Piše:Tihomir Dujmović
Slažem se da na svaku glupost s druge strane Dunava nema potrebe reagirati, ali ne sjećam se kad je iz Ureda Predsjednika republike stigla i jedna reakcija na brojne srpske provokacije. Ne reagira osobno niti premijer, ali on bar ima alibi jer odreagira neko ministarstvo. Žurim reći da mi se to ne čini dovoljnim već samim tim što premijer Plenković ima neusporedivu političku dimenziju u odnosu na svoje ministre, naročito u vanjskopolitičkih relacijama.
Povod za ovu temu mi je dala izjava srpskog ministra informiranja i telekomunikacija Borisa Bratine koji je izjavio da Hrvati moraju biti kažnjeni zbog sudjelovanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a posebno zbog događaja od 1990 do danas. “Baš kao i Ukrajinci, moraju to platiti teritorijem. Nema tu druge kazne“ zaključio je srpski ministar. Na tu izjavu aktualnog srbijanskog ministra Plenković je zapravo odbio odgovoriti rekavši da je ministar vanjskih poslova već reagirao, što je neshvatljivo, ispalo je kao da mu je neugodno reagirati. Da stvar bude gora, srpska Vlada je reagirala i ispričala se zbog te izjave ali je u sklopu te isprike Bratina istaknuo da „podržava teritorijalnu cjelovitost Ukrajine“. Ne i Hrvatske! Ni tada Plenković osobno nije reagirao, nego je ministar branitelja Medved dobio zadatak da pošalje priopćenje. Ni Grlić Radman ni Medved zajedno nemaju težinu kao da je Plenković osobni reagirao, a nevjerojatno je da Plenković ne razumije da bi narod, isti taj narod kojeg on predstavlja htio čuti baš od njega, dakle čovjeka koji vodi državu, da reagira na ovakve verbalne agresije. Formalno, reakcijom dvojice ministara on ima savršeni alibi da se Vlada očitovala, ali ja ovdje ne mislim na diplomatska nadmudrivanja, nego na očekivanja naroda koja su posve legitimna.
Još su legitimnija pitanja koja se sve češće mogu čuti, kako je moguće da Predsjednik države Milanović, koji po logici svoje funkcije predstavlja državu baš nikada ne reagira na ovakve i slične provokacije. Milanovićeva arogancija ide tako daleko da on čak ni ne traži alibi u smislu da recimo Ured Predsjednika pošalje neko priopćenje. Ništa. Postoji naime čitav niz događaja izravno vezanih uz srbijansku politiku, uključujući i Dodikovu republiku Srpsku na koja ni Vlada ni Predsjednik države nikad ne reagiraju što otvara pitanje: zar doista još uvijek drhtimo pred Beogradom?
Evo par primjera.
Na svaku obljetnicu Oluje Beograd po Hrvatskoj puca iz svih medijskih topova, čak su od dijela diplomatskih predstavnika ishodili da stave zastavu na pola koplja u te dane. Iz republike Srpske ( i zato je degutantno gledati Čovića kako ponosno oslovljava Dodika s predsjedniče u Banja Luci) je protjerano 220 000 Hrvata, od čega iz Posavine 160 000, a iz šireg banjalučkog kraja još 60 tisuća. Grupa najupornijih dođe s dva autobusa u Davor svake godine da obilježi to stradanje, ali to je sve u privatnom aranžmanu. Službena Hrvatska okreće glavu od te tragedije vlastitog naroda, a Čovićevo držanje na tu temu je besramno. Nadalje, pogledajte hrvatska spomen obilježja širom Hrvatske i tek iznimno ćete vidjeti onu definiciju koju je za rat precizno postavio Andrija Hebrang u jednoj svojoj knjizi: “srpsko crnogorska agresija na republiku Hrvatsku“. U pravilu se pridjev „srpska“ agresija ispušta. Zašto? Tko je to tražio? Tko je to odobrio?
Na zgradi Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu stoji ploča u znak raketiranja HNK i Akademije i tamo stoji da su „u domovinskom ratu 3. svibnja 1995. agresori granatirali….“ Agresori? Španjolski? Francuski? Ili srpski? Ne znamo! Jer očito nije uputno staviti taj pridjev! U Sarajevu se kod obilježavanja ubijanja tog grada naravno nedvosmisleno govori o srpskim granatiranjima i srpskom uništavanju grada. Ali, u Vukovaru, a mislim da je to pokrenula Jadranka Kosor, govori se o mjestu pijeteta, o dostojanstvenoj šutnji, o gradu heroju kojem smo se došli pokloniti. Nikad nitko u službenim govorima nije izgovori da su Srbi, domaći i uvezeni sravnili grad. Srbi i nitko drugi. Ali ni to se ne smije reći. U Srbiji kako znamo i danas živi dobar broj osumnjičenih za ratne zločine u Hrvatskoj, ali nismo čuli da Hrvatska ozbiljno s onom dramaturgijom s kojom je to Haag radio, inzistira da se ti ljudi izruče hrvatskim sudovima, prijeteći, ne znam, prestankom pregovora glede ulaska u Uniju ili na bilo koji drugi način. Mi smo svojedobno na granici uhitili jednog osumnjičenika pa se ispostavilo da mu je to bila treća godina da ljetuje u Istri! Koliko još ima takvih? Hej, imamo li državu ili imamo bivšu socijalističku republiku Hrvatsku koja ima samo papire na državnost? I sve to ide i do banalnosti, ali banalnosti koja iritira s istog naslova. U Zagrebu su se nekako kad je Bandić intenzivirao odnose s Palmom pojavili srpski trubači i to baš na Badnjak.
To je djelovalo prestrašno, provokativno, bezobrazno, iritantno, drsko, apsolutno neprispodobivo za glavnih grad svih Hrvata. Na Badnjak! Ta je provokacija bila više nego osmišljena, ali je ovdje i opstala. U Ljubljani su otjerani i to odlukom gradske skupštine. Jedini tko je u Hrvatskoj imao petlje zahvaliti se momcima s trubama je bio Miro Bulj koji ih je ovih dana izbacio iz Sinja. Nisam primijetio da je bilo tko drugi reagirao. Vladina, odnosno Plenkovićeva snishodljivost na srpske uvrede, provokacije, svojatanja od Dubrovnika nadalje, je misterij koji je neobjašnjiv jer stvara dvostruku štetu. Narod se osjeća nesigurno, nema razloga vjerovati da će vlast znati reagirati u slučaju da se te provokacije ponavljaju i prerastu u agresiju, dok ista ta šutnja, Srbe zapravo potiče da idu dalje, jer zašto ne bi, kad uglavnom nitko ne reagira. Šteta nastaje i za samog Plenkovića koji ispite liderstva u ovim relacijama uporno ne polaže. Slično vrijedi i za Milanovića koji baš nikada ne reagira, a i kad je bio premijer nije reagirao na takve provokacije.
Sjećam se kad su Srbi u njegovom mandatu krenuli sa svojatanjem dubrovačke književnosti pa je on odgovorio da ne treba na reakciju svake budale reagirati. Ali, uopće se nije radilo o pojedincima, radilo se o smišljenom projektu iza kojeg je stajala srbijanska država, srbijanska akademija, niz drugih institucija koji su tu tezu uvrstili u udžbenike za srednju školu. Ništa Milanović od toga nije shvatio. Što više reći od toga da je Beograd uspio od Bunjevačkih Hrvata napraviti zasebnu naciju, Bunjevce, a da Plenković ni Milanović jednom riječju nisu reagirali.
Ne treba se lijepiti za svaku provokaciju, ne treba reagirati na svaku njihovu podvalu jer to i jest njihov cilj, ali kad vam ministar u Vladi traži teritorijalne ustupke i srpska Vlada reagira tako da ga šutnjom de facto podrži u tom zahtjevu, to je znak za uzbunu. I tu diplomatski trikovi nisu najbolje rješenje već jasan i odrješit stav najmoćnije figure u zemlji, a to je svakako premijer. To treba napraviti prije negoli tenkovima krenu okoličavati te teritorijalne ustupke. Neće? Jeste sigurni? Zar netko stvarno misli da Orban slučajno u uredu ima šal sa komadom hrvatske zemlje? Tko može jamčiti u slučaju da Rusija uspije u Ukrajini da i Mađarima i Srbima to neće biti sjajan vjetar u leđa za planove koje nota bene otvoreno najavljuje? Ma neće…Jeste sigurni?