– Nedavno ste otvoreno izrazili nezadovoljstvo LGBTIQ+ Strategijom koju je predstavila Europska komisija. Što vam je u toj strategiji najproblematičnije i zbog čega?
Najproblematičniji element LGBTIQ+ Strategije Europske komisije je njezina izričita namjera da promiče tzv. pravno priznanje roda temeljeno na samoodređenju “bez dobnih ograničenja”. To je formulacija koja otvara ozbiljna etička, pravna i društvena pitanja, a istovremeno zanemaruje temeljna načela zaštite djece i nadležnosti država članica.
Prije svega, teško je razumjeti kako Komisija opravdava ideju da dijete, koje ne smije glasati, nema poslovnu sposobnost niti može, primjerice, kupiti alkohol odjednom može donositi odluku o tzv. rodnom identitetu bez ikakvih dobnih ograničenja i zaštitnih mehanizama. Komisija ne nudi nikakvo uvjerljivo objašnjenje, niti ijednu razvojnu, psihološku ili sociološku osnovu koja bi potvrdila da maloljetnici imaju zrelost potrebnu za takvu odluku. Umjesto toga ostavlja dojam da se rodna ideologija stavlja ispred stručnih procjena i dobrobiti djece.
Dodatni problem predstavlja potpuna nejasnoća o konzultacijskom procesu. U Strategiji nema dokaza da su u izradu ovog dijela politike bili uključeni roditelji, stručnjaci za zaštitu djece, pedijatri, psiholozi ili nadležna tijela država članica. Riječ je o temi od iznimne osjetljivosti, a izostanak takvih dionika otvara ozbiljna pitanja o transparentnosti, legitimnosti i ravnoteži cijelog dokumenta. Kako se može zagovarati uklanjanje dobnih ograničenja, a da pritom nisu sustavno saslušani oni koji svakodnevno rade s djecom i razumiju njihov emocionalni i kognitivni razvoj?
Nadalje, Strategija prelazi granicu europskih nadležnosti. Obiteljsko pravo ostaje isključiva odgovornost država članica, a EU je, prema članku 24. Povelje o temeljnim pravima, obvezna u svim postupanjima koja se tiču djece prvenstveno voditi računa o njihovom najboljem interesu. Komisija se ovom preporukom udaljava od tog načela i riskira stvaranje pritiska na članice da ublaže ili ukinu nacionalne zaštitne mehanizme, unatoč tome što upravo ti mehanizmi štite djecu od neprimjerenih odluka i vanjskih utjecaja.
Zbog svega toga zatražio sam hitan odgovor Europske komisije, pokrenuo zahtjev za plenarnu raspravu te zatražio parlamentarni nadzor nad ovim pitanjem. U tim inicijativama podržalo me još 43 zastupnika Europskog parlamenta, što jasno pokazuje da zabrinutost oko ove Strategije dijele mnogi diljem političkog spektra.
Građanska inicijativa My voice, my choice, koju je javno podržala Severina Vučković, prikupila je potpise za prijedlog kojim traži da Komisija omogući financijsku potporu državama članicama koje mogu pružiti siguran prekid trudnoće osobama koje u svojim zemljama nemaju pristup legalnom pobačaju. Kako komentirate njihove zahtjeve?
Građanska inicijativa My Voice, My Choice, uz glasnu medijsku podršku Severine Vučković, traži da Europska komisija financira države članice kako bi omogućile pobačaj osobama koje ga u svojim zemljama nemaju. Takav zahtjev nije ništa drugo nego još jedan pokušaj nametanja progresivne ideološke agende kroz europske institucije, koristeći emocionalni pritisak kako bi se zaobišla temeljna pravila funkcioniranja Unije.
Prvo i osnovno, pobačaj nije nikakvo ljudsko pravo što se vidi iz činjenice da nije nigdje spomenuto u Povelji o temeljnim pravima Europske unije niti u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe. Pitanje pobačaja u isključivoj je nadležnosti država članica, a pokušaj da se EU financiranjem zaobiđu nacionalni zakoni predstavlja opasan i nedopustiv presedan. Time se Europsku uniju gura u područje koje joj ni politički, ni pravno, ni institucionalno ne pripada. Takav pristup produbljuje podjele unutar Unije i u potpunosti ignorira demokratsku volju građana.
Medijska vidljivost i kampanjski nastup inicijative samo su nastavak već višekratno viđenog aktivizma koji zanemaruje pravni poredak, načelo supsidijarnosti i samo načelo dodjeljivanja koje ograničava ovlasti EU.
Upravo zato ove zahtjeve smatram pravno neutemeljenima i politički neprihvatljivima. Europa se ne gradi nametanjem jedne ideologije, nego poštovanjem nadležnosti država članica. Države članice ne žele da im EU diktira pravno uređenje prekida trudnoće pobačajem.
Usvajanje Izvješća o Strategiji za ravnopravnost spolova ponovno je otvorilo pitanje prelazi li Europski parlament svoje nadležnosti u takvim dokumentima. Koje dijelove izvješća smatrate posebno spornima i zašto?
Izvješće o Strategiji za ravnopravnost spolova SDP-ova zastupnika, ne samo da prelazi granice nadležnosti, već ga smatram i izrazito zabrinjavajućim jer svojim sadržajem potiče ono što se može nazvati kulturom smrti.
Prvo, pozivanje Komisije da osigura univerzalan pristup rodno osjetljivoj zdravstvenoj skrbi otvara prostor da se, posredno, legitimizira medicinska intervencija vezana uz tzv. promjenu spola i kod maloljetnika. Time se potencijalno potkopavaju sustavi zaštite djece i nadležnosti država koje o ovakvim pitanjima trebaju odlučivati samostalno.
Drugo, zahtjev da se protiv država koje imaju ograničen pristup pobačaju primjenjuju sankcije predstavlja izravan pritisak na ukidanje priziva savjesti liječnika. Priziv savjesti temeljno je etičko i pravno pravo u mnogim državama članicama, a njegovo potiskivanje zapravo znači pokušaj nametanja jedne ideološke pozicije pod krinkom zaštite prava.
Treće, prijedlog da se pobačaj uvrsti u Povelju EU o temeljnim pravima izlazi izvan pravnog okvira Europske unije. Pitanje pobačaja isključiva je nadležnost država članica, a uvrštavanjem u Povelju stvorio bi se privid da EU ima ovlasti koje joj osnivačkim ugovorima nisu dane.
Zbog svega navedenog, ovo izvješće se doista može smatrati promoviranjem kulture smrti. Umjesto zaštite ljudskog dostojanstva i poštovanja različitih nacionalnih tradicija, ono nameće radikalne stavove koji potkopavaju temeljna prava i nadležnosti dodijeljene osnivačkim ugovorima EU.
– Kako komentirate nedavnu presudu Suda EU kojom se traži od država članica da prijepisom vjenčanih listova homoseksualnih parova iz drugih članica u stvari priznaju njihov „brak“ i na svome teritoriju?
Nedavna odluka Suda EU ponovno otvara pitanje granica europskih institucija u odnosu na nacionalne ustave. U Hrvatskoj je definicija braka unesena u Ustav neposrednom odlukom građana i kao takva ima jednaku težinu kao i sve druge ustavne norme. Kod nas ne postoji podjela na „jače” i „slabije” ustavne odredbe, pa svako tumačenje koje sugerira takvu hijerarhiju narušava pravnu jasnoću i ignorira temeljna načela ustavnog poretka.
Upravo zato je važno naglasiti da se preko obveze automatskog priznavanja akata drugih država članica ne smije prikriveno nametati promjena nacionalnih zakona. Iako Sud EU tvrdi da ne zadire u unutarnje uređenje država niti dovodi u pitanje njihov identitet i javni poredak, takvo uvjeravanje jest dvojbeno. Ovakav pristup EU sudstva već je viđen: širenje nadležnosti kroz presedane i interpretacije koje nisu u skladu s izvornim ugovorima Unije.
Hrvatska je jasno definirala brak kao zajednicu žene i muškarca i time tu instituciju smjestila unutar svog ustavnopravnog okvira. To što ta odredba nije posebno navedena u katalogu najviših vrednota ne umanjuje njezinu snagu. Ustavna norma ne može biti ukinuta ili potisnuta jednostranim tumačenjem europskog prava, što potvrđuju i odluke brojnih drugih ustavnih sudova unutar EU.
Načelo suvereniteta i volja građana, izraženi u Ustavu, moraju imati prednost pred sudačkom interpretacijom koja izlazi izvan ovlasti. Ako želimo očuvati Uniju kao zajednicu ravnopravnih država, onda je nužno poštovati nacionalne posebnosti i spriječiti ideološka ljevičarska nametanja koja su prešla granicu zdravog razuma.
S Tomislavom Sokolom razgovor obavio Glavni urednik Hrvatskog glasnika Ante Rašić.