte trpala u isti koš Mladića, Karadžića i Gotovinu. To je igra na jedan koš koja je postala popularna zahvaljujući našoj Carliti.

Nedavno je u Saboru netko naivan pokrenuo inicijativu da se zabrani javno isticanje petokrake. Spomenuo sam već u prošloj kolumni kako je ta inicijativa već na početku odmah neslavno propala. Valjda i stoga jer većina naših zastupnika zna da smo do države došli jer smo rođeni pod sretnom zvijezdom. Naša cajka Aleksandra bi to popratila svojom pjesmom: “Ti dobro si i zlo, ja palim se na to”. Koliko se još njih pali na cajke, crvenu zvijezdu…? Gledam na HTV-1 u večernjim satima razgovor s ljevičarskom jugo-zvezdom Borom Dežulovićem. Čovjekom koji je prvi 1991.g, ušao s četničkom JNA u Vukovar. Je li ga itko išta pitao o tome? Nije! Čovjek koji piše u Novostima Milorada Pupovca, a koje financira Vlada RH. Čovjek radi k’o crv iliti k’o riječka stjenica.

U zagrebačkoj školi na prvi dan škole Ljeta Gospodnjeg 2030. Učitelj proziva: “Musafa al Zaru?”, “Ovdje!”, “Ahmed el Kabul”, “Ovdje”, “Fatima el Jusuf”, “Ovdje” “Sar Abla Zic”, tišina.

“Sar Abla Zic” ponovi učitelj.

Opet tišina.

Javi se curica iz zadnje klupe: “Oprostite učitelju, mislim da sam to ja. Samo moje ime se čita Sara Blažić”.

Lov na ‘narodne neprijatelje’
Dana 15. listopada 2023.g. uvodi se komunistički demokratski red. Počeo je lov na “narodne neprijatelje” Osječko-Baranjske županije. Naime, grupa navijača je za vrijeme tekme Hrvatska – Turska pjevala “ustašku budnicu”. Na TV-u država konkludentno daje do znanja da je dosta zaj***cije. Pa nismo se četiri godine borili za slobodu izražavanja da si sad, kak’ vele Zagorci, sva’k popeva kaj god ‘oće. Sjetite se kako su u komunizmu ljudi završavali u zatvorima jer su si htjeli popevati, recimo, Vilu Velebita.

Ono čega smo se pribojavali sve je izglednije: UEFA pokrenula postupak protiv HNS-a

Naravno, znamo da postoje prekrasne pjesme kao što su “Po šumama i gorama” i od “od Triglava pa do Đevđelije”, ali nije jasno zašto to navijači ne žele popevati. Ovi tek uhićeni “ekstremisti” radije krešte “Korak ide za korakom” pa sad koračaju u pratnji policajaca u pritvor. Tako sada imamo u Osijeku novi stadion, a stare pjesme dok budni drugovi policajci pažljivo prate “K’o to tamo peva”. Nadam se da je Pupi zadovoljan. Oko dvadeset “pjevača” već leži u pritvoru, a narod kaže “tko leži, taj ne bježi”.

Ipak, TV-Nova nije javila je li privedena i Marija Vidović, operna pjevačica koja je prije početka tekme otpjevala himnu “Lijepa naša”. Odmah mi je bila sumnjiva. Zar nitko od odgovornih drugova nije za vrijeme pjevanja upozorio “pjevačicu” da se ta pjesma s istim riječima i istom glazbom izvodila i u vrijeme NDH. Uostalom, neka ta operna pjevačica proba pet puta rasprodati Arenu. Očito naš narod ne ferma opere. Još davno, u vrijeme samoupravnog socijalizma, legendarni Đimi Stanić je dao “stručnu” definiciju opere koja glasi: bolje tri tripera nego jedna opera. Na sljedećim utakmicama repke Vidovićku može sasvim uspješno na lijevom krilu zamijeniti naša Kate šmajser. Ona ionako ima tako snažan glas da se čuje u svim ljevičarskim medijima, a to znači u gotovo svim medijima!

Čuveni srpski akademik Jovan Deretić otkrio nam je kako je opera kao glazbena forma nastala baš u Srbiji, točnije u Šapcu. Tako je u davnim vremenima živio neki kamiondžija Pera koji mnogo lepo pevao. Jednom kad se u kafani popeo na stol i zapevao, oduševljeni ljubitelji opere digli su ga u zrak i uzviknuše: “O Pera, alaj ti vera!” Kažu da je u Srbiji tako nastala o-pera.

Piše Zvonimir Hodak
Iako je lijeva ili ljevičarska opcija demaskirana još u vrijeme Staljina, Tita, Mao ce Tunga, ona je kod nas još i danas dominantna, osobito u medijima. Vrhovni vođa Sjeverne Koreje Kim Jong Un godinama je predmet opće sprdnje u tzv. demokratskom svijetu. Ali naša lijeva medijska falanga tog ekstremnog komunističkog diktatora štedi.
Na čelo države došao je “nasljednim” pravom, surovo se obračunava s “neposlušnim sljedbenicima”… streljanja, nestanak iz javnog života i na kraju tajne sahrane. Sve to je pi**in dim za naše lijeve progresivce.

Naši ljevičari se jedino boje povratka Trumpa na vlast u SAD-u. Taj republikanski “diktator” za njih je prava babaroga. Sve bi dali da vide Trumpa iza rešetaka. Međutim, na njihovu veliku nesreću, od koje će ih bar četiri naredne godine peči čir na želucima, za sada je najizglednije da će upravo Trump osvojiti republikansku kandidaturu, a ako mu opet ljevičari i demokrati ne ukradu izbore, uskoro bi mogao postati novi/stari predsjednik SAD-a.

Treba dobro razraditi stare i nove metode krađe izbora
Tako čitam uvodnik Denisa Romca u Večernjaku: “Radikalizirana republikanska stranka (SAD) više nije sposobna ni za vlast ni za opoziciju”. Onda je valjda, kako se to lijevom Denisu čini, još “sposobna” samo da se raspusti. Naime, tako naš Denis komentira američku predizbornu scenu. Dušom i tijelom je za demokrate (što je njegovo ljevičarsko pravo), iako zna da Trump po anketama pobjeđuje čak i ako se kandidira kao nezavisni tj. nestranački kandidat.

Na jednoj strani Goldstein i Markovina, a na drugoj vladika Jovan. Kome vjerovati?
I sad se traži modus operandi kako spriječiti “ekstremistu” Trumpa u ponovnom pohodu na Bijelu kuću. Treba dobro razraditi stare i nove metode krađe izbora. Dobro, to medijsko ljevičarenje je old story u Lijevoj našoj.

W. Shakespeare je jednom rekao: “Ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek!”.
Započeli su tektonski pomaci i u nekim do sada stabilnim sferama. Na primjer, u crkvenim krugovima. Ovih je dana naš dobri papa Franjo otvorio misom glavnu skupštinu Sinode. Kako piše Darko Pavičić smjer Sinode određen je nekoliko dana ranije. Da vas ne zamaram, radi se o “blagoslovu” istospolnih parova. Koncepcija braka u Katoličkoj crkvi je uvijek bila i ostaje još uvijek jasna. To je isključivo zajednica muškarca i žene i k tome još neraskidiva.

Papa i kad je u papa-mobilu refleksno vuče na lijevu stranu
Međutim, sad na scenu stupa “nova teorija pastoralnog milosrđa” ili prevedeno “da ne tretiramo kao grešnike one druge”, tj. zajednice istog spola. I tako dobri papa Franjo širi katolički nauk, ali i zbunjuje katolike. Evidentno je da Papa želi pridobiti dio izgubljenih vjernika kao i dijelove njemačke Katoličke crkve koja teži općoj liberalizaciji pastorala, čak i prema istospolnim zajednicama.

To je u redu kao dio nove strategije, ali zašto dobri papa Franjo nije tako fleksibilan i kad se radi o drugim temama. Npr.: on ni ne pomišlja na kompromis u već opjevanom slučaju kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. “Mudro” je zatražio savjet SPC-a, parapolitičke organizacije, iako je unaprijed mogao znati što će mu oni savjetovati. Dobri naš papa Franjo, i kad se vozi u svom papa-mobilu, refleksivno vuče na lijevu stranu. To samo govori o pedantnom servisu onih koji ga savjetuju.
Ovako progresivan, Papa je medijima upao u oko. Tu ne pomaže ni okulist…

Naša nova prija
Ivica Granić se čudom čudi kako je, njemu nepoznata narodnjakinja iz Srbije, “rasprodala” Arenu u Zagrebu tako da je za četiri koncerta planulo oko šezdeset tisuća ulaznica. Narodnjaci, braćo i zemljaci! Ima kod nas njihovih ljubitelja i za 40 koncerata. Što možemo kad naši ljudi vole iskren narodni izraz. Tu su Indeksovci, Telegramovci, ljubitelji uređivačke politike Slobodanke, 6. lička, razni jugofili, itd. Sve su to “naši” ljudi, točnije “ljudine”.

Zanimljivo je kako se u Beogradu, napose na uvaženijim skupovima i terevenkama bogataša dovodi pjevati naše hrvatske pjevače dočim kod nas narod voli baš srpske i ostale narodnjake koje izvode pjevači(ce) iz Srbije. Kulturološki fenomen!

Uspjela je ujediniti ustaše, partizane, četnike i normalne ljude: ‘Ovo je najveći problem u Hrvatskoj’
Napokon sam doznao tko je umjetnica koja rasprodaje zagrebačku Arenu dok si rek’o britva. Aleksandra Prijović. Naša nova prija. Rasprodala bi ona i španjolsku arenu za borbu s bikovima. Samo gdje naći toliko bikova?

Liberalni duh naših zastupnika u Saboru ne želi da se ukine nijedna zvijezda, pa ni ona komunistička
U isto vrijeme zastupnik Domovinskog pokreta Stipe Mlinarić Ćipe nije u Saboru uspio skupiti dovoljno potpisa za inicijativu da se zabrani “crvena zvijezda petokraka”, simbol smrti i stradanja u Domovinskom ratu. Da se Ćipe poslužio legendarnom partizanskom “ratnom fintom” pa da je, uz zabranu “zvijezde petokrake” zatražio i zakonsku zabranu svih koncerata Thompsona i Trama 11, dobio bi potpisa za izvoz.

Zastupnici, naime, žive u obmani da znaju što njihovi birači od njih žele, dok u stvari oni rade ono što ljevičari od njih očekuju da žele. Navodno je neki naivac iz Mosta čak i potpisao, ali je komesar Nik Grmoja taj jedini potpis prekrižio. I ja sam se osobno prekrižio. Uz ovakve poteze naših zastupnika ne treba se čuditi zbog čega i dalje među braniteljima vlada virus suicida.

Ćipe nije uspio skupiti potpise za zabranu petokrake: ‘Grmoja je prešarao potpis, znate što je napisao?’
Valjda se zastupnicima naroda postavlja pitanje: zbog kojih krimena bismo se morali odreći “naše petokrake”? Heineken pivo ne možeš dobit bez slike zvijezde. Jest da te dvije zvijezde nemaju nikakve poveznice, ali liberalni duh naših zastupnika u Saboru ne želi da se ukine nijedna, pa ni ona komunistička. Valjda je to nanovo probuđena nostalgija za “prošlim” vremenima ili ona trula europska tolerancija koja nam je dovela stotine tisuća izbjeglica pred vrata te prijeti da i onaj dio Europe, koji to još do sada nije bio, postane Babilon.

Sjetimo se sad Orbana…
Stvarno dobar način rješavanja europske starosti stanovništva i demografske katastrofe. Sada kad zemlje EU-a, poput Švedske, strepe od najezde i kriminala nelegalnih migranata, dobro bi bilo da se naši ljevičari sjete kako je, njima omraženi, Orban još na početku migrantske krize obrazlagao zatvaranje granica Mađarske. A što se “zvijezde” tiče, sjetimo se samo onih romantičnih dana iz 1991. g. kad su MIG-ovi JNA bacali bombe na Markov trg sa željom da pozdrave Franju Tuđmana.

Zahvaljujući našem dragom pravosuđu s posebnim potrebama ti hrabri piloti MIG-ova s crvenom zvijezdom i dalje “dejstvuju”, a naši ratni pobjednici se i dalje ubijaju… Dokle? Denis Šešelj nas podsjeća na riječi Antuna G. Matoša: “Bolje o ozbiljnim stvarima pisati smješno nego o smiješnim pisati ozbiljno”.

Navodno se Zoran Milanović i sljedeće godine neće odazvati na tradicionalni Molitveni doručak predsjednika Bidena prvog četvrtka mjeseca veljače u Bijeloj kući jer će biti na dijeti, pa će tradicionalno preskočiti jutarnji obrok.

Senzibilno obračunavanje s protivnicima tipa ‘krepaj seronja’
Hajmo sad mi na naš nogomet. Čist k’o gorski potok. “Oj, (D)di-na-me, ne buš prvi” je opet u igri. Po svemu sudeći u ringu ostaju Hajduk i Rijeka. Jedni i drugi zauzimaju strateške pozicije. Bivši gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara uvjeren je kako je u Splitu “sudija” Igor Pajač krao za Dinamo, a protiv Hajduka. Nigdje nema toliko jeftine i ofucane demagogije k’o u nogometu.

Sudac Igor Pajač sudio je šest uzastopnih susreta Hajduka i Dinama. To je lako provjerljiva činjenica. Treba samo nazvati Sportske novosti. Tamo ionako gotovo svi navijaju za Hajduk. Od tih šest susreta Hajduk nije izgubio nijednu utakmicu!? Stvarno je pristrani sudac, i to u korist Dinama!

Dinamo, ovakav kakav je sad, mirno može pratiti ostatak prvenstva iz prvog reda. Sad su na redu akademske rasprave i senzibilno obračunavanje s protivnicima tipa “krepaj seronja”, “kmečavci”, “tovari” i slično. Mi dinamovci, sad kad je naš klub tako velebno odvalio najteže gostovanje u Prištini, možemo zajedno s igračima i klubom na godišnji odmor.

Tko je kriv za poraz?
Prodali su sve što se moglo prodati. Dinamo je ostao bez najboljih igrača koji su donosili pobjede. Naravno, sad treba naći krivca za poraze. Kriv je, a tko drugi nego trener. Čovjek je nešto više od mjesec dana u klubu. Kad je došao našao je praznu klupu i sad se raspravlja je li on pravi izbor ili nije. Imao je čak mjesec dana vremena da stvori nove Livakoviće, Šutale, Ivanušece, Oršiće…

Stvarno koliko ćemo ga još trpjeti? A što se krađe tiče, to je preventivno pucanje iz prazne puške. Pokradu te jednom, ali ti ne možeš šest puta izgubiti derbi prvenstva s možda novim prvakom. Mudar pokušaj, ali prozirni alibi. Ili je to sad poruka Rijeci?

Prave mete orjune su hrvatska nogometna reprezentacija i Zlatko Dalić…
Znam jednog bivšeg trenera Dinama koji se uvijek oslanjao samo na svoje znanje. Danas prima socijalnu pomoć…

Zadarski “Hrvatski tjednik” pogađa kao i uvijek u sridu. Dvije nespojive Hrvatske. S jedne strane izdajnici, paraziti, masoni, lupeži, jugo-nostalgičari, baštinici blajburških krvnika, a na drugoj heroji, idealisti, domoljubi, pravednici i nasljednici blajburških žrtava. Da li je to zaista tako ili se radi o plitkom spinu? Možda je samo spin. Meni se ipak nekako čini da je to točno.

Podijeljena Hrvatska
Hrvatska je stalno podijeljena. Jednom na domoljube i mrzitelje, drugi puta na ustaše i komuniste, treći puta na glasne podržavatelje pozicije ili oporbe, pa potom na bogataše koji su muljažama stekli ogromno bogatstvo u nekoliko godina i na ostatak svih onih koji sa svojim jadnim plaćicama i sramotno niskim mirovinama jedva preživljavaju iz mjeseca u mjesec. Pa onda opet podjela na one kojima je sve dostupno jer su se politički “snašli” i one koji se mukotrpno probijaju kroz okoštalu državnu i lokalnu administraciju te koji se bezuspješno javljaju na brojne natječaje vjerujući da su oni “nenamješteni” itd. itd.

Sad je i naš premijer podijelio Hrvatsku na dva tabora, onih koji sve vide i gledaju kroz šarene očale i ponose se svojim uspjesima i one koji samo kritiziraju, lamentiraju i sa svime su nezadovoljni. Ima li tome kraja?

Još je Konfucije rekao: “Oni koji slijede različite putove, ne mogu davati savjete jedan drugome”.
Na posljednjem ispraćaju jednog poznatog zagrebačkog ugostitelja sve je vrvjelo od bliskih prijatelja iz javnog života. Od Bude Lončara preko Stipe Mesića do Mate Granića i Jace Kosor, ministra Butkovića, Dragana Čovića, Vilija Beroša, Borisa Lalovca, Zvonka Kusića, Mladena Bajića, o. Mije Gabrića, Tereze, Gibonija, Jolea itd. Sve je bilo puno, “njihovih” i “naših”.

‘Lijevi i desni, izdajici i domoljubi, paraziti i poduzetnici’
Cinični Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku zbraja pa zaključuje: “Dakle, lijevi i desni, izdajnici i domoljubi, paraziti i poduzetnici. Ovdje ih je okupio novac i moć i osjećaj nedodirljivosti”. Kako svaka ptica svojem jatu leti, pitanje je bi li, da su živi, za istim stolom sjedili Bruno Bušić, Tomislav Merčep, Nikola Štedul i Slobodan Praljak? Je li netko vidio ikoga od gore spomenute “kreme” na, recimo, ispraćaju Zvonka Bušića – čeličnog hrvatskog borca za slobodu, ili na sahrani Nikole Štedula – tvrdog domoljuba koji je preživio unatoč šest udbaških metaka u sebi. Da ne spominjem Tomislava Merčepa, Slobodana Praljka…

Ove druge povezuje domoljublje i bili su spremni dati život za Hrvatsku. A što povezuje one prve? Pitanje nije retoričko. Odgovor je dao Marijačić. Pazite, na primjer otac Mijo Gabrić, dekan zbora prebendera, vodio je za života povjerljive razgovore s bivšim šefom OZN-e Budom Lončarom. Koliko je samo svećenika OZN-a u mračnoj 1945.g. smaknula u Zadru i okolici? Bez suda i presuda.

Međutim, ono što ostaje za povijest jest činjenica da našim umrlim domoljubima nije možda na posljednji ispraćaj došla “krema”, ali su zato došle tisuće i tisuće Hrvata i Hrvatica. Obični ljudi, dragovoljaci, branitelji i simpatizeri. Doista su izrasle dvije teško spojive Hrvatske. Možda bi ih mogli spojiti, recimo, Rusi ako bi se jednog tmurnog jutra pojavili u Hrvatskoj sa svojim “prevoditeljima” iz srpskog sveta.

Nedavno je u Ukrajinu iz Čečenije upućen korpus padobranaca kao potpora tamošnjim Rusima koji su tamo ionako padobranci.

Ivan Hrstić se čudi: “Da se izrazim najpristojnije moguće: Hrvati su bolesna nacija…”.

A što ako se Vučićevi četnici zajedno s Rusima pojave na granici?
Potvrđen i četvrti koncert srpske senzacije u Areni Zagreb, nakon što je rasprodala treći u jednom danu. Ovo je stvarno čudo, svi su u šoku! A kakav šok bi bio kad bi se, apstraktno govoreći, tim ljubiteljima turbofolk “muzike” jednog “tmurnog jutra” pojavili na granici Vučićevi četnici zajedno s Rusima kako bi proširili svoj “srpsko/ruski svet”? Arena Zagreb bi vjerojatno i tada zapjevala zajedno s njima, sva sretna da se ponovno vraća “bratstvo i jedinstvo”. Zaista “bolesna nacija”!

Ima pravila koja treba upamtiti u životu. Novac ne može kupiti sreću, ali je ugodnije plakati u Mercedesu nego na biciklu. Oprosti svom neprijatelju, ali upamtite šupku ime.
Ako pomogneš nekome u nevolji, on će te se sjetiti kad ponovno bude u nevolji. Mnogi ljudi su živi samo zato što je protuzakonito upucati ih. Alkohol ne rješava probleme, ali ne rješava ni mlijeko. Kondom ne garantira siguran seks. Jedan moj prijatelj ga je imao kad ga je upucao ženin muž.

Dva stara sportska znalca sretnu se na špici. “Bok! Kak’ se zove onaj japanski borilački sport u kojem malecki i slabašni pobijedi nabildanog snagatora, a završava na ‘do’?”, upita prvi. “Čudo”, ispali ponosno drugi!

Piše Zvonimir Hodak
Tomislav Mihanović postavlja logično pitanje prije nedjeljnog sraza u Splitu: “Jel’ gol koji je postignut iz zaleđa ‘pe*erski gol?’. El Croatica je pred vratima. Kad se ova kolumna pojavi na portalima znat će se već rezultat i navijači pobjednika bit će pametni i mudri, a oni drugi j***t će mater ‘sudiji’ itd. Zlobnici šire glasine da rezultat zna jedino grčka policija.
Ovih su dana Grci objavili da je Wagner poginuo u “avijunu”. Kako bi rekli kod mene u Lici: koja ultimativna brzina! Hajduk ulazi u derbi sa 100.000 članova što bi moglo i odlučiti utakmicu kad bi svi odjednom mogli istrčati na travnjak. Moj frend Roman misli da bi najpravednija bila liga osam, a ne dosadašnja deset klubova. Hajduk i sedam Kaštela. Ja sam po običaju strogo neutralan. Najvažnije je da sve prođe u športskom duhu i da Dinamo pobijedi! Sam sebe podsjećam na čovjeka koji je bio na dijeti pa je izvukao deblji kraj. Leko odiše klasičnom splitskom skromnošću kad kaže: “Tih sto tisuća zaslužilo je sto tisuća pobjeda. Prva slijedeća je Dinamo”. Brzo će proći tih sto tisuća. Nakon toga, evo nas ‘rame uz rame’ sa Švicarskom ili kako se pravilno kaže ‘Švajcarskom’.

Kad smo već kod Švicaraca, oni, zna Adriano Sculac, imaju četiri naroda: Nijemce, Talijane, Francuze i Retoromane, 8,5 milijuna stanovnika, petnaest parlamentarnih zastupnika i sedam ministara, koji su svi osim predsjednika volonteri. Predsjednik jedini prima plaću jer jedini obnaša tri funkcije. Uz to što je predsjednik federacije, on je ujedno i ministar vanjskih i unutarnjih poslova. Nitko od njih nema imunitet, niti ih itko čuva…. Sad vam je sigurno jasno što znači četvrti narod – Retoromani. Odmah ste skužili da se u tom nazivu sakriva popularni hrvatski izraz “retardirani” – Hrvateki. Kakvi su to zastupnici bez plaća, skoro bez gaća. Kakva je to država?

Bilo bi dovoljno da se naši političari presele i sklope s Retoromanima jednu zdravu koaliciju, kao što je kod nas, i u Švici bi odmah za koju godinu došli u stanje da bi bili kao kod nas. Zamislite da njihov ministar obrane dodijeli sebi stančugu od stotinjak kvadrata i zatraži držanje katedre na nekom fakultetu. Švicarci bi ga odmah strpali u ludnicu. Pa riječ je samo o sitnoj slabosti… Mnogi bi naši političari itekako rado došli na neku fakultetsku katedru. To je za anonimce, uz užarenu ministarsku fotelju s koje ionako mogu svaki trenutak odletjeti, pitanje prestiža i statusa. Uostalom, to im i nije tako nerealna želja, ali uz uvjet da im je tata stolar ili kako se pravilno kaže “tišler” pa kad tatica bude izrađivao drvenu katedru da mu dotični ministar(ica) drži daske dok zabija čavle u katedru…

Zamislite da smo taj retro-politički model odlučili 1991. g. ugraditi u Ustav Lijepe naše. Koja bismo to država bili danas? Ne bi bilo toliko političara, zastupnika, korupcije, klijentelizma i lopovluka na svim razinama, a ljudi bi morali pošteno raditi da zarade svu tu silnu lovu koju su kod nas maznuli na brzaka i u mutnome. Tada bi praznik rada slavili samo oni koji rade i ne bi bilo gužve na ulicama i po autoputovima.

Nismo baš tako zamišljali akumulaciju kapitala
Hrvatska je ukinula vize za balkanske susjede, ali Slovenija ih ne ukida, tako da će Slovenija postati brana Europe prema Balkanu, a mi ćemo postati akumulacijska peć za švercere, trgovce ljudima, narkodilere, ekonomske bjegunce, balkansko podzemlje… Nismo baš tako zamišljali akumulaciju kapitala.

Naše političke vegetarijance samo upozoravam da smo iz raja izbačeni zbog jabuke, a ne zbog pečene janjetine.

Novak Đoković je ozbiljno razljutio Ivicu Granića. Kaže Đole u pravedničkom bijesu: “Kako je moguće da se velike države udruže i bombardiraju jednu malu s bespomoćnim ljudima? To je mene i sve u Srbiji veoma razljutilo”. Ljutiti Granić misli da Đole ne zna misliti pa se retorički pita: “A mene interesira kako je moguće da netko s četiri razreda osnovne škole smatra da može komentirati sve teme ovog svijeta, praveći se da ne zna kako je ta država odgovorna za četiri osvajačka rata, genocid, etnička čišćenja i teror u svom okruženju. To je mene jako razljutilo, Novače”. Ja bih još dodao sitnicu: i prvi svjetski rat.

Naša nova kandidatkinja za premijerku, famozna Sandra, navodno je izjavila “da joj je prva godina kad je upisala studij ostala u uspomeni kao deset najljepših godina života…”.

Naravno da ocjene, dužina studiranja i diplomiranje ovog ili onog faksa ne predstavlja sveti gral nečije uspješnosti. Sandra ima silnu energiju koja, kad bi se pozitivno usmjerila, mogla bi značiti više od diploma, magisterija i doktorata. I sam sam bio izrazito loš student i prilično sam dugo studirao pa ako ništa barem imam razumijevanja za “ne-odlikaše”. Prisjetite se samo Krleže ili Winstona Churchilla. O njihovim diplomama i školovanju vlada čisti muk. “Dajte, naj te”, rekli bi u Zagorju. Zato Sandra Benčić ima pravo kukuriknuti ranije od drugih. Ako ništa drugo, zvuči hrabro…

Priča se, mada tko zna je li doista istina, da je prilikom jednog davnog posjeta Vatikanu, navodno tadašnji predsjednik Stipe Mesić predočio Papi transkripte i video zapise i pri tom mu zamjerio kontakte s dr. Franjom Tuđmanom. Na kraju susreta Papa je od Mesića zatražio oprost.

Nakon donošenja Zakona o hrvatskom jeziku na redu je i drugi dokument – Hrvatski pravopis. Navodno izlazi zbog lakšeg nesnalaženja!

Tako su su socijalizmu padale glave
Evo nama Hrvatekima opet jedne zgodne afere vezane uz obiteljsko nasilje. Bivšeg hrvatskog rukometnog reprezentativca Denisa Buntića supruga je javno optužila za obiteljsko nasilje. I sav naš narod i narodnosti su se odmah opredijelili. Denis ili Klara? Nema kod nas sredine. Mesićev poučak o tome da “institucije trebaju raditi svoj posao” je zgužvan i bačen u smeće. Mediji su već od početka izrekli javnu osudu Buntiću kao “surovom” suprugu koji tuče ženu. Presuda je izrečena i već postala pravomoćna iako cijeli slučaj još nije ni došao pred sud. U zao trenutak javio se i pater Iko Mandurić. Željezni medijski “demokrati” su samo to čekali. Logično da su potom zaredali komentari u stilu: “Šatoraški pop, smeće, bijednik, bolesnik…”. Špranca je uvijek ista. Prvo javno prokaži, osudi i ogadi, a poslije će sud reći što ima o tome.

Tako su nekada u socijalizmu padale glave, ljudi su odlazili na robiju kao “narodni” neprijatelji… Mora se znati red! Prvo te optuže bez činjenica i dokaza, potom te pod političkim pritiskom osude i nakon toga pravac Jasenovac i Gradiška stara. Nisam naravno protiv žena, ali sam istinski protiv svakog, čak i najmanjeg nasilja protiv žena, djece i staraca u obiteljima. To je grozno i za svaku osudu – ali kad se sudski utvrdi.
Žena mora imati društvenu zaštitu. Sjetih se jedne sjajne žene. Večernjak je tu ženu svojevremeno proglasio osobom godine na čemu treba čestitati 6. ličkoj u tim novinama. Riječ je o legendarnoj Milki Planinc. Naša Milka, narodni heroj, politička komesarka u vrijeme Kočevskog Roga i masovnih ubojstava kao i silovanja, bila je senzibilna i osjetljiva te je sve te silne žrtve oprostila sama sebi. Kao što vidite, a možda i znate, Milka Planinc je provodila krvavo nasilje ili je i stajala iza njega mada je bila samo žena. A je li je bila ili nije bila žena, e to treba zapitati Matu Granića koji je usko surađivao s njom!

Tuđmanu nije bilo dozvoljeno da 8. maja ’45. uđe u Zagreb, a mi danas dozvoljavamo svima

Zeleni još uspijevaju samo u Zagrebu. Sliče na lubenice. Izvana su zeleni, a iznutra crveni.

U komunističkoj Jugi smo živjeli četrdeset i pet crnih godina. Jugo-gangrena još uvijek čeka pravog “kirurga” koji će ju ukloniti iz hrvatskog mentaliteta. Igor Kovalenko, šahovski velemajstor i ukrajinski vojnik, nedavno je izjavio: “Ukrajina je nacija koja upravo sada uklanja gangrenu Sovjetskog saveza iz svoje povijesti”. Kad će biti na redu naši kirurzi?

Nakon dugo vremena srela su se dva bivša partijska druga. Obojica se od čuda prekriže.

Švedska je lijeva, zelena i maksimalno tolerantna skandinavska država. Upravo je švedska vlada najavila hitno upućivanje vojske na ulice Stockholma i Malmöa kako bi se uveo red među migrantske klanove. Ima jedna zgodna priča iz tamo sedamdesetih godina, sjajno obrađena u švedskim i jugo-medijima. Naš čovik otišao u Švedsku na privremeni rad. Otočanin, ribar, zaputio se ravno u Malmö, grad na moru. Prva slobodna nedjelja, lijep dan, idealan za ribolov. I naš čovik odlučio malo ribariti. Bacio dinamit u more da ulovi što više ribe. Začudio se od kuda toliko riba pliva na leđima po površini mora. Brzo se pojavila i švedska policija zajedno s antiterorističkom jedinicom, te je nastala strka i panika. Naš čovik je pokušavao nekako objasniti da nije terorist nego da se u njegovoj državi riba lovi između ostalog i dinamitom. Međutim, Šveđani to nikako nisu uspjeli shvatiti već su zaključili da je riječ o luđaku. I tako su našeg čovika, umjesto u zatvor, zatvorili u psihijatrijsku ustanovu na obvezatno liječenje. Tako je bilo nekada u neutralnoj i razvijenoj Švedskoj.

Od kuda takva promjena?
Danas u Švedskoj vlada desna vlada. I dok je jeftina aktivistica Greta Thunberg već postala predmetom opće sprdnje, do jučer neutralni i lijevo orijentirani Šveđani danas se anketama izjašnjavaju za ulazak u NATO i vojni obračun s migrantima. Od kuda takva promjena? Švedska je, kao i mnoge druge europske države, nekritički prihvaćala ulazak i boravak na svom teritoriju brojnih migranata. Stoga danas nema većeg grada koji nema svoje predgrađe. Obično postoji dio predgrađa u koji policija nakon 20 sati ne smije ulaziti.

Od najsigurnije zemlje u Europi do legla kriminala: Ostvario se govor iz 1968. o migrantima

Tamo vlada šerijatsko pravo i običaji, žene su privilegirane, mogu ući kad god zažele, ali nema im više izlaska. Ono što Šveđane najviše pogađa je to da manje skupine migranata napadaju njihove žene, pljačkaju i siluju jer ih zbog drugačijeg načina odijevanja smatraju lakim ženama. Da bi tome napokon stali na kraj švedska vlada je odlučila na ulice Malmöa izvesti vojsku. Možda sad vojska uspije s tenkovima “smiriti” tenzije. Švedska je samo jedan takav primjer.

Hrvatska je sretna što nema ni “S” od švedskog standarda pa migranti uglavnom samo prolaze kroz našu zemlju u potrazi za nekom bogatijom državom u kojoj će se naseliti. Zato naši migranti žele samo šmugnuti preko grane u Sloveniju i dalje u druge “napredne” članice EU raja. Neki od njih naivno vjeruju u tu obećanu zapadnu demokraciju i blagostanje koje će im postati dostupno ako se uspiju zaposliti npr: u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj… Međutim, ta njihova naivna vjera jednog će se lijepog dana, a možda i prije, rastopiti kad skuže da oni samo predstavljaju jeftinu radnu snagu dok u Europi ne prođe recesija.

Prema tome, te ljevičarske pričice o potrebi da se svima pruži mogućnost migriranja po željama, obična su farsa. Kad ih u nekoj zemlji bude previše, ili kad, zbog kulturoloških, ideoloških i drugih razlika, postanu problem vlasti, tražit će se modus kako se riješiti te afričke i azijske sirotinje… Bojim se da će metode biti znatno drugačije nego li u slučaju priče o onom našem čoviku. Prošlo je vrijeme našeg čovika i psihijatrijskih ustanova. Sad će to rješavati vojska naoružana do zuba.

Dva penzića pričaju na špici. Prvi kaže: “Jučer mi je žena pobjegla s mojim najboljim prijateljem Jozom!”. Drugi će začuđeno: “Od kada je Jozo tvoj najbolji prijatelj?”. Prvi zaključi: “Od jučer!”.

Specijalni rat se nastavlja
Ima li života prije smrti? Teško da ima. A ima li života nakon smrti? Ima. Živi dokaz za to je Ankica Lepej. Svjedok je Damir Pešorda. On piše kako je Ankica Lepej bila zagrižena protivnica samostalne hrvatske države i obožavateljica propale Jugoslavije. I zato su obožavatelji propale Jugoslavije nazvali zagrebačko šetalište njenim imenom nakon njene smrti.

Sretnem znanca. Žali se da je naručio i platio knjigu “Kako prevariti idiota putem interneta”. Pitam ga: “I je li ti stigla?”. “Nije!”, sav snužden iscijedi moj znanac.

Vrh Srbije i SPC smjenjuju vladiku Jovana, episkopa pakračkog. Zašto? Jer zastupa tezu o samo stotinjak tisuća jasenovačkih žrtava. Zamislite apsurda: na jednoj strani bivši partizani, jugofili i razni Goldsteini, Jakovine, Klasići, Markovine…, a na drugoj strani vladika Jovan. Kome vjerovati? I tako se sprdanje s jasenovačkim žrtvama nastavlja. Nastavlja se i specijalni rat protiv Hrvatske. Zapravo, on nikada i nije prestao.

Čuvena Ionescova drama Nosorog nedavno je adaptirana u musical Nosorock.

Sad su u modi modernizacije klasičnih kazališnih i opernih djela. U moderniziranoj adaptaciji kazališni komad Kontesa Nera igrat će se pod imenom Hostesa Nera…

Piše Zvonimir Hodak
Moj prijatelj Roman je ljut sam na sebe: “Mrzim kad propustim početak pornića i onda ne znam kak’ ide dalje…”.
Naime, to me asocira na jednu nogometnu priču koja polako postaje pornografska u stilu tko tu koga je*e. Dulje vremena upornošću nosoroga ukazujem na strateški plan Orjune koja nam pred nosom nastoji trajno kompromitirati nacionalnu nogometnu selekciju. Stvari se odvijaju kao u Romanovom porniću s tim da se ipak zna tko tu koga je*e. Drugovi, kakva je to repka u kojoj igraju samo Hrvati? Što je s ostalim narodima i narodnostima? Pa taj Dalić k’o da je pop. Čisti nacionalist! Gdje je tu Piksi, Pančev? I tako specijalci stupaju na scenu.

Održana je bila tekma u Rijeci i “naš specijalac” je nanišanio ogromnu ustašku zastavu s prvim bijelim poljem i ustaškim grbom. Čista provokacija. Međutim, crvena zvijezda na riječkom neboderu nikome nije smetala. Za nju su se drugovi borili. Na sceni je jedna vrsta lokalne shizofrenije. Nema dana da netko ne pošalje slatku poruku robnoj kući, sudu ili nekoj vladinoj ustanovi kako im je podmetnuta bomba. Nedavno su u Splitu bili evakuirani i županijski i općinski sud. Onda nastupa uvijek isti scenarij. U roku odmah svi su na cesti, a policija i specijalci pretražuju kako bi otkrili da se radi o lažnoj dojavi. Za to vrijeme nitko od zaposlenih u dotičnoj instituciji ne radi već mirno piju kavicu i čekaju da ih se pozove natrag na posao.

Nova sezona zabrana
Međutim, ipak postoji kvaka 22. Sjeća li se itko ijedne dojave o lažnoj bombi kad nam u goste dođu Lepa Brena, Bajaga, srpske cajke ili četnički pjevači? Hrvatske arene su pune, ali nema dojava o lažnim bombama. Ako netko misli da je to slučajno onda je pobornik one ličke “Kad slučaj hoće i mrtvac prdne”. Prema jednakom scenariju sad se traže “meki” načini kako bi se razje**lo nogometnu reprezentaciju Hrvatske pred očima svih. Dokaz da je scenarij uspješno na djelu pokazuje i UEFA-ina kazna hrvatskoj repki tako da će se utakmica s Turskom u Osijeku igrati bez gledatelja. Treba ogaditi hrvatsku nogometnu repku ne samo u Hrvatskoj nego i na međunarodnoj razini tako da intervenira UEFA. I nogometni “početak kraja” je tu! Oni koji ne mogu smisliti ovu državu odlično rade svoj posao.

Počet će nova sezona zabrana, baš kao nekada: “Zabranili Vilu Velebita, Jelačić nana, Zrinskog i Frankopana, Juru i Bobana… ili kako je lijepo objavila Ana Rehak na fejsu: “Sad branite Bojnu Čavoglave i za Dom Spremni…, a o onima koji su unijeli ‘ustašku’ zastavu u Rijeci na stadion nema ni riječi”. Koja nevladina udruga stoji iz njih? Nacrtali su na Poljudu “svastiku”, objavljivali ogromne transparente s duhovitim sadržajem “da bog da sve izgubili”, pljuckali po Modriću, a sad kad su iznijeli ustašku zastavu na Rujevicu, uspjeli su pasti u anonimnost tako da više nitko niti piše niti istražuje tko je to bio i zašto to radi hrvatskoj reprezentaciji.

Amerikanci su nedavno objavili kako su dvije minute zdravog smijeha s aspekta zdravlja jednake kao četiri kilometra trčanja. Meni se to otkriće svidjelo. Neki dan sjedim u Maksimiru na klupi, svi trče oko mene, a ja se valjam od smijeha!

Država s potrebnim potrebama
Donesen je novi zakon po kojem je ubojstvo žene kvalificirano kazneno djelo. To pozdravljam. Šteta što Jelena Veljača i ekipa nisu to ranije “zacvokotale”. Uvijek sam vjerovao da je ubojstvo ustvari ubojstvo. Dužnost je svih institucija, od policije, državnog odvjetništva do sudova da takva kaznena djela, napose kad su usmjerena prema ženama, strogo i promptno kažnjavaju. Robert Valdec je u “delimi” pa pita: “Hipotetski, rokne li netko onog Zambijca Noaha, je li to femicid ili obično ubojstvo?”.

Što se pravne sigurnosti tiče odavno smo postali država s “posebnim potrebama” pa to ovim uvođenjem “femicida” samo potvrđujemo. U ovoj našoj mladoj i nedorasloj demokraciji propisi se uglavnom slabo poštuju ili njihovo kršenje blago kažnjava, a institucije su vrlo daleko od toga da bi radile profesionalno, djelotvorno i objektivno svoj posao. Zato česte propuste u provođenju propisa i zakona naivno vjerujemo kako možemo popraviti izmjenama i donošenjem novih propisa. Međutim, nasilje nad ženama i djecom, a sve češće i nad starcima, neće se riješiti donošenjem novih ili promjenom već postojećih zakona već samo dosljednom, profesionalnom i brzom provedbom već postojećih.

Ali, mnogo je lakše donijeti novi ili promijeniti postojeći zakon negoli osigurati da sve institucije kvalitetno provode postojeće propise. Zakoni vrijede samo onoliko koliko ih se stvarno provodi. Sve drugo je utopija. Međutim, ima nekada smisla i postrožiti propise ako učestaju neka kaznena djela kao npr.: ubojstvo djece. Dok pišem ovu kolumnu, na naslovnoj stranici Večernjaka čitam vijest: “Vlada mijenja zakone zbog obiteljskih zlostavljača – Spolno zlostavljanje djece postaje zločin bez zastare”. Bravo, Vlada! Napokon!

Priča mi sin jednog mog prijatelja kako mu je ovog ljeta Ciganka gledala u dlan i zabrinuto ga upozorila: “Do trideset pete godine bit će jako teško, bit ćeš često bolestan, nećeš imati para, bit ćeš bez posla, ni jedna žena neće te htjeti za muža….”. “A nakon trideset pete?”, znatiželjno će mladić. “A nakon trideset i pete ćeš da se već privikneš pa će ti biti lakše!”.

Jučer uđem u naš kvartovski kafić. Kad tamo, on prazan. Samo jedan tip sjedi do prozora i pije kavu. Nema na stolu ni mobitel ni kompjutor ni slušalice. Očito neki psihopat…

Još jedna zgodna tema…
Zgodna je tema Zakon o hrvatskom jeziku i reakcije onih koji još uvijek “rokću” o srpsko-hrvatskom. Eminentni hrvatski “književnici” kao Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Vedrana Rudan i slični jako su skeptični… Neki su čak, poput notornog Mate Kapovića, dobili i prostor u Večernjaku da obrazlože svoje neslaganje s donošenjem prvog zakona o hrvatskom jeziku. I tako nas je Mate poučio: “Zakon o hrvatskom jeziku ne samo da je Hrvatskoj nepotreban, već je taj zakon i opasan”. Mate je inače redovni profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog faksa u Zagrebu. Ma, bravo druže Mate!!! Čuo je naš Mate za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, ali misli on valjda, hvala Bogu, to je već zastarjeli dokument.

Zna on i da je Stipe Mesić javno tražio da se sve potpisnike te Deklaracije iz 1967.g strpa u zatvor (čak i Miroslava Krležu koji je tu deklaraciju i potpisao). Nemam ja ništa protiv toga da Mate ima svoj stav o (ne)potrebi zakonskog reguliranja hrvatskog jezika. Ono što mi je šokantno je da upravo takvi “stručnjaci” sjede i rade na Filozofskom faksu u Zagrebu. K’o da su svi djeca Milana Kangrge i Vojislava Šešelja koji je desetak godina bio uvaženi član Hrvatskog filozofskog društva. Naš Voja je postao član Hrvatskog društva filozofa 1983.g. a isključen je tek 1992.g. Znači nakon agresije, Vukovara, Ovčare, Škabrnje, Dubrovnika… Tadašnji čelnik ovog jugofilskog društva Gvozden Flego “objasnio” je drugovima da se do 1992.g. nije znalo koje stavove Šešelj zastupa. Smrad se osjeća i dan danas. Ni danas nitko pojma nema koje stavove zastupaju Goldstein, Klasić, Jakovina, Kapović….

Tuđmanu nije bilo dozvoljeno da 8. maja ’45. uđe u Zagreb, a mi danas dozvoljavamo svima
Milanović pojma nema koje stavove zastupa Goldstein pa ga predlaže (ne za veleposlanika nego) za ambasadora Hrvatske. Sjećam se da je svojedobno Škoro prozvao našeg Voju zbog nečega… pa je srpski epski ratnik zaprijetio da će svim Hrvatima koji njega Voju nazovu ratnim zločincem razbiti njušku, a žene ošišati na ćelavo, zaliti katranom i posuti perjem. Evo to je slika nekadašnjih članova Hrvatskog filozofskog društva ili kako su ga 1874.g. nazvali Mudroslovno društvo. No, unatoč tomu ostao je epicentar jugoslavenstva. Praxis, Korčulanska ljetna škola, neo-marksisti, Stipe Šuvar, Mladen Zvonarević… je li se išta promijenilo? Kapovići, Jakovine, Markovine, Klasići… Kako je napisao Milan Kangrga, “Šverceri vlastitog života”… Švercaj dalje Kapoviću. Da je, recimo, Voja uspio ošišati neku našu žensku “na ćelavo” to bi danas bio femicid i čekala bi ga “brutalna” kazna. Recimo tri dana zabrane dolaska na “ostrvo“ Korčula…

Puna dva mjeseca je vlast u Hrvatskoj žmirila na štrajk pravosudnih službenika(ica) i namještenika(ica). To je apsolutni svjetski rekord u žmirenju. Čestitke!
Milane, vrati se, sve ti je oprošteno
Pokojni Milan Bandić demantirao je tvrdnju kako on nikada nije rekao da “njemu netko radi iza leđa”. Pojasnio je da je rekao kako “ne želi da se netko njemu odmara iza leđa”. Danas ga gotovo više nitko ni ne spominje. Čovjek je bio preko dvadeset godina u vrhu politike, bar u gradu Zagrebu, mnogima pomogao, mnoge zeznuo, ali u svakom slučaju ostavio je trag. Da je danas živ i u oporbi mogao bi se grohotom smijati i svaki dan prozivati Možemo! i Tomaševića što i kako rade, a za što su se zalagali i oko čega su galamili u skupštinskim klupama dok su biti oporba.

Na žalost, Hrvateki imaju kratko pamćenje pa se danas toga više gotovo nitko ne sjeća, a lijevi mediji čkome o velebnim obećanjima Možemo u vrijeme izbora i o stavovima i zahtjevima koje su isticali u skupštinskim klupama dok su bili oporba. Zagreb u doba Bandića možda jest bio “kantograd”, ali nije sav grcao u smeću i nepokošenoj travi. Zadnje što sam pročitao o njemu je poziv “Milane, vrati se, sve ti je oprošteno…”.