U uvodnoj bilješci knjige “Pravo na jezik”, koju je sveučilišni profesor Marko Alerić (1970.) upravo objavio u nakladi Školske knjige, navodi se da će ona pomoći širokom krugu govornika hrvatskoga standardnog jezika i da će znatno smanjiti razinu “straha” od jezika i poučavanja.
Nizom dobro argumentiranih znanstvenih teza redoviti profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pobija zablude o tzv. zajedničkom jeziku te rješava neke dugogodišnje jezične probleme. Njegova knjiga, izvrsno napisana, vrlo pregledna te laka za čitanje, mogla bi izazvati brojne reakcije. Pogotovo one s političkim konotacijama, donosi Večernji list.
Zašto naziv knjige “Pravo na jezik”? Sugerirate li time da je to pravo nekome uskraćeno?
Naslovom “Pravo na jezik” htio sam pokazati da je jezik najtješnje povezan s čovjekom, bilo kao pojedincem bilo kao članom društvene zajednice. Jezik je toliko poseban i po tome što nas istodobno i najviše individualizira i najviše kolektivizira. Zato istodobno postoji i jezik pojedinca i jezik zajednica, od onih užih, kakve su npr. obiteljske zajednice, pa sve do one najšire zajednice, a to je čovječanstvo u cjelini. Jezik je isključivo obilježje čovjeka koje se ostvaruje na temelju jezične sposobnosti koju ima svaki čovjek. Zato je pravo na jezik zapravo pravo na ostvarivanje jezične sposobnosti, koju pak ostvarujemo kad smo uključeni u neku društvenu zajednicu. Moramo biti izloženi slušanju onoga što ljudi oko nas govore kako bismo ostvarili jezičnu sposobnost, a potom se možemo uključiti u život šire društvene zajednice. Kad se postupno uključujemo u širu društvenu zajednicu, kao što je npr. država, tada moramo na neki način promijeniti svoj jezik, odnosno usvojiti jezični sustav koji je obilježje upravo te šire društvene zajednice, a koji se više ili manje razlikuje od jezika užih društvenih zajednica. Pravo na jezik mora biti omogućeno svakome. I to nije samo pravo na obiteljski, materinski govor, nego i na materinski jezik, to jest pravo na standardni jezik. Dakle, pravo na to da budem poučen standardnom jeziku kako bih se mogao ravnopravno, uspješno i aktivno uključiti u život šire društvene zajednice.
Primorac: U pet godina Milanović je imao je devet ili deset susreta sa stranim državnicima, od toga četiri s Milom iz Laktaša
Stjecajem povijesnih okolnosti Hrvati su se za svoj nacionalni jezik izborili praktički tek osamostaljenjem Hrvatske, jer u jugoslavenskoj federaciji formalno je postojao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik. U svojoj knjizi suprotstavljate se tezi nekih lingvista da je riječ o nadnacionalnom, zajedničkom jeziku koji se raspao s Jugoslavijom, odnosno da su hrvatski i srpski nasljednici toga srpskohrvatskog jezika.
Da, dobro uočen problem. Ne može postojati društvena zajednica koja nije obilježena svojim jezikom, koji se više ili manje razlikuje od jezika bilo koje druge zajednice. Bez svoga jezika zajednica ne može postojati. Dakle, ako su Srbi i Hrvati, slično kao Bugari i Makedonci, ili Danci, Šveđani i Norvežani, postojali i postoje kao individualni narodi i ako se takvima osjećaju, onda oni imaju i svoje jezične sustave koji ih najviše obilježavaju i koji se više ili manje razlikuju. Činjenica da se neki jezicirazlikuju više, a neki manje lingvistički nije ni na koji način upitna niti ona određuje pojedine jezike. Naime, nikad u lingvistici nije bilo utvrđeno u kojim se jezičnim obilježjima, i u kojoj mjeri, jezici moraju razlikovati da bi se mogli smatrati međusobno različitima.
Hrvatski je narod oduvijek, od stvaranja svoje društvene zajednice, imao svoj jezik, prilagođen njemu i njegovim potrebama, koji mu služi kako bi mogao iskazati sve ono što je njemu kao narodu potrebno, a što se razlikuje od onoga što je potrebno i što obilježava druge društvene zajednice. Pri tome mislim na činjenicu da svaki narod ima svoju kulturu, svoj način života, okruženje u kojem živi, a sve se to očituje i u jeziku i više ili manje razlikuje od bilo kojeg drugog naroda. Hrvati su posebni po tome što su se cijelu svoju povijest borili za očuvanje svoga jezika, za to da budu jezično suvereni jer u nekim razdobljima nisu bili suvereni u smislu postojanja vlastite države. O tome je posebno govorio, nažalost pokojni, poznati kolumnist Večernjeg lista i vrlo ugledni novinar Milan Jajčinović, koji kaže da su Hrvati, i kad nisu imali državnu suverenost, uvijek imali jezičnu suverenost. Nama kao narodu jezik je iznimno važno obilježje, za razliku od nekih drugih naroda koji nisu bili pod pritiskom da se odreknu svoga jezika, pa smo stoga s razlogom vrlo osjetljivi na svoj jezik. Razlike među jezicima nekad su veće, nekad manje, međutim one ni na koji način ne utječu na jezičnu samostalnost i na pravo njihovih govornika da svoj jezik smatraju drugačijim od drugih jezika, kao i da se služe svojim jezikom. Znanstveno nije utemeljeno mišljenje da se hrvatski jezik osamostalio tek raspadom Jugoslavije, jer se time zanemaruje sve ono što se prethodno zbivalo u hrvatskoj jezičnoj povijesti – trajna borba za očuvanje hrvatskoga jezika, opisana u vrhunskim znanstvenim djelima. Ono što nas može zbuniti jest sličnost među jezicima, pa nam se može učiniti da razlike među nekim jezicima ne postoje, da su ti jezici dio istoga jezičnog sustava. No moramo imati na umu da je ono što redovito primjećujemo jezična sličnost na razini oblika riječi, ali ne i na razini njihova sadržaja, a značenje riječi nije samo denotativno nego i konotativno.
Možete li nam to objasniti nekim primjerom?
Na primjer, riječ “primorje”, iako je ista u slovenskom i u hrvatskom jeziku, tj. ima isto denotativno značenje (pojas kopna uz more), Slovencima označava Slovensko primorje, a Hrvatima Hrvatsko primorje, što znači da je konotativno značenje tih riječi Slovencima i Hrvatima različito.
Vratimo se na tezu da su hrvatski i srpski nasljednici srpskohrvatskog jezika. Čime je ta teza motivirana?
Teza o srpskohrvatskom jeziku motivirana je željom za stvaranjem ne samo jezičnog nego i narodnog zajedništva, tj. temelji se na jugoslavenskoj ideji o tome da su Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci – dakle svi koji se služe štokavskim narječjem kao dijelom svojih jezika – pripadnici istoga naroda. Ta znanstveno neutemeljena teza širi se uglavnom iz srpskih lingvističkih, kulturnih i intelektualnih krugova, a u hrvatskima nikad nije bila prihvaćena. Prema toj tezi, koju zastupa i profesor Ranko Bugarski, srpskohrvatski jezik, a to znači i tzv. srpskohrvatski narod, nadređen je hrvatskom, srpskom, bošnjačkom i crnogorskom.
Pokušavajući dokazati da su hrvatski, srpski, crnogorski i bošnjački jezik proizišli iz srpskohrvatskoga jezika, taj srpski lingvist navodi da se slična jezična razdvajanja mogu vidjeti kod svih policentričnih jezika – engleskog, španjolskog, francuskog, njemačkog i drugih. Slažete li se s njime?
Ne slažem, i to sam u knjizi, nadam se, dobro obrazložio. Najprije treba znati značenje pojma “policentričan”, tj. da se jedan jezik, zbog činjenice da se ostvaruje u različitim prostorima, različito ostvaruje. Policentričnost se nikako ne može utvrditi za hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik jer oni nisu dio nekog drugog jezika čije bi bile policentrične inačice. Policentričnost se može utvrditi za svaki od tih jezika, npr. hrvatski se na jedan način ostvaruje u Hrvatskoj, na drugi među Hrvatima koji žive u Mađarskoj, na treći među Hrvatima koji žive u Austrijiitd. Engleski, portugalski, španjolski i drugi jezici primjer su policentričnih jezika koji osim u svojim matičnim društvenim zajednicama postoje i u onima koji su te jezike prihvatili kao svoje standardne jezika, npr. u SAD-u, Indiji, Brazilu, Argentini.
Postoji li danas društvena zajednica koja hrvatskosrpski smatra svojim jezikom i koja njime govori?
Hrvatskosrpskim jezikom ne može se niti govoriti niti pisati. Može se pisati i govoriti kombinacijom, npr. hrvatskog i srpskog, bošnjačkog i crnogorskog, ili drugih jezika. Najčešće se te kombinacije i ostvaruju u govorima, i to pograničnih mjesta, što je potpuno prirodno, i takva se stanja u obliku kontaktnih jezika pojavljuju svugdje u svijetu. Nije ništa neobično da Hrvati koji žive uz granicu sa Srbijom u svojim govorima imaju elemente srpskog jezika, a oni koji žive blizu Slovenije elemente slovenskoga jezika, no to zbog tih kombinacija nije neki novi jezik. Oni koji i dalje zastupaju tezu o zajedničkom, tzv. srpskohrvatskom jeziku zapravo pokazuju vlastito nerazumijevanje jezičnih i društvenih zakonitosti. Istina, neki od njih misle da jezično povezivanje sprečava međusobne sukobe i da vodi prema skladu i povezivanju različitih društvenih zajednica. Međutim, takvo je mišljenje, mogao bih reći, naivno jer i u najužim društvenim zajednicama, u obiteljima, također postoje sukobi, što znači da jezično ujedinjavanje nije uvjet koji bi jamčio društveni sklad i mir. Upravo suprotno, prihvaćanje činjenice da druge zajednice imaju pravo na svoj jezik, da su hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski više ili manje različiti jezici i učenje tih jezika u dijelu u kojem se oni razlikuju, vodi prema prihvaćanju druge zajednice, druge kulture, prema njezinu poštovanju, a ne svojatanje i uskraćivanje prava drugima na postojanje.
Dakle, nisu u pravu oni koji kažu da Bošnjaci govore hrvatskosrpskim jezikom?
U Bosni i Hercegovini postoje tri konstitutivna naroda. Svaki od njih upotrebljava svoj jezik, s većim ili manjim utjecajem drugih jezika. Nijednom od tih naroda ne može se uskraćivati pravo na vlastiti jezik, odnosno na to da ga ne samo imenuje nego i da ga samostalno oblikuje i razvija, više ga ili manje razlikujući od drugih jezika.
