Dok se geopolitička karta Bliskog istoka ponovno preslaguje kroz sukobe i obavještajne prodore, sjene jedne opasne ideologije već desetljećima miruju, ili se pak aktivno gnijezde, u našem neposrednom susjedstvu. Pitanje iranske prisutnosti u Bosni i Hercegovini nije tek fusnota iz devedesetih; to je otvorena rana i sigurnosna ugroza koju su mnogi u Zagrebu godinama svjesno ignorirali, ili još gore, pothranjivali, analizira dr.sc. Ivica Granić
U trenucima kada su hrvatski branitelji u Bosni i Hercegovini bili jedina brana širenju radikalnih elemenata, dio tadašnje političke i društvene elite u Hrvatskoj radije je birao ideološku zaslijepljenost nego nacionalnu sigurnost. Paradoks “humanitaraca” s dugim bradama i sumnjivim namjerama, koji su pod patronatom Sarajeva i uz prešutni blagoslov određenih zagrebačkih krugova postajali punopravni građani, danas dolazi na naplatu.
“Ali pravi šok ne dolazi s bojišnice. On dolazi iz klimatiziranih ureda Zagreba. Dok su ‘hercegovačke ustaše’, kako su ih podrugljivo zvali salonski političari, krvarile zaustavljajući radikalizam, službena hrvatska politika nakon dvije tisućite okrenula je leđa vlastitom narodu. Pod palicom agende gđe Pusić i politike Stipe Mesića, granice su postale porozne, a neprijatelji od jučer postali su ‘građanski partneri’ danas.”
Od ratnih rovova do post-milanovićevske i post-Mesićeve ere, politika prema Hrvatima u BiH i opasnostima koje vrebaju s istoka često je bila vođena agendama koje su više štetile vlastitom narodu nego što su štitile državu. Danas, kada CIA-ini izvještaji ponovno pale alarme, vrijeme je da se postave neugodna pitanja onima koji su te procese promatrali kroz ružičaste naočale “građanske” opcije, dok su “žuti i zeleni vragovi” polako, ali sigurno, koračali prema našim granicama.
Ivica Granić naglašava:
“Dok se HVO protiv ovih terorista žestoko tukao devedesetih godina, mnogi u službenom, i neslužbenom, Zagrebu, a i općenito, pružali su im značajnu potporu, mnogima su bili bliži oni od ‘hercegovačkih ustaša’. Kod mnogih, iako danas ipak u znatnoj manjini, ti trendovi nisu posve izblijedili. A kasnije, u vrijeme politike Mesića i Račana, još i više. Službeni Zagreb nakon dvijetisućite, predvođen prevladavajućom agendom gđe Pusić i dr. Hrvatima u BiH bio je praktički jednak, ako ne i gori, neprijatelj od ovih terorista, sada humanitaraca, koji su uz suglasnost službenog Sarajeva pohodili Bosnu, mnogi se i trajno naselili.
Pa bi bilo dobro da, recimo, netko od novinara za komentar ove CIA-ine informacije priupita velikog prijatelja građanskog Sarajeva Stipu Mesića, još je, navodno, u solidnoj psiho motoričkoj kondiciji. Ili nanovo uskrslu gđu Pusić, recimo. A ti žuti i zeleni vragovi znaju i granice prelaziti, ned’o Bog da nešto na obali rukne u jeku sezone.”