Enimark Ponjević napisao je potresan tekst pisan iz perspektive čovjeka koji je izgubio neprocjenjivo emotivno i sportsko bogatstvo, nudi mračnu sliku onoga što on naziva “gulagom za konje” u suvremenom Zagrebu 2026. godine. Ponjević koristi snažnu retoriku kako bi opisao tragediju koja je zadesila sportske šampione, stavljajući fokus na ljudsku okrutnost skrivenu iza političkih parola, a sve prikazano zastrašujućim video zapisima.
Najteži dio priče je sudbina vrhunskih galopera, poput Iron Johna i Singidunuma. To su konji koji su pobjeđivali na europskim hipodromima poput onog u Budimpešti, da bi na kraju završili u, kako autor navodi, improviziranim “zatvorima” i šupama na rubovima Hrvatske. Opis njihove smrti od gladi, dok je na samom hipodromu bilo tona dostupne hrane, sugerira sustavno zanemarivanje koje nadilazi puki nemar i prelazi u sferu namjernog mučenja životinja. Konji koji su nezakonito odvedeni s Hipodroma, bez važeće sudske presude izgledaju zastrašujuće zahvaljujući ljudima koji su vodili taj sportski objekt.
Autor iznosi teške optužbe protiv gradske vlasti, tvrdeći da se radilo o klasičnoj otmici posjeda. Ključni elementi tog procesa su:
-Provaljivanje u štale i stavljanje lanaca na boksove bez jasne pravne osnove.
-Kreiranje narativa o “dužnicima” i “kriminalcima” kako bi se opravdalo oduzimanje konja, da bi se kasnije na sudu priznalo da dugovi ne postoje.
-Tvrdnje gradskih vlasti da ne znaju čiji su konji, iako svaki od njih ima mikročip koji jasno dokazuje vlasništvo Zagrebačkog galopskog saveza (ZGS).
-Priča dotiče i pitanje javnog novca. Dok je smještaj na hipodromu bio dostupan i funkcionalan, Grad je navodno isplaćivao ogromne iznose (spominje se cifra od 800.000 eura) privatnim rančevima i veterinarima za smještaj konja u neadekvatnim uvjetima. Autor to vidi kao zlouporabu ovlasti i pljačku gradskog proračuna pod krinkom “skrbi za životinje”.
Evo cijelog teksta Enimarka Ponjevića
Pišem ovo kao čovjek koji je izgubio više od konja. Izgubio sam draga i umiljata bića s kojima sam godinama živio svaki njihov dah, korak, zalogaj, trening, odmor, pašu, sunce, natjecanja. Izgubili smo svi sportske šampione, neponovljivo genetsko bogatstvo i ponos Galopskog saveza i naše države Hrvatske.
Iron John i Singidunum su mrtvi. Izgladnjeni, poniženi, zatvoreni kao u kakvom političkom zatvoru jedne „zelene“ sekte koja se u Zagrebu predstavlja kao moderna vlast koja brine o kukcima, kastrira komarce i zato ne kosi livade po Zagrebu. Čovjek bi doista rekao – brižni ljudi, s empatijom za svako živo biće.
Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću 2026. pisati o tome kako su gradske vlasti doslovno izgladnjivale rasne konje, ne bih mu vjerovao, jer to nisu radili ni četnici kada su u ratu oteli naše lipicance, nego su ih vratili u puno boljem stanju od zagrebačkih konjokradica Tomislava Tomaševića, Luke Korlaeta, Gorana Đulića, Koste Kostanjevića i ostalih voditelja ovog „gulaga“ za konje.
Mislio sam da će… A danas brojim mrtve: Iron John, Singidunum, šampioni koji su mogli pobjeđivati širom Europe, završili su u šupama, svinjcima i ruševinama – i to uz pečat i potpis ljudi koji vladaju ovim gradom, kojemu je najveći problem naš konjički sport i mi „banditi, kriminalci, dužnici…“
Kako to da smo svi mi uopće na slobodi i da Tomašević nije podnio nijednu tužbu protiv mene, ako je to sve istina?
Dođe mi da sam sebe zatvorim kada čitam i slušam izjave Tomaševića i Korlaeta o sebi u medijima, a u isto vrijeme, po mojem uvjerenju, provode kriminalne postupke pred očima zagrebačke policije, veterinarske inspekcije i jedne drske sutkinje.
Od šampiona u Budimpešti do logora u skrivenim ruševinama na rubu Slatine i Županje.
Iron Johna pamtim po pobjedi u Budimpešti. Tamo je za 400 eura mjesečno imao sve: smještaj, hranu, trening… U Zagrebu, gradu koji se hvali ljubavlju prema životinjama i zelenim politikama, za 500 eura mjesečno su ga – ubili od gladi. To nije bila incidentna smrt u nekom trenutku, nego su ga, kako smatram, dugo i namjerno odbijali hraniti i gledali kako skapava pred njihovim očima, u muci i agoniji. Da su ga pustili da pobjegne, vjerojatno bi preživio pasući travu, a netko bi ga našao i vratio nam ga, jer i on i svaki taj konj imaju mikročip pod kožom i evidentirani su u državnom registru RH.
Pod vodstvom Tomislava Tomaševića, Luke Korlaeta, Gorana Đulića, Koste Kostanjevića, Galića i ostalih iz, kako je vidim, terorističke organizacije Možemo, Grad je doslovno provalio u naše štale noću, s 23. na 24. 11. 2023., potrgao brave i stavio lance i lokote na svaki naš boks da ne možemo odvesti naših 48 konja, koje su tim činom oteli našem sportskom savezu. Meni sud zabranjuje pristup hipodromu jer su Galići i ekipa iz Ustanove lagali da sam došao tamo s pištoljem, prijetio da ću ih pobiti i da sam nekome slomio kuk u obračunu sa zaštitarima. DORH i policija sve su detaljno ispitali i zaključili da je to laž, te su počinili lažno prijavljivanje kaznenog djela, što jest kazneno djelo za koje nikada nisu odgovarali.
Mi, članovi ZGS-a, poštivali smo svaki nalog DORH-a, policije, veterinarske inspekcije i nikada nismo ništa protuzakonito ni planirali ni činili.
Od 23. 11. 2023. ti su konji držani u katastrofalnim uvjetima. Zatvoreni na hipodromu, izgladnjivani, prepušteni nestručnim ljudima iz hipodromske radionice za održavanje, umjesto da o njima brinu naši profesionalci, o našem trošku. Jer, napominjem, mi nikada nismo bili na trošku grada ni s jednom stavkom koju nam Tomašević podmeće. Hranu, trening, čišćenje, liječenje – apsolutno sve smo plaćali i financirali sami, a ne Grad Zagreb niti bilo koja gradska institucija. Percepciju „neplatiša“ nametnuli su Tomašević i Korlaet s ciljem da nas moralno diskvalificiraju pred sudom javnosti, koja će onda bez problema prihvatiti njihov javni obračun s nama „kriminalcima i dužnicima“.
Poslije su sudu dostavili dokumente da su se „zabunili“ oko tih izjava i da nikakav naš dug ne postoji?! Tada shvaćaju da su u gadnom problemu, jer su do tada „dugom“ opravdavali to što su nam te konje oteli. Drže ih već šest mjeseci jadne, pod lancima i gladne, usred glavnog grada Hrvatske, pred očima svih državnih institucija… počinje panika.
Dok je na hipodromu ležalo na stotine tona naše hrane – sijena, lucerne, zobi, briketa… – konje su, po mom uvjerenju, Tomaševićevi „teroristi“ namjerno ostavljali gladne. Hranu namijenjenu našim trkačima dijelili su konjima iz Ustanove, krali su je njihovi štalari, pijanci i lopovi za rekreativne konje simpatizera Možemo koji su „oslobodili“ hipodrom od sportaša, a naše su sustavno izgladnjivali. Tek kada su neki ljudi uspjeli snimiti stvarno stanje izgladnjelih trkaćih konja, inspekcija je morala reagirati – i to nakon brojnih prijava koje su uredno ignorirali. Sve su znali.
I onda – noć 22. 5. 2024. U dva sata u noći naručuju mađarske kamione da ih uklone s hipodroma i na sudu tvrde da mi tamo nikada nismo ni bili i tako pokušaju dokazati da nema našeg posjeda hipodroma. Da su nam javno priznali naše vlasništvo, koje su, kako navodim, utvrdili prvi dan skupa s veterinarskom inspekcijom, onda bi nam morali priznati i posjed hipodroma, što bi za njih bio čisti poraz!
Drogiraju ih, uspavljuju i odvoze na nama potpuno nepoznate lokacije, a policija im asistira i ne poduzima ništa na naše pozive u pomoć. Kradu ih kao da se radi o predmetima, a ne o živim, čipiranim životinjama jasnog vlasništva. Veterinari i rančevi prijatelja gradske vlasti postaju novi zatvori za te jadne životinje, koje su već tada bile iscrpljene i bolesne. Grad Zagreb plaća 500 eura + PDV po konju mjesečno za smještaj u šupama i svinjcima, dok je hipodrom – koji se bavi upravo smještajem konja – praktički prazan. I sve to, formalno, u ime „zbrinjavanja“.
Čipovi ne lažu – politika da.
1. svibnja 2026. preuzeo sam prva dva konja koja nam je, po mojem uvjerenju, Tomašević oduzeo i sakrio kod hipodromskog veterinara Marija Zemana u Slatini. Kad ih danas vraćaju, odjednom se sjećaju čije su vlasništvo. Denis Gugić, direktor hipodroma, skenira čipove i sam tvrdi da imaju popise i račune s imenima konja i vlasnicima. Jasno se vidi na snimci preuzimanja: to su naši konji, oni za koje je gradonačelnik dvije i pol godine tvrdio da „ne zna čiji su“.
Čipovi ne lažu. Laže politika. Laže kad priča o „zelenoj tranziciji“, laže kad govori o „brizi za životinje“, laže kad se zaklinje u transparentnost. Po svemu što vidim, istina je da su 30 mjeseci po noći premještali, sakrivali i izgladnjivali naše konje, dok je Grad za taj užas isplatio oko 800.000 eura. To nije skrb, to je – po svemu što vidim – kombinacija konjokradice, zloporabe ovlasti i pljačke javnog novca.
Pitam se: ako su spremni ovako postupati sa životinjama koje su pod svjetlima reflektora javnosti, što bi tek učinili političkim protivnicima da imaju još veću moć? Ovo više ne izgleda kao politika, nego kao sekta koja uništava sve što ne kontrolira.
U tom paketu ne zaboravljam ni one koji su, prema mojim saznanjima, doprinijeli tome da konji ne prežive i budu mučeni: Marko Ulaga, Edi Petrović, Snježana Stegmajer Lučić Glumac, Samanta Kosinac, Šefket Kljajić, Paula Došen, Dinka, Maja Wagner, Ivana Ljubić, Denis Gugić… i ostala hipodromska ekipa koja je savjetovala Tomaševića, Korlaeta, Đulića, Kostanjevića i smijala se dok su tonama hrane punili svoje ljubimce, a naše ostavljali na minimumu. Spominjem i sutkinju Nives Grubišić, policajce iz Remetinca Rašića i Viduku – sve one koji će, vjerujem, morati objasniti svoj dio priče na sudu.
Ne smijemo zaboraviti ni Boheme Wanga, Kostjukova, Dudo Di Nona i mnoge druge konje koje smo zatekli bolesne, iscrpljene, jedva žive. Dva vrhunska pastuha – Singidunum i Iron John – nisu izdržala. Njih je, po svemu što vidim, ubila glad. Ubijeni su u ime politike, taštine i pokušaja da nas se emotivno ucijeni.
Jer cilj je bio jednostavan: slomiti nas, natjerati da potpišemo ugovore kojima bi gradska vlast preko nas „oprala“ još novca kroz „održavanje hipodroma“ i „radove“ koji su već plaćeni, a nikad odrađeni. Ja to nisam htio potpisati. Zato su nam, po mojem uvjerenju, uzeli ono najvrjednije – naše konje.
Pitam javno: s kojim pravom su nam uopće oduzeli konje? Ako je nešto bilo sporno, postoji sud, tužba, ovrha. Ali toga nema. Nema jer, uvjeren sam, znaju da nikakva stvarna potraživanja prema nama ne postoje. Mnogo je jednostavnije bilo – oteti. I skrivati po tajnim rančevima svojih prijatelja, kojima se onda masno plaća iz gradske blagajne. Jer Možemo ima svoj „prijeki sud“, svoju „inkviziciju“ i svoju medijsku mašineriju za javni linč. Njima državne institucije ništa ne znače niti ih priznaju.
Ovo više nije samo pitanje sporta. Ovo je pitanje kakav je to grad u kojem se šampionski konji pretvaraju u logoraše, a zelena politika u paravan za zločin nad životinjama i pljačku javnog novca. I pitanje koliko će još razumni ljudi šutjeti dok nam takvi „čuvari“ grada kroje pravdu.
Ovaj tekst, kako ga vidim, nema veze s ideologijom, ovo je pitanje života i smrti, a na život imaju pravo svi u ovom opskurnom gradu čije stanovnike, po mojem sudu, svađa i dijeli ta „tolerantna, liberalna, teroristička organizacija Možemo“.
Po onome što vidim, njihovi ciljevi opravdavaju svako sredstvo i njihov politički trag je glad i smrt nedužnih konja.