Koliko vas zna za famozni Članak 133. Krivičnog zakona SFRJ, poznatiji kao Verbalni delikt. Na temelju te zakonske odredbe provođeni su politički procesi, uz vrlo drastične kazne protiv osoba koje su riječju dovodili u pitanje ispravnost komunističke vladavine. Kako je izgledao bijeg, bila je to avantura života, put u neizvjesnost, ali i u slobodu.
Bilo je to godine 1981, na Božić, slavilo se Rođenje Gospodinovo, pjevale su se prigodne pjesme i pokoja domoljubna, ništa strašno, Vila Velebita, Ustani Bane, Marijane, Marijane, slavio se i odlazak Tita na onaj svijet, osjećao se duh Hrvatstva, osjetio se u zraku, a narodna milicija vrebala je iz prikrajka, vrebala i uvrebala nas. Ono što nas je čekalo bio je u najmanju ruku treći krug pakla, pišanje krvi danima i čekanje optužnice po famoznom Članku 133. KZ Titove države, a neke je spasio Ponte Rosso.
Ponto Rosso bio je razlog zbog kojeg ste mogli dobiti tadašnji crveni pasoš i ići u šoping na poznatu tržnicu u Trstu. Neki od nas bili su dobri studenti, nisu imali problema, bar do Božića 1981 i imali su privilegiju imati taj čarobni crveni pasoš, imali su i sreću da su nakon prolaska pakla u narodnoj miliciji da na slobodi čekaju optužnicu protiv naroda i države, a sreća je bila da nam nisu uzeli spas. Neki su tako preko Ponte Rossa odlazili u europske države, a neki su se odlučili na put preko velike bare, put prema Kipu slobode, u državu gdje postoje ulice popločene zlatom, ali i ulice popločene paklom, samo ste trebali odabrati pravi smjer, ali put do tih ulica nije bio nimalo lak, bio je to put bez povratka, i nimalo jednostavan.
Pripreme za bijeg u slobodu bile su užurbane i traumatične, strah da vas ne pozovu da vratite crveni spasonosni pasoš bile su najveća noćna mora, prevodile su se diplome i ono najvažnije optužnica protiv naroda i države, ona je bila spas, ulaz u slobodu i državu slobodnih ljudi, a sam put nakon prelaska Jugoslavensko-Talijanske granice najradosniji i najtužniji trenutak života. Bio je to drugi oproštaj od obitelji, nakon onog kod kuće, ovaj je bio još teži. Spoznaja da možda nikada više nećete zagrliti, majku, oca, brata u tom trenutku bilo je nešto što vas obilježi čitav život, nešto što se najdublje usadi u vaš DNK, nešto što će vas pratiti čitavo jedno desetljeće.
Onda je krenula tvoja avantura života, traženje načina da dođete pješke, da jedini način je bio pojaviti se hodajući na granični prijelaz SAD i zatražiti legalno politički azil i moliti dragog Gospodina da ga dobijete, ali put je dalek i trebalo je doći do tog spasonosnog mjesta. Za zrakoplov vam je trebala viza, a nju ste mogli dobiti jedino u Zagrebu, ali za to ste trebali dobar razlog, trebalo je proći i graničnu kontrolu, jednom riječju nemoguća misija, ali spas je bio Meksiko, jer za tu državu se moglo tada kao i dasa ući bez vize, ali trebalo je jeftino doći do Meksika, i jedina opcija bio je brod, teretni brod.
I tako nakon tri tjedna morske bolesti, dijeljenja male brodske kabine s obitelji štakora i kolonijom miševa, izmučen i gladan staješ na obalu s druge strane Meksika i krećeš vlakovima, prastarim autobusima, pješke, po žegi i oluji, po prašnjavim cestama i asfaltu, kroz favele i jeftine motele da bi nakon nekoliko mjeseci ugledao svjetla graničnog prijelaza u San Diegu. Gledaš svjetla slobode, svjetla obećane zemlje, svjetla nade i neizvjesnosti. Krećeš pješke, hodaš ničijom zemljom, a onda Bog pošalje kišu, najveću kišu koju ste u životu doživjeli, šalje vam nebo poruku da ulaziš u životnu oluju, hodaš i ne misliš, samo raspadnutim tenisicama hodaš po vodi, pognute glave, bez kabanice, kiša se slijeva po tebi kao da želi oprati sve ono što si do tada prošao u životu, kao da ti pere povijest do sadašnjeg života, čisti te da očišćen od svih grijeha uđeš u novi život.
Dolaziš do kućice u kojoj sjedi mlada crnkinja ogromnih dimenzija, daješ joj svoj crveni pasoš i izgovaraš na lošem engleskom
– Tražim politički azil
Gleda ona mene, gledam ja nju, prolaze sekunde, minute, niti ja niti ona ne progovaramo ni riječ, sve traje kao vječnost, sve do trenutka kada je rekla:
– Čekaj
Otišla je s crvenim pasošem u zgradu, a ti čekaš, prolaze minute kao godine, ništa ne osjećaš, kao da si zamro dok se nisu pojavila dva granična policajca i rekla – dođite s nama. Ulaziš sam i ostaješ, kreće novi život u slobodi. Kreće od nule tvoj novi od kiše opran drugi život, stigao si u novu domovinu, onu koja će ti dati sve, od obrazovanja do osiguranja egzistencije. Krenuo si pravim putem, pronašao svoju ulicu popločenu zlatom.