Događaji

Slavko Malančuk, za obitelj Braca, a prijatelje Čombe, po nacionalnosti Ukrajinac, rođen je 16. studenog 1950. u Vajskoj, selu u općini Bač, Vojvodina, Srbija, kao najmlađi od petero djece Marije rođ. Kševi i Mihajla Malančuka.

Osnovnu školu pohađao je u obližnjem selu, Bođanima, a potom se, zbog velike poplave Dunava 1965., kada je osobito stradalo selo Vajska, obitelj Malančuk seli u Vukovar gdje će Slavko završiti Školu učenika u privredi, građevinski smjer. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odslužit će vojni rok u bivšoj državi te se kao građevinski radnik zaposliti u vukovarskom “Građevinaru” gdje će raditi dugi niz godina.
Godine 1978. Slavko Malančuk oženit će Ružicu Paranus koja će im 1979. roditi kćerku Svetlanu, a godinu dana kasnije i drugu kćerku Gordanu.

Oni koji su poznavali Bracu reći će da je bio vrstan majstor, da je nakon redovnog posla puno radio u tzv. fušu te da bi u rijetko slobodno vrijeme s prijateljima rado zaigrao Belot. Pred kraj osamdesetih, napustit će posao građevinskog radnika i zaposlit će se kao trgovački putnik, prvo u privatnoj vukovarskoj tvrtki “Tekstil Zorić”, a potom će za novosadsku tvrtku “Krka” prodavati obuću.

Početkom ratnih sukoba, obitelj Malančuk živjela je na vukovarskom Sajmištu, na tzv. Desnoj Supoderici, gdje će se vrlo brzo uspostaviti i jedna od prvih crta obrane.

Gordana Malančuk, Slavkova kći, prisjetit će se: “Nas djecu su poslali na more, ali smo se vratili upravo prije negoli će se grad ‘zatvoriti’. Majka je radila u bolnici, a sa Sajmišta je odlazila na posao, sve dok je mogla, bijelim Tomos motorom. To ljeto, tata je s pokojnim čika Mišom Bežanom patrolirao ulicom. Tada još uvijek nisu imali oružje. Sjećam se kako je čika Mišo jednom rekao kako zbog sigurnosti nosi nož jer do puške ne može doći. Dio susjeda već je, gotovo preko noći, bez pozdrava otišao. Njihovi bližnji koji su ostali, tvrdili su kako su mladi otišli za poslom ili na more. Kasnije su se pojavili u uniformama… Moj djed, rođen u Vojvodini, kojega je sve to zbunjivalo, pitao je jednom majku: ‘Snajka, tko tu na koga puca?’. Mislio je kako dolazi kraj svijeta. U kući u koju smo kasnije prešli jer je bila sigurnija, u jedan dio podruma smjestili su se i branitelji, zapovjednik im je bio Toni Švicarac. Dana 30. rujna, djed je teško ranjen na ulici. Granatiranje je bilo tako žestoko da se nitko nije usudio ići po njega. Sestra i ja smo skrivene pod stepeništem slušale njegove jauke dok nije utihnuo. Djeda je, nakon napada, pri povratku u podrum, pronašao moj otac. Spustio se dolje uz suze i riječi: ‘Tata mi je mrtav…’ . Prvi put smo se susreli sa užasnom smrću bliske osobe. Postajalo je sve strašnije, ranjen je i Toni Švicarac, a pamtim njegove riječi dok ga je moja mama previjala: ‘Nema predaje, vraćamo se na položaje!’. Na žalost, pred navalom brojno jačeg neprijatelja branitelji su sve više potiskivani i svi smo se morali povući. Bio je dan, a ja sam tada prvi put vidjela tatu s puškom u rukama, jer takav nije dolazio kod nas, djece. Ostao je na položaju, a nas su poveli prema centru grada, na sigurnije mjesto…”

Ružica Malančuk, Slavkova supruga, nastavit će: “Prvo su nas odveli u OŠ Ivo Lola Ribar, danas škola Dragutina Tadijanovića, no nakon dva dana, dva suprugova suborca došla su po mene i kćerke i odvezli nas u Borovo naselje, u sklonište zgrade u tzv. Bananama. Naime, moj Slavko je, kada je zaustavljen napad na Sajmištu, pošao tražiti naše djevojčice i mene. Dva dana nas je tražio od podruma do podruma. Pješice je, po kiši, otišao u Banane gdje se nalazila moja sestra s djecom, pretpostavljajući kako će nas tamo naći. Vidjevši ga tako mokrog i iscrpljenog, dečki koji su već bili tamo, ponudili su se da nas oni odu potražiti.

Kad su nas napokon doveli k njemu, imali smo jedva desetak minuta da se kratko pozdravimo jer su ga odmah ponovo povukli na ispomoć u Vukovar, na gornji grad, kod Doma zdravlja, gdje je u tijeku bio žestok napad. To je bio posljednji put da smo se vidjeli.
Taj dan Slavko je teško ranjen u glavu, zbog čega je izgubio sposobnost govora i u lijevu nogu. Dva tjedna je bio u vukovarskoj bolnici, a onda su ga, kad mu se stanje stabiliziralo, nekako prevezli u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce. Tamo je, takav slab, sjedio na ulazu u sklonište i držao stražu. Nakon što je postalo jasno kako ni obrana Borova naselja nije održiva, pa smo se svi povukli prema tvornici, u Obućari sam srela mog nećaka Ivicu Jegera. On mi je rekao da je Slavka vidio na straži u Borovo Commerceu, da ga je jedva prepoznao koliko je propao te da ovaj uopće ne sliči na sebe. Nakon ulaska JNA i četnika u krug tvornice, moj Slavko je kao ranjenik zarobljen i odveden u Dalj. Kasnije smo saznali kako je tamo, prije negoli su ga pogubili, prošao teške torture, osobito iz razloga što su smatrali da je Srbin. Ne znajući što se dogodilo s njim, mi smo ga čekali i tražili više od 13 godina. Nismo znali da je 2001. godine i on ekshumiran iz masovne grobnice na farmi Lovas, nedaleko od Dalja”.

Nakon identifikacije DNA metodom na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, dana 2. rujna 2005. Slavkovi posmrtni ostaci pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja zarobljen u pričuvnoj bolnici u Borovo Commerceu te odveden u Dalj gdje je neljudski mučen i potom ubijen i zakopan u masovnoj grobnici, Slavko Malančuk, suprug, otac i brat, imao je četrdeset i jednu godinu.

Slavko, nismo te zaboravili.

Tanja Belobrajdić Direktno.hr

Udruga veterana 4. gardijske brigade osvrnula se podužim priopćenjem na knjigu generala Hrvatske vojske u mirovini, Rahima Ademija pod naslovom ‘Samo istina’. Naime, generalova knjiga, koja se bavi Rujanskim ratom, već neko vrijeme izaziva oštre reakcije šibenskih branitelja.

Evo dijela njihovog osvrta:

‘Svatko tko se odluči pisati knjigu i prođe to iskustvo, a posebno ako se ne radi o profesionalnom književniku već o (profesionalnom?) vojniku, zna da je to težak i zahtjevan posao. Posao koji traži odricanja i neprospavane noći, vaganje i fino podešavanje jakosti  i boje izričaja, pažljivo odmjeravanje poruka koje se kroz autorski tekst želi uputiti.

Ako autor odluči pisati o ratnim zbivanjima u kojima je osobno sudjelovao i pri tome navoditi s punim imenom i prezimenom  ljude s kojima se susretao, radio ili im zapovijedao onda se izlaže višestrukim opasnostima kojih unaprijed mora biti svjestan. Naime, odavno je poznato da sudionici istog događaja ne vide taj događaj istim očima. U ratu su sudionici (posebno oni na prvoj crti) izloženi pogibelji, izmjenjuju se naizgled dosadna držanja borbenih položaja i munjevite promjene u kojima je potrebno donositi višerazinske odluke koje znače život ili smrt.

Pisanje o tim događajima zahtjeva dobru pripremu, prikupljanje svjedočanstava iz više izvora, prikupljanje i analizu dokumenata. A pisanje o ratnim događanjima iz perspektive sudionika rada na višim stožernim dužnostima može biti značajan doprinos upotpunjavanju arhivske građe ako autor ne pretendira svojim radom prikazati svoju istinu kao apsolutnu i jedinu točnu. Autor treba biti svjestan da je istina, bez obzira na dužnost koju je obnašao u stožeru, previše kompleksna, višeslojna, pa donekle i depersonalizirana. Za rješavanje kompleksnih i višeslojnih zadaća upravo postoje stožeri sa stručnjacima različitih područja. U planiranju i izvođenju borbene operacije najčešće ne postoje ‘dobra’ i ‘loša’ rješenja.

Stožer u moru potpunih i nepotpunih, ponekad i oprečnih podataka, analiza, prijedloga i mišljenja treba iznaći najbolje moguće rješenje te ga podnijeti zapovjedniku na odobrenje. Ako se o tim prijedlozima, rješenjima, rezultatima pa i zaslugama piše s vremenske distance od 25 – 30 godina onda svim gore navedenim problemima pisanja treba dodati i parabolično iskrivljavanje sjećanja i sve veće udaljavanje gledišta sudionika na isti događaj. A Rahim Ademi je školovani topnik i dobro bi trebao poznavati parabolu, bar onu matematičku koja pomaže u topničkim izračunima putanje balističkog projektila.

Sadržaj knjige naslova Samo istina Rahima Ademija, generala Hrvatske vojske u mirovini, korespondira s događanjima i operacijama u kojima je sudjelovala 4. gbr. Tekst koji je proizišao iz pribilješki autora previše simplificira ulogu brigade u završnim operacijama Domovinskog rata. Štoviše, pažljivim čitanjem teksta ne možemo se oteti utisku da je spominjanje 4. brigade samo uzgredno i služi kao dimna zavjesa za ‘moj obračun s njima’.

Svatko tko je knjigu pročitao uočio je da se autor vrlo negativno očituje o nekima od zapovjednika brigada i svojih bližih suradnika, pri čemu se ‘očešao’ o obojicu ratnih zapovjednika 4. brigade u vremenu 1992. – 1995. Tu je prešao granice dobrog ukusa i srozao se na uličnu razinu. Tako npr. zapovjednika 4. brigade Mirka Šundova (1992. – 1993.) u nekoliko navrata spominje u vrlo negativnom kontekstu pa (prema tvrdnjama generala Šundova) i lažno optužuje, o čemu se general Šundov već osobno očitovao u medijima.

Ovo očitovanje Udruge veterana 4. brigade pišemo par mjeseci nakon što je knjiga Samo istina izdana. Željeli smo izbjeći emotivnu reakciju ‘na prvu’, vidjeti i čuti komentare drugih, a posebno prozvanih pojedinaca i postrojbi. Maksimalno ozbiljno analiziramo svaki kontekst spominjanja 4. brigade i dat ćemo osvrt na događaje vezane za brigadu, a posebno na one s negativnim mišljenjem autora. Pri tome nismo htjeli udarati paušalnim na površno, već smo tražili da se sudionici spomenutih događanja iz 4. brigade usuglase, napišu i potpišu svoje viđenje događaja.

Svjesni smo da ni nas nije mimoišlo naprijed spomenuto parabolično iskrivljavanje sjećanja te ne pretendiramo na iznošenje ‘samo istine’ kao autor knjige. Mi smo se ograničili na našu istinu, odnosno na naše viđenje događaja zasnovano na usuglašenom mišljenju sudionika, temeljeno na pribilješkama, dokumentima, izjavama i našim zaključcima. Pri tome nećemo vrijeđati autora knjige. Ne želimo se ni s kim  obračunavati niti se spuštati na uličnu razinu izražavanja. Još želimo napomenuti da ovo nije stav samo gardista 4. brigade nižih činova, s prve crte, koji nisu u mogućnosti u potpunosti sagledati događanja u višim stožerima. Stavove ovdje iznesene dijele i članovi Udruge i konzultirani časnici koji su u karijeri tijekom rata došli do pozicija u višim stožerima pa i stožeru Zbornog područja i operativnim grupama u kojima je djelovao Rahim Ademi’, stoji među ostalim u obraćanju vetarana 4. gardijske brigade, prenosi Šibenski.

Cijelo priopćenje možete pročitati OVDJE.

U Voćinu pokraj Slatine obilježava se 30. godišnjica masakra, kada su paravojne postrojbe pobunjenih Srba, povlačeći se pred hrvatskim snagama, mučile i ubile 47 mještana i tri zarobljena hrvatska branitelja, piše HRT.

U počast ubijenima održava se i 13. hodočašće hrvatskih branitelja, hrvatske vojske i policije u marijanskom svetištu Gospi Voćinskoj, na koje su stigli branitelji iz gotovo svih krajeva Hrvatske.

– Prisjećamo se tih bolnih trenutaka na današnji dan, kada smo ulazili u Voćin, kada smo s ovog brijega vidjeli da naše crkve nema, kada smo ušli u Ulicu prosinačkih žrtava i tu zatekli 10 izmasakriranih Hrvata. Mi Vočinćani, hrvatski branitelji, koji smo bili na čelu kolone, zatekli smo naše roditelje, braću sestre, sjeća se Darko Bužičković, predsjednik UDVDR-a Voćin.

– Mi smo vidjeli ljude koji su ubijeni na pragu svoje obiteljske kuće, u mnogim prostorima, dvorištima. Ubijeni su hladnim oružjem surovo, teško, bolno. Ljudi jecaju, plaču, okolo je dim, osjeti se palež kuća, palež kompletnog ovog prostora, govori Josip Černi, ratni zapovjednik 136. slatinske brigade HV-a, piše HRT.

Komemoraciju za ubijene, nestale i prognane civile sela požeške kotline organiziralo je u mjestu Jeminovac Srpsko narodno vijeće (SNV) u suradnji s lokalnim vijećima srpske nacionalne manjine Požeško-slavonske i Virovitičko- podravske županije, priopćio je SNV u petak navečer.

Oni su, kako je navedeno, stradali krajem 1991. nakon odluke Kriznog štaba općine Slavonska Požega o evakuaciji 26 sela s područja općine.

„Dio stanovništva koji se nije mogao ili želio ‘evakuirati’ ostao je u svojim domovima ili se okupio u selima Vučjak Čečavski i Šnjegavić. Više desetina neevakuiranih osoba ubijeno je u selima Vučjak Čečavski, Šnjegavić, Ruševac, Čečavac, Oljasi i Ozdakovci. Poimenično je popisana 41 žrtva. Više od polovice ubijenih bile su žene, kao i osobe starije životne dobi. Trinaest tijela je pronađeno 2000., ali uglavnom nisu identificirana”, navodi se u priopćenju i dodaje da se ostale žrtve službeno vode kao nestale osobe.

Krizni štab općine Slavonska Požega, kao izvanredno tijelo upravljanja, objavio je 28. listopada 1991. naredbu o evakuaciji 26 sela s područja općine. Naredba je predviđala obavezu napuštanja domova za više od 2000 stanovnika, kaže se u priopćenju i tvrdi da se ona odnosila samo na sela s većinskim srpskim stanovništvom.

Njome su bili obuhvaćena mjesta u podnožju Psunja i Papuka: Oblakovac, Vučjak Čečavski, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenci, Sloboština, Milivojevci, Podsreće, Vranić, Nježić, Požeški Markovac, Klisa, Ozdakovci, Poljanska, Kantrovci, Gornji Vrhovci, Lučinci, Oljasi, Smoljanovci i Ruševac, navodi SNV.

Naredba civilima pravdana je, kaže SNV, potrebom zaštite stanovništva od borbenog djelovanja JNA i srpskih paravojnih formacija. Dan nakon naredbe započela je, kako se navodi “vojna operacija čišćenja terena koju su vodile jedinice HV-a s područja Požege i Nove Gradiške”.

“Suprotno najavljenoj namjeri osiguravanja stanovništva od terorizma, operacija je uključivala sustavno spaljivanje većine stambenih objekata u selima ranije naseljenima srpskim stanovništvom, što je onemogućilo povratak izbjeglima ne samo neposredno nakon operacije, nego i u narednim desetljećima”, stoji, među ostalim, u priopćenju SNV-a.

Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac izjavio je na komemoraciji da je “jesen 1991. bila strašna i za Hrvate i za Srbe“.

„Strahote Hrvata prešle su u svenacionalnu službenu priču. Strahote Srba ili se teško probijaju u tu priču ili ostaju nepoznate. Jedna od takvih priča je i ova ovdje u Jeminovcu, nedaleko od mjesta gdje je porušen nepojaman spomenik Vojina Bakića podignut nepojamnom herojstvu i stradanju naroda Slavonije”, rekao je Pupovac.

Naglasio je i da je “Srpski demokratski forum 2010. godine podnio kaznenu prijavu protiv pet osoba na odgovornim pozicijama civilne i vojne vlasti zbog ubojstva više od 40 civila i paljenja oko 600 kuća i blizu 600 gospodarskih objekata“ te da „izvidi o tome traju do danas.”

“Možda će netko reći da država s ovim nije imala ništa i da se radi sve da se utvrdi sudbina nestalih a odgovorne privede pravdi. Možda će reći, ali u ovom slučaju ni to ne govori. O ovome se šuti. Kao da je riječ o ničijim selima i ničijim ljudima. Što se više o ovom i o drugim sličnim mjestima šuti, jača potreba da se šutnja prekine”, poručio je Pupovac.

Specijalni izaslanik srbijanskog predsjednika za rješavanje pitanja nestalih s Hrvatskom Veran Matić rekao je da – ako se ta zbivanja stave u, kako je izjavio, “širi kontekst etničkog čišćenja zapadne Slavonije, govori se o 197 sela, gradova i gradića s više 52.000 protjeranih tijekom cjelokupnog trajanja rata”.

“Ovi podaci su drastični i o njima se jako malo zna i to je krivica svih nas. Kada govorimo o nestalima, u ovom slučaju imamo tipično zataškavanje na djelu”, ustvrdio je Vučićev specijalni izaslanik za rješavanje pitanja nestalih s Hrvatskom

Po njegovim riječima,  “činjenica da za gotovo polovinu nestalih nema referentnih uzoraka prema kojima bi se identificirala tijela dovoljno govori o tome da postoji smišljena namjera da se nikada ne dogodi razotkrivanje sudbine nestalih”,  „Ne želim da optužujem jednu ili drugu ili treću stranu. Ovo je primjer koji govori o tome da se sudbine nestalih u najvećem broju neće razotkriti, sve dok obje strane ne počnu blisko surađivati”, izjavio je Veran Matić.

Održan je je i crkveni obred koji predvodio slavonsko-pakrački episkop SPC-a Jovan Ćulibrk, a na komemoraciji su sudjelovali i predstavnici antifašističkih udruženja s područja Požeško-slavonske županije.

Milorad Pupovac i Veran Matić poklonili su se ubijenim civilima mađarske nacionalnosti iz Donjih Grahovljana kod spomenika u Dragoviću, koje su, kako je kazao Pupovac, 1991. ubili „naši sunarodnjaci Srbi“. – Hina