Piše Tihomir Dujmović
Da, naravno, gospodarstvo je silno važno, da naravno, ekonomski pokazatelji su običnom svijetu najvažniji parametar za uspješnost države, ali može li se voditi hrvatska država, a da na svakodnevne izljeve velikosrpstva vrh države okreće glavu na drugu stranu?
Srbija godinama svojata Dubrovnik, u taj posao je upregnuta srpska država i akademija, dubrovačka književnost se u školskim udžbenicima tretira kao dio srpske književnosti i tko u tamošnjoj školi to ne zna, dobije jedan! Unatoč tome, nikad nismo čuli premijera jednog slova o tome. Ali, ne samo njega, duže vremena ni Maticu, još manje Akademiju! Sada je pak društvo oko Pupovca krenulo s novom provokacijom pa su u sklopu akcije „Dani srpske kulture“ u Puli uvrstili slikara Vlahu Bukovca koji ni na koji način ne spada u kulturu Srba u Hrvatskoj. Srbija ga duže vremena svojata, a sad su ga Pupovčevi suradnici uvrstili u manifestaciju „Dani srpske kulture“! Ni o tome jedne riječi nije prozborio niti premijer, niti njegova ministrica kulture, nota bene Dubrovčanka!
Kako ćete voditi državu ako je nećete braniti od ovakvih napada? Osim toga dužni ste braniti cijeli hrvatski nacionalni korpus jer je ovo matična država svih Hrvata, ne samo domicilnih. Pa kad Srbija izmisli bunjevačku naciju i od neupitnih Bunjevaca Hrvata, kako je zapisano stoljećima, izmisli bunjevačku naciju, nitko nije pozvaniji od Vlade samostalne hrvatske države da skoči na noge. Niti ovdje ni jednog slova od premijera nismo čuli. Neki dan smo čuli od ministra Medveda, ali i od glavnog državnog odvjetnika Turudića, da Srbija zapravo uopće ne surađuje u pitanjima nestalih, Medved je tu bio posve definiran. Jeste li ikada čuli tu definiciju, da dakle Srbija uopće ne surađuje u ovim pitanjima od premijera? Jeste li čuli takvu osudu kod njegovih susreta s Vučićem? Je li on ili bilo tko drugi na tu temu grmio u Bruxellesu u ovih deset godina? Nikada!
Nominalno postoji zajednička hrvatsko-srpska komisija za konačno utvrđivanje granica na istoku Hrvatske, ali ne samo da s ta komisija ne sastaje, nego Srbija uredno gradi na teritoriju koje je predmet tih pregovora! I to punih petnaest godina! Naime, kod Apatina je druga strana odavno počela graditi nove objekte točno na teritoriju koje je osječko-baranjska županija odavno imala uvrštenih u svoje prostorno-planske dokumente. Tu se ne radi o dvije livade, radi se o 11 500 hektara dokazano hrvatskog teritorija. To je trećina Belja! Jeste li čuli ikada Plenkovića da taj spor ističe? Da prijeti prestankom pregovora Srbije i EU dok ova ne vrati otetu zemlju? Da je napao Vučića jer su oba deset godina na vlasti, a da zbog Vučićevog držanja nisu riješili ni pitanje nestalih, ni teritorijalne probleme, čak ni obilježavanja mjesta stradanja hrvatskih branitelja i civila u Srbiji nakon pada Vukovara? Jesmo li ikada čuli da Hrvatska baš inzistira da se ta pitanja razriješe, da Plenković prijeti blokadom pregovora Srbije i EU? Kako ćete tako zaštititi hrvatsku kulturu, kako ćete tako zaštititi hrvatsku kulturnu baštinu, kako ćete tako prisiliti drugu stranu da vam preda podatke o nestalima koje pouzdano ima, kako ćete tako vratiti otetu zemlju? Jedini koji je ovih dana otvoreno rekao da Srbija neće u EU dok ne otkrije gdje su nestale osobe je bio ministar Anušić. Koji je osim toga jedini iz državnog vrha koji je promociju Medakovićeve izložbe u Zagrebu nazvao čistom provokacijom, za razliku od premijera koji je to vidio kao „neprimjereni izbor“ i to samo „ u ovom razdoblju“. Te dvije izjave su svjetlosne godine udaljene jedna od druge u vrijednosnom smislu!
Pogledajte samo provokacije koje se tiču naše najveće rane-Vukovara. Do ove vlasti, Pupovcu nikad nije palo na pamet bacati vijenac za srpske žrtve, jer je to kapitalna potvrda izjednačavanja agresora i žrtve i pretvaranje srbijanske agresije u građanski rat. Kad je prvi put vijenac bačen u Dunav za srpske ratne žrtve, Plenković je odabrao jednog svog predstavnika koji je ispred Vlade trebao biti dio ukupne delegacije koja baca vijenac! No, čovjek se razbolio i do tog skandala ipak nije došlo. Dakle, Pupovac je prvi put bacao vijenac uz neskrivenu potporu premijera. Drugi put je to izvela Sandra Benčić, ali bez protivljenja Vlade, a ove godine je vijenac bačen uz službeno policijsko osiguranje! Kako ćemo se boriti protiv relativizacije srbijanske agresije ako se, kako vidimo, premijer intimno slaže sa bacanjem srpskih vijenaca za navodne srpske žrtve i to na dan pokolja Hrvata? I to ide tako daleko da čak i kad predsjednik udruge Vedra koji je bacio vijenac, vrijeđa ministra obrane poručujući mu da se može sramiti zbog svojih stavova, jer se protivi bacanju vijenaca, premijer i dalje šuti! Makar mu je napadnut njegov ministar! Kako ćemo se dakle na ovaj način boriti protiv velikosrpstva, tako da okrećemo glavu od njega? Inače, kako ističu u koordinaciji braniteljskih udruga Splita i tamošnje županije „vrhunac sramote i provokacije jer Britvićevo bacanje vijenca u Dunav u Borovu Selu mjestu najstrašnijih zločina nad Hrvatima, gdje je ubijena četverogodišnja Martina Štefančić…“. Ni unatoč ovakvim istinama premijer nije stao u zaštitu ministru obrane.
Dok mi gradimo 40 srpskih kulturnih centara za sto i više milijuna eura, Srbija odbija dopustiti završetak gradnje jednog vrtića u Subotici! Jednog jedinog! Vrtića! Koji se gradi našim novcem! Ni o tome nikad nismo čuli premijera da prosvjeduje. Kako se u ovakvim situacijama šutnjom može voditi država, štititi ljude, braniti nacionalne interese?
Premda su u miru mediji ono što su topovi i tenkovi u ratu, hrvatska vlast je u ovih deset godina mirno gledala kako srbijanski kapital preuzima ključne hrvatske medije. Večernji list je u rukama srbijanskog vlasnika Igora Žeželja, nekadašnjeg čelnika nogometnog kluba „Crvena Zvezda“, za čiju tvrtku su mediji tvrdili da je iza nje stajao državni, srbijanski Telekom. Ista tvrtka koja je vlasnik Večernjeg lista i „24 sata“, drži beogradski Kurir, te ovdašnji časopis Story, Elle i portal roditelji.hr. Jedan pak od pet najbogatijih Srbina, kragujevački tajkun Dragan Šolak vlasnik je jedne od najgledanijih hrvatskih TV postaja, Nove TV, ali i utjecajne N1 TV. On je pak svoje medijsko carstvo počeo graditi u doba Slobodana Miloševića. Dakle, nema puno dvojbi da su oba, svaki na svoj način bila vezana uz srbijansku, velikosrpsku vlast. Netko će reći da se u kapitalizmu ne mogu ograničavati slobode trgovine, ali je li realno baš tako? Je li moguće da Frankfurt Allgemeine Zeitung kupe Francuzi? Ili Cormiera dela Serra Austrijanci? Ili Le Mond Libijci? Ili Iranci New York Times? Sve je to unatoč slobodnoj trgovini nemoguće, samo je u Hrvatskoj moguće da dva srbijanska tajkuna drže jednu od najčitanijih dnevnih hrvatskih novina, odnosno jednu od najgledanijih hrvatskih TV postaja. Ako su mediji u miru ono što su topovi i tenkovi u ratu, kako je Vlada koja je mirno gledala ova preuzimanja mislila sutra voditi medijske bitke sa velikosrpstvom i ne samo s njim?
Hrvatska je primjerice za Oscara i to u kategoriji dokumentarnog filma kandidirala film „Fiume o morte!“ koji Gabriela D Annunzia koji je bio samo srce talijanske iredente i duhovni inspirator Musoliniju, prikazuje kao umjetnika-bonvivana. S obzirom na to da je riječ o dokumentarnom filmu bilo bi za očekivati da se spomene krvava epizoda njegove vlasti u Baškoj na Krku kad su na sam Božić 1920 godine njegovi vojnici naoružani ušli u crkvu te ubili četvero nedužnih građana među njima i trogodišnje dijete. To su faktički bile prve žrtve talijanskog fašizma u Hrvatskoj! O tome dakako ni jedne jedine riječi. Mi radije izmišljamo današnje navodne fašiste negoli otkrivamo autentične fašiste! Tko bi o zločinima nad Hrvatima trebao progovarati ako ne hrvatska država i to u dokumentarnom filmu koji ona financira? I mogao bih ovako još satima nizati…. Možemo li sa ovakvom nezainteresiranošću za nacionalne interese u tom moru punom morskih pasa održati hrvatsku državu?