I udruge pacijenata i udruge liječnika godinama ukazuju i upozoravaju javnost na ogromnu kadrovsku devastaciju obiteljske medicine. Situacija je, nažalost, vrlo zabrinjavajuća. U kolovozu 2024., po Atlasu Hrvatske liječničke komore, u Republici Hrvatskoj registrirano je 2.186 liječnika obiteljske medicine, a broj ordinacija ugovorenih s HZZO-om je 2.306 što znači da u ovom trenutku u čak 120 ambulanti obiteljske medicine – liječnika nema.
Zdravstvena administracija je smislila prihvatljiv naziv za takvu situaciju – tim bez nositelja. Međutim, u praksi to znači da je ordinacija otvorena, pacijenti su upisani no u njoj radi samo medicinska sestra. Liječnik ili više njih, zaposleni u drugim ordinacijama, dođu jednom ili dvaput tjedno. Istodobno, prema nalazu Državne revizije potrebno je 2.452 ordinacija obiteljske medicine da bi se zadovoljile potrebe stanovnika RH, što znači da u ovom trenutku u RH ukupno nedostaje 266 liječnika obiteljske medicine. Ako je prosječan broj pacijenata po liječniku/ordinaciji oko 1.500 možemo slobodno reći da oko 400.000 naših sugrađana nema svog obiteljskog liječnika. Ipak, situacija je još ozbiljnija jer bi u narednih nekoliko godina bez svog obiteljskog doktora moglo ostati dodatnih milijun ljudi. Naime, u sustavu obiteljske medicine u ovom trenutku radi 857 liječnika starijih od šezdeset godina, a među njima je preko dvije stotine starijih od 65 godina što znači da u svakom trenutku mogu otići u mirovinu pa još 300.000 ljudi može ostati bez liječnika. Preostalih 550 u mirovinu otići za najkasnije pet godina te će broj pacijenata bez obiteljskog liječnika biti veći od milijun što bi moglo dovesti do sloma ukupnog hrvatskog zdravstvenog sustava jer će svi pacijenti biti usmjereni na hitne službe i hitne bolničke prijeme.
Doduše, na specijalizaciji obiteljske medicine u ovom je trenutku 284 liječnika no oni većinom već rade u ordinacijama obiteljske medicine i ubrojeni su gore navedene statistike te ne predstavljaju nove liječnike u sustavu. Zanimljiv je podatak iz Registra liječnika HZJZ-a koji, pak, navodi da su čak 53 liječnika u zdravstvenom sustavu obiteljske medicine starija od 70 godina. Ti liječnici ostaju skriveni i pred HLK-om i pred javnosti jer rade na ugovor o djelu odrađujući ogromno dnevno radno opterećenje, ali i u svakom trenutku mogu odustati od rada.
Kako je došlo do ovakvih zabrinjavajućih trendova? I što će biti s pacijentima koji ostaju bez svog obiteljskog liječnika?
Činjenica je da već dulje vrijeme opada interes mladih za rad u obiteljskoj medicini. Oni koji i dođu brzo ‘pobjegnu’ jer su im atraktivnije ‘bolničke’ i javnozdravstvene specijalizacije, mogu se dodatno educirati i raditi u privatnom sektoru ili otići u inozemstvo. Obiteljska medicina zadnjih godina bila je potplaćena u odnosu na druge specijalizacije. Liječnici su administrativno preopterećeni i gotovo da nemaju vremena baviti se medicinom. Naime, prosječno obiteljski liječnik dnevno u svojoj ordinaciji ima između 100 i 200 kontakata s pacijentom pa je jasno koliko u osmosatnom radnom vremenu minuta (ne)može posvetiti pacijentima. U većini zemalja Europske unije je između 25 i 30. Već sada u velikom broju ordinacija obiteljske medicine liječnici rade u prekovremenom radu mijenjajući bolesne i one na godišnjem odmoru; odrađuju i posao u ordinacijama bez liječnika, timovima bez nositelja. Rade cijeli dan pokrivajući dvije ili čak tri ordinacije odjednom. Posebice je alarmantna situacija u turističkim županijama s naglaskom na otoke gdje, ionako preopterećeni obiteljski liječnici, u ljetnim mjesecima na skrb dobiju i nekoliko stotina tisuća „novih“ pacijenata.
U takvim uvjetima rada, legitimno se zapitati jesu li obiteljski liječnici premoreni kao i to što zdravstvena administracija očekuje od tako premorenog liječnika? Uostalom, kakvu sigurnost imaju pacijenti?
Iako su ih obiteljski liječnici godinama zazivali, administrativno rasterećenje nije se dogodilo kao ni masovne specijalizacije. Još uvijek nema nacionalnog plana i stimulacija za ovo deficitarno zanimanje. Obiteljsku medicinu mladi liječnici ne žele i nitko ih za to ne može okriviti. Ona je neatraktivna i podcijenjena, administrativno preopterećena, nedovoljnog broja specijalizacija i sredstava. To se odrazilo na zdravstvene ishode u Hrvatskoj koji nisu dobri. Među najgorima smo u Europi po broju pretilih osoba, broju osoba koje puše, mortalitetu od kardiovaskularnih i onkoloških bolesti te dijabetesa. Troškovi zdravstvene zaštite svake godine rastu, a liste čekanja sve su dulje. Nejednakosti u dostupnosti zdravstvene zaštite između stanovnika naše zemlje sve su veće. Zdravstvena administracija trebale bi konačno sve snage upregnuti u jačanje temelja svakog javno-zdravstvenog sustava – obiteljske medicine.
Iako je obiteljska medicina temeljna djelatnost primarne zdravstvene zaštite, činjenica je da je vodstva hrvatskih zdravstvenih administracija desetljećima guraju u drugi plan, stigmatiziraju ili na nju prebacuju odgovornost za svoje neuspjehe ili nerad. O tom maćehinskom odnosu najbolje svjedoči činjenica da su obiteljski liječnici, s istom razinom obrazovanja, desetljećima bili potplaćeni u odnosu na svoje bolničke kolege. Ceh će platiti pacijenti. Oni pacijenti koji su situirani, otići će u privatni sektor, a siromašnima ostaju liste čekanja koje se već otvoreno najavljuju i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Autor: Silvana Oruč Ivoš
Ovaj tekst objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti
