U nizu promjena, poglavito ideoloških, Trumpa valja podržati, posve sam suglasan s njegovim stavovima vezanim uz ilegalne migrante, kao i sa tezom da je Europa sama sebi najveći neprijatelj i u odnosu prema migrantima i upornim pristajanjem uz perverznu rodnu ideologiju, no čak i bez obzira na sve opravdane razloge za rušenje totalitarne vlasti Venezuele, činjenica da odred specijalaca može doći u nečiju predsjedničku palaču i odvesti predsjednika države tri i pol tisuće kilometara dalje, govori da međunarodni svjetski poredak više ne postoji. Uostalom, što ako sada Kina napadne Tajvan? Tko bi joj mogao moralno arbitrirati? Rusija? Amerika? Naime, režimi se ruše u dogovorenim akcijama stvarne ili fiktivne oporbe, koju neka sila diskretno podržava i pri tom se nastoji dobiti alibi Vijeća sigurnosti.
Ovdje se namjerno išlo na vrhunski spektakl, da se vidi tko svijetom vlada! Međunarodni svjetski poredak realno ne postoji odavno, održava se tek u konturama, u novijoj povijesti srušen je onda kad je Rusija otela 2014 godine Krim, a svijet joj podario organizaciju svjetskog nogometnog prvenstva, rušen je i srušen je u svim onim sličnim rušenjima režima širom Azije, Afrike i Bliskog istoka, ali nota bene i Kavkaza!, dakle veliki su oduvijek nametali svoje interese gdje su to odredili, no ovdje je problem u tome što se otvoreno najavljuju nova osvajanja, nova rušenja međunarodnih okvira i potpuni povratak svjetskog uređenja na samo jedan zakon. Zakon jačeg. Europa je i ovdje podijeljena, London i Berlin šute, Pariz kritizira, Europa se boji da će na red doći Grenland. Jer, što onda? Madurov režim je zaslužio pad, uostalom prevarom je i postao predsjednik, tu je pak vidljiva najveća dvoličnost europske ljevice koja do posljednjeg trenutka nije htjela priznati očitu krađu izbora. Ne treba zaboraviti da je Venezuela još davno ranije nacionalizirala ulaganja stranih naftnih kompanija, da bi te otete strane tvrtke potom praktički podijelila besplatno ljudima bliskima Chavezovoj vlasti. Madurov režim je otjerao u zadnjih deset godina, čak osam milijuna ljudi, koliko ih je izbjeglo iz Venezuele i zato danas ljudi u Caracasu slave, a ne tuguju. Iz svih tih razloga ga je trebalo srušiti, tim prije što je doslovno pokrao zadnje izbore, dakle realno ni nema legitimitet. No, sadašnji režim nije srušen iz ovih razloga, srušen je jer se Amerika vraća doktrini predsjednika Monroea koja traži u prvom redu hegemoniju Washingtona na kompletnom američkom kontinentu. A u južnu Ameriku su Rusija i Kina ušle sa silnim kapitalom i nema sumnje da će one odande biti istjerane. Venezuela naime nije kraj, Kuba i Nikaragva će vrlo vjerojatno biti sljedeće mete, ali analitičari upozoravaju da je nemoguće da Trump mirno gleda kako Kina gradi željezničku prugu od Brazila do peruanskog Chancayia, ogromne morske luke koju je Kina sagradila i njome vlada u Peruu. Kina je danas najveći vanjskotrgovački partner svim zemljama u južnoj Americi!
Spektakularno rušenje Madura, uporna ruska agresija na Ukrajinu, u kojoj u kontekstu diplomatskih rješenja, više nitko niti ne spominje mogućnost da Rusiji oteto ne ostane, a iznad svega zlokobne najave da će dio danskog teritorija, Grenland, doći na red za par mjeseci, stvara ozračje kompletne svjetske nesigurnosti jer je očito da se pred našim očima silom mijenja svjetski poredak. Takav razvoj situacije otvara pitanje: što će biti s Hrvatskom, što nam je namijenjeno u tom sukobu kolosa, što nam je činiti i koje su nam realne ugroze? Da još ne egzistira taštinski boj Milanovića i Plenkovića mi bismo danas slušali o permanentnim sastancima najviših tijela obavještajno sigurnosnih i vojnih službi, ali to se ne događa. Hrvatska vlast svojim bojažljivim držanjem prema svim provokatorima i pretendentima samo ohrabruje njihova očekivanja, a u ovim vremenima u kojima nema pravila igre, to bi moglo biti fatalno. Iako je Hrvatska tradicionalno podozriva prema Srbiji, a iz Beograda stižu permanentne provokacije na koje hrvatska vlast šuti, (pa nitko nije ozbiljno reagirao čak i na činjenicu da je grupu Hrvata i Hrvatica, na dočeku Nove godine u sred Beograda pretučena!), mislim da je Mađarska i njen čelnik Viktor Orban koji savršeno brodi mutnim političkim vodama, realno naš najveći problem u ovim nemirnim vremenima. Mađarska je uspjela nemoguće, ne znate s kim ima bolje odnose: s Rusijom ili s Amerikom! MOL je kako se može čuti, najizgledniji kupac srpske naftne industrije, no s tim u vezi valja podsjetiti da Orban niti sada de facto ne želi kupovati naftu koja dolazi iz našeg Janafa. Zašto? Zato jer ima jeftiniju rusku naftu za koju ima dozvolu uvoza. Ako MOL kupi srpsku naftnu industriju posve je moguće da Orban isto tako neće htjeti kupovati naftu putem Janafa niti za NIS, a onda je moguće da kao što su ugasili sisačku rafineriju ugase i rafineriju u Pančevu, jer im uz postojeće mađarske rafinerije, srpska ne treba.
Kako će onda Srbija dobivati naftu? Mađarska gradi produktovod ( a ne naftovod! ) prema Srbiji, a to je transfer kojim se može slati samo prerađena nafta i kad se sagradi produktovod, za rafinerijom u Pančevu nema potrebe. Dođe li do ovog scenarija, to će značiti da će Orban kupiti NIS da bi se Srbija riješila ruskog vlasništva, ali će Srbiji isporučivati rusku naftu prerađenu u mađarskim rafinerijama! To bi bio vrhunac izigravanja američkih sankcija! Uspije li Orbanu čak i samo kupiti NIS i pustiti mu da radi s naftom iz Janafa, on će s obzirom na to da MOL drži i INU, svakako zavladati kompletnim širim energetskim prostorom i tako se Mađarska na velika vrata vraća na političku scenu. Ne treba zaboraviti da se u BIH već umiješala šaljući svoje specijalce da budu na usluzi Dodiku, a s Republikom Srpskom najavljuju strateško partnerstvo. Ako je republika Srpska strateški partner Mađarskoj, koja pak drži kompletan naftni sektor Hrvatske i Srbije, to znači da Orban korak po korak, gospodarski ocrtava granice utjecaja prepisanog sa svog šala. Tim prije što su njegove banke četvrte po snazi u Hrvatskoj.
Viktor Orban tvrdi da onaj šal s velikom Mađarskom ne nosi kao znak velike Mađarske, već povijesne Mađarske kakva je nekad bila. No, može li itko jamčiti da mu jednog dana neće pasti na pamet vratiti se povijesnoj Mađarskoj? Koliko je samo ratova počelo s tim narativom! U svakom slučaju ako Orban uspije kupiti NIS, ta će njegova prvorazredna energetska pozicija sutra sasvim sigurno biti politički afirmirana. Taj scenarij mogu zauzdati jedino izbori koji se u Mađarskoj održavaju ove godine i na kojima njegov protivnik ima velike šanse za pobjedu.
Ali, mi ne znamo niti Crnoj Gori odgovoriti adekvatno, tako da ni 35 godina nakon rata nismo uspjeli povratiti doslovno oteti vojni jedrenjak koji je od 1945 do 1990 bio isključivo u Hrvatskoj i 1991 je odvezen u Tivat na remont i nikad nije vraćen! Mi tu i tamo pošaljemo neku prosvjednu notu na tu temu i djelujemo neozbiljno. Na srpske provokacije redovito šutimo čak i sad kad Vučić tvrdi da ga Hrvatska s Kosovo i Albanijom želi srušiti s vlasti i da predstavljamo vojnu prijetnju Srbiji! Plenković je de facto prešutio čak i ovaj drski napad, kao što je prešutio ponižavanje vlastitih ministara kojima je na pravoslavnom Božiću u Zagrebu, Milošević održao predavanje o fašizmu u državi kojom vladaju. Na sve to hibernirani predsjednik Milanović uporno šuti. Imamo li uopće Predsjednika države?
Po Istri je znao držati vatrene govore o tamošnjem partizanskom hrvatstvu, a sada kad IDS i tamošnji župan poništavaju ključnu hrvatsku metaforu istarske partizanske baštine i izbacuju iz istarske himne riječi „Istro mila dome roda hrvatskog“ šuti i on i premijer, kao i kompletna ljevica uključujući i SDP. Ima li ikoga u Istri osim Ljiljane Lili Benčik, koju vrijeđaju ove u osnovi talijanske diverzije?
Hrvatska bi osim toga u ovako dramatičnom vremenu morala imati razrađenih barem nekoliko opcija. U ovom trenutku se čini da je najbolje rješenje ponudio poljski premijer Donald Tusk koji je rekao da se Europa mora ujediniti oko budućnosti i da će opstati samo ako ostane jedinstvena i time jaka. „Jedan za sve, svi za jednoga. U suprotnom, gotovi smo“ rekao je Tusk. To djeluje jedino logično i Plenković ide tim putem. Hrvatska bi osim toga trebala nastaviti sklapati vojne saveze s istinskim prijateljima kako bi u ova luda vremena znala na koga može računati. Ali, osim te opcije Hrvatska mora imati razrađenih još najmanje nekoliko kombinacija kako bi znala odgovoriti raznim izazovima koji predstoje. Što ako se EU raspadne? Jesmo li se pripremili i za tu opciju? Odgovorna nacionalna vlast mora razraditi sve moguće scenarije. Da bi to bilo moguće, za početak je nužno da netko tutne u ruke rezultate zadnjih izbora u ruke Zoranu Milanoviću, odvuče ga s nekog kaloričnog ručka iz kakve provincije koju je vehementno službeno posjetio, pročita mu ustavne dužnosti predsjednika Republike i zatraži da se uključi u ove dramatične događaje.