U Hrvatskom saboru održan je Okrugli stol na temu ”Masovni zločini jugoslavenskog komunizma u Sloveniji – stratišta i prikrivanje zločina”. Organizator i moderator okruglog stola je bio Ivan Penava, potpredsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a gosti na okruglom stolu bili su slovenski povjesničar Mitja Ferenc, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Dinko Čutura i povjesničarka Vlatka Vukelić.
Osim toga među sudionicima su bili i predstavnici institucija, saborski zastupnici, povjesničari, novinari i publicisti, uključujući Mihu Fatura (zamjenik veleposlanika Republike Slovenije), predstavnike Ministarstva kulture i medija, Ministarstva demografije i useljeništva, Ministarstva hrvatskih branitelja te brojne stručnjake i javne djelatnike, no iz oporbe i to one s lijevog spektra nije bio nitko.
Osim što nije bio nitko iz lijeve oporbe, posebno su bili zanimljivi naslovi i tekstovi u velikom dijelu lijevo liberalnih medija koji zločine jugoslavenskih komunista nazivaju navodim, što znači da ih negiraju u stilu povjesničara Ive Goldstein koji je nedavno gostujući na jednoj kvazi televiziji izjavio “da na Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, jer su Hrvati bili na pravoj strani povijesti. Žešće negiranje masovnih pogubljenja bez proglašenja krivim onih koji su ubijani nije viđeno dugo na ovim prostorima.
“In dubio pro reo”, latinski je naziv utkan u pravni sustav svih demokratskih zemalja svijeta, a znači “Nitko nije dužan dokazivati svoju nevinost, već je teret dokaza na tužiteljstvu.” što se 1945 godine nije provodilo, niti je itko imao namjeru provoditi. Naravno da ovo načelo osigurava da osumnjičenik nije unaprijed smatran krivim za kazneno djelo, a očito da ni 1945 za krvnike to nije vrijedilo kao što ne vrijedi ni za današnje kvazi antifašiste i mentalne nasljednike jugoslavenske ljevice koja sjedi u Hrvatskom saboru i Gradskoj upravi Grada Zagreba..
Možda najviše žalosti činjenica što oporba defacto svojim dolaskom potvrđuje negaciju da su se zločini dogodili, iako znanost potvrđuje, pa oni ne samo da negiraju stvarne događaje i znanstvena događanja svojim ne dolaskom to potvrđuju jer da su došli to bi automatizmom značilo da potvrđuju povijesno dokazane zločine. Tabu tema, o kojoj se do 1990 nije smjelo ni govoriti, niti pisati ili pokušati znanstveno istraživati još uvijek je u njihovim glavama tabu, možda zato što pojedinci pokušavaju saznati i javnosti pokazati čiji su preci današnje projugoslavenske ljevice, ne u Hrvatskoj ne postoji hrvatska ljevica, danas lučonoše te ljevice u hrvatskoj politici, ali i sjede tamo gdje im ne bi trebalo biti mjesto u Hrvatskom saboru.
Koliko ta jugoslavenska ljevica ide u krajnost da svake godine od kada su na vlasti organiziraju poemu “osloboditeljima” Zagreba paljenjem Trnjanskih krijesova, iako se na tjednoj bazi iskopavaju posmrtni ostaci žrtava tih osloboditelja. Tim činom oni omalovažavaju te žrtve pobijene odlukom vodstva tih jedinica omalovažavaju, opravdavaju zločin i ono još gore, oni paljenjem Trnjanskih krijesova slave zločin. Hrvatski narod morao je šutjeti godinama u strahu da ne bi bio bačen u neku jamu, danas niti šuti niti zaboravlja, a ljevica mora shvatiti da je istina voda duboka i da će netko ipak na kraju platiti ceh.