O Radi Borić, saborskoj zastupnici stranke Možemo, može se puno toga napisati, od toga da neistomišljenicima na društvenim mrežama dijeli “ljute” emotikone pa do toga da vrijeđa pripadnike jedne vjere i onda na to jedini komentar koji ima je “da je izjava izvučena iz konteksta”, donosi Direktno.hr.
U stvari, kad se uzme u obzir što je točno izjavila i u kojem kontekstu je to izjavila, razlike zapravo i nema. Jer kad netko kaže da ga boli srce kada vidi toliko mladeži u crkvi, a u isto vrijeme izvlači navodno istraživanje koje pokazuje da je ta ista mladež konzervativnija od svojih roditelja, onda nema baš puno mjesta za razmišljanje o tome kakav kontekst to mora biti da ova izjava ne zvuči kako zvuči.
A kontekst je, pravdala se preko vikenda gospođa Borić, nepostojanje građanskog odgoja u školama. E sad, logikom Rade Borić ispada da kad bi imali građanski odgoj u školi, onda valjda ne bi toliko mladih išlo u crkvu i ne bi postojala tolika opasnost od toga da budu konzervativniji od svojih roditelja. Međutim, u tom kontekstu opet i svejedno izjava Rade Borić o srčanim bolovima zbog mladih na misi ne izgleda puno ljepša.
Druga pitanje je, koje bi moglo pasti na pamet običnom građaninu koji ne zna točno na što je Rada mislila kad je to izgovorila, o čemu bi se govorilo na tom građanskom odgoju koji se već godinama uvodi, a što bi spriječilo mladež da padne u grotlo konzervativizma? Ako crkvi nije mjesto u školama, kao što to “napredna” ljevica rezonira, onda bismo mogli reći da i religijska i vjerska pitanja također ne bi trebala biti dio građanskog odgoja pa je onda uopće bespredmetno izvlačiti se na građanski odgoj…
Porfirijanka Rada
Konačno i treće, licemjerna dimenzija cijelog istupa Rade Borić, leži u, kako su mediji ranije pisali, a ona sama potvrdila, u “Porfirijevim kružocima” koje je on sam održavao u godinama prije nego je došao na čelo Srpske pravoslavne crkve i otišao iz Zagreba. “Porfirijanci’, kako smo se nazivali, a koje je magnetom svoje osobnosti privlačio, bile su osobe često različitih, a opet dubinski sličnih razumijevanja o tome kako bi naša zajednica trebala izgledati: tolerantnija, uključivija, empatičnija, solidarnija”, kazala je Borić 2021. godine.
Družila se ona tako na Porfirijevim “zabavama” s ostalom kremom, “elitnom” ljevicom. Po ovome ispada, da je katolički kler nazadan, ali onaj pravoslavan nije? Je li mladež koja ide u pravoslavne crkve možda napredna? Pravoslavci ne znaju za patrijarhat? Tko zna, možda dočekamo jednom i tu objavu na društvenim mrežama, koja će objasniti ovu nama nevidljivu granicu, ali do tada, vratimo se na bit.
Naime, problem za koji je Rada Borić očigledna manifstacija puno je širi od građanskog odgoja i uvrede koju je dotična uputila katoličkom puku. Naime, Rada je eklatantan primjer ljevičarke koja u svojoj javnoj komunikaciji vrijeđa neistomišljenike i ne ostavlja prostora pluralizmu stavova. Kod Rade Borić nećete naići na zdravorazumsku kritiku i argument, već će vas ona proglasiti zadrtim, neukim i kontra ženskih prava ako spomenete crkvu, misu ili, o čemu je Rada neki dan govorila u svojoj objavi na Facebooku, molitelje na trgovima.
Logika radikalne ljevice: ‘Klećavci’ žele osvojiti mo
“Skupine poput ‘klečavaca’, koje se bore za pravo na muževnost, manipuliraju vjerom i svojom ugroženošću kako bi osvojili moć i mijenjali odnose u društvu”, kaže Rada koja sama upravo aktivno radi na promociji tzv. klećavaca. Nitko drugi nije napisao i izgovorio više toga o samim moliteljima doli same ljevice i “teoretičara roda”. Propust u toku misli kod gospođe Borić je vidljiv dalje već na drugom dijelu izjave: Žele osvojiti moć (“klečavci”) i mijenjati odnose u društvu, kaže Rada, a u isto vrijeme rodna teorija kaže da je to isto društvo već patrijarhalno i da stvara okvir za nasilje nad ženama. Dakle, klečavci žele osvojiti društvo u kojem su već na čelu i osvojiti moć koju već imaju? Tako ispada prema logici koju je podastrijela možemovka.
Ovakvim diskursom koji vrijeđa i ima pasivno agresivne elemente, Rada Borić i ekipa iz Možemo pokazuje isključivalačku komunikaciju koja ne trpi kritiku, a najveći problem je taj što se kroz umjetno stvorene okvire – rodni i antirodni pokreti – pokušava stvoriti konstrukt o patrijarhatu koji je odgovoran za femicid, kako bi se onda našlo i opet umjetno utemeljenje za jačanje ženske pozicije moći ili rodne pozicije moći. U tom smislu dodatno potpiruje nejednakosti jer u suštini samo želi zamijeniti uloge i u svom najradikalnijem obliku postati matrijarhalno društvo koje se onda po ničemu suštinski ne razlikuje od patrijarhata već generira postojeće društvene obrasce protiv kojih se navodno bori.
Svojim diskursom radikalna ljevica je postala lider u netolerantnosti i preuzela vrijeđalački način komunikacije, pa možemo reći da samim time preuzima i patrijarhalan način komunikacije, prvenstveno jer je stavila argumente u drugi plan i time obezvrijedila ono čime se de facto bavi i što promiče. Istanbulska konvencija je teoriji roda možda dala veći legitimitet, međutim njezini pobornici tog trena su trijumfalno zaustavili dvosmjernu komunikaciju i time se doveli u poziciju da patrijarhalne obrasce koriste u svom diskursu i tu leži najveća katastrofa filozofije današnje radikalne ljevice, a u isto vrijeme i razlog velikog njezinog pada posljednjih godina na europskoj razini.
Ljevica se pogubila
Nisu to samo rast populističkih stranaka, ekstremizma, desnice, lažnih vijesti i slično. Ljevica se pogubila u svom rezoniranju stvarnosti i izgubila na važnosti sama zbog sebe i svog nesnalaženja u 21. stoljeću. Problemi s kojima se ljudi svakodnevno suočavaju i bore puno su veći od rodnih prava koja promiče i koje onda samo tržište usisava u svoje mehanizme i zarađuje na njima (primijetili ste porast LGBT sadržaja u filmovima, crtićima, igricama, tekstilnoj industriji itd.?). Desnica i desne stranke, posebno one radikalne, samo su se bolje snašle i pronašle način na koji će sebe pozicinirati na političkoj sceni.
Nasilje nije produkt isključivo prošlih društvenih obrazaca, “zaostalih” kako tvrde Rada i ekipa, već nasilje proizlazi iz širih društvenih, političkih i kulturoloških fenomena i mora se na njega gledati multidisciplinarno, kao i multidisciplinarno se s njima suočavati. Temeljiti društvenu realnost samo na teoriji roda koja se uzdigla proteklih 30-ak godina kako bi se pronašao metafizički legitimitet u politikama koje bi zamijenile aktualne pozicije moći, opasna je ideologija, ma što tko mislio o tome.
A komunikacija, koju radikalna ljevica pri tom koristi, puna je podozrivosti prema drugačijem (desnom) i odgovara tom drugačijem istom retorikom kao i ostali grubijani u političkom životu. Zaogrnuta licemjernim velom priča o ljudskim pravima temeljena na rodu teži elitnoj poziciji u moru ljudskih prava i ništa je ne razlikuje u suštini od onoga protiv čega se navodno bori. I za kraj, tko god nakon čitanja ovog teksta shvati da smo ovdje govorili o LGBT pravima i rodnoj ideologiji, krivo je protumačio cijeli izneseni kontekst.
