Vedrana Rudan, književnica koja ni sama ne zna čija je književnica. Htjela bi biti jugoslavenska, međutim ta država ne postoji, osim u njenom sjećanju, hrvatska ne želi biti jer ju većina Hrvata ne prihvaća, a za Srbe nije njihova opet piše s nostalgijom za vremenima koja više ne postoji. Vedrana Rudan oglasila se na svom blogu.
Tada djeca u školama nisu bila ugrožena nasiljem. Nitko naoružan nije ulazio u učionice da puca po djeci. Psihički oboljeli bili su pod nadzorom i izolirani, a liječnici su radili svoj posao profesionalno, bez korupcije ili veza s mafijom, politički podobni kadrovi poput današnjih Beroša nisu postojali, Krivo Vedrana, postojali su i to više nego danas, no oni su bili apsolutno nedodirljivi, a Beroš je ipak dodirljiv.
Danas, u Zagrebu, tinejdžeri pale nebodere i izazivaju paniku, a policija brzo reagira i otkriva motive. Takvo ponašanje bilo je nezamislivo u Jugoslaviji, djeca nisu izazivala kaos, nisu se bavila drogom niti terorizirala četvrti. Navijači nisu organizirali nasilje i sukobe na ulicama, ne Vedrana, svega toga je bilo, no nije bilo senzacionalističkih medija i društvenih mreža, a i djeca su završavala u kazamatima.
Iako je i tada postojala korupcija, danas je pravda gotovo nedostižna, tražiti je u Hrvatskoj usporedivo je s očekivanjem milosti u zaraćenim područjima. Što se tiče Crkve, molili smo se u crkvama, ne u školama, a svećenici nisu tukli djecu jer bi to imalo ozbiljne posljedice.
Primjer sustavne nepravde je Vladimir Groščić, bivši ravnatelj psihijatrijske klinike Sv. Ivan, koji je godinama pronevjeravao, a vrlo vjerojatno neće snositi posljedice. I prije je donosio kontroverzne odluke, poput oduzimanja sina Severini, dok su mediji nju kritizirali, a o ocu i njegovim obvezama nisu pisali. Zanimljivo je to suosjećanje prema Severini, ona je tvoja, ikona prostora bivše države, najgledanija glumica na području bivše države, čiji se video pregledao na desetke puta više od Thompsonovih i koja je moralni uzor svim mladima.
Svaki dan u Hrvatskoj potvrđuje osjećaj da se zločini često ne kažnjavaju. Umjesto da nas pogađaju ozbiljni problemi, nas uzrujava kad netko zabrani koncert Thompsona. Što bi tek bilo da se zabrani petokraka, paljenje Trnjanskih kresova ili bal vampira u Kumrovcu i Brezovici.
Mi stariji smo imali Tita, mlađi danas Thompsona. Pitanje je tko je bolje prošao, mi Vedrana, imamo i svoju državu i svog Thompsona, tebi ostavljamo Tita, Severinu i Jugoslaviju.