Mato Franović, uspješni poduzetnik iz Australije nudi ogromne novce za međunarodno arheološko forenzičko ispitivanje Jasenovca brz obzira kakav će rezultat to istraživanje otkriti. Ako danas najsuvremenijim metodama mogu rekonstruirati događanja od prije nekoliko tisućljeća ne postoji zapreka da se ustanovi istina o događanjima. U tom ispitivanju jedino što je relevantno je ustanoviti istinu, jer ne zaboravimo da istina oslobađa.
Milijuni koje nudi ovaj poduzetnik iz Australije prošli su zapaženo jedino u medijima desne provenijencije, za ostale ta vijest ne postoji, a postoji li za hrvatsku vlast i hoće li Franoviću hrvatska vlast uopće odgovoriti,pa taman da mu kažu da su primili na znanje,na to pitanje ćemo vjerojatno pričekati,možda nećemo ni dočekati.
Odgovara li političkim kastama u Hrvatskoj da se napokon raščisti pitanje istine o Jasenovcu. Odgovara li im uopće skidanje stigme o genocidnosti hrvatskog naroda. Boje li se hrvatski političari bez obzira na svjetonazor da će otkrivanjem istine otvoriti Pandorinu kutiju. Hoće li povjesničari i kvazi povjesničari taj pokušaj proglasiti povijesnim revizionizmom i dalje tvrditi da je žrtve odnijela Sava i da se ništa ne može dokazati. Pitate li Hrvate, one male šutljive u čiju svijest je utkana priča o narodu koji je po jednima u Jasenovcu slušaju priče o brojkama od osamdesetak tisuća ili drugima o sedamsto tisuća pobijenih, oni će samo slegnuti ramena i odšutjeti jer je šutnja utkana u njihovu svijest.
Tko je Mato Franović
Rođen je 1941. godine u Tivtu, u Boki Kotorskoj. Odrastao je u vremenu punom pritisaka i neizvjesnosti. Nije mogao zamisliti budućnost pod komunističkim režimom, a za Hrvate u Boki, na koje se ne-prestano vršio pritisak da se izjasne kao Crnogorci ili Srbi, bijeg u Hrvatsku često je značio spas. Posebno ga je obilježio odlazak dvojice Bokelja 1951. godine.
S navršenih 18 godina završio je zanat, a ubrzo nakon toga pokušao pobjeći iz Jugoslavije. Prvi pokušaj nije uspio, no 1960. godine uspio je napustiti zemlju. Put ga je preko kampova u Trstu i Latini dov.eo do Australije, gdje je smješten u prihvatni centar Bonegilla kod Alburyja.
Nedugo zatim, i njegova braća Božo i Ivo pridružila su mu se u Australiji. I oni su došli ilegalnim putem jer im putovnice nikada nisu bile izdane. Zajedno su počeli od nule, vrijedno radeći dok nisu izgradili uspješno pod.uzeće Boka Aluminium Windows. On sam je postao cijenjeni poslovni čovjek, iako su prvi dani u tuđini bili iznimno teški – pogotovo zbog toga što u njegovoj blizini tada nije bilo mnogo Hrvata.
S vremenom je shvatio da mnogi iseljenici sve svoje napore, pa i obiteljske žrtve, polažu u ideju samostalne Hrvatske. Ujedno je svjedočio kako je UDBA uspijevala ubacivati svoje doušnike među Hrvate u iseljeništvu. Godine su prolazile, a toliko željena sloboda činila se nedostižnom. Početkom 1980-ih gotovo je izgubio vjeru u ost.varenje hrvatske države te je tek 1987., nakon 26 godina života u Australiji, odlučio uzeti australsko državljanstvo. Novi tračak nade došao je kada su Hrvati u Sydneyu u samo jednoj godini izgradili dvije crkve.
Tada se u njemu probudilo uvjerenje da njegov narod ipak može ostvariti san o slobodnoj domovini. Kada su u Hrvatskoj započele demokratske promjene i raspisani prvi slobodni izbori, činilo se da se nem.oguće pretvara u stvarnost. Dana 30. svibnja 1990. ostvario se njegov, ali i san brojnih hrvatskih naraštaja. No ubrzo je Hrvatska bila suočena s agresijom srpsko-crnogorskih snaga. On se tada nesebično uključio u sve moguće oblike pomoći domovini.