Na tiskovnoj konferenciji gradonačelnik Tomislav Tomašević ponovno je izveo svoj prokušani obrambeni manevar, napadom na sve oko sebe pokušao je sakriti očito, a to je da mu se sustav pred nosom raspada dok on uporno bježi od političke odgovornosti.
Kad god izbije afera, poput ove najnovije s Hipodromom, prepisuje se isti recept, a prva faza je pranje ruku i amputacija kadrova. Odjednom nitko nije njegov, nitko nema veze s platformom Možemo, a optuženici postaju duhovi prošlosti koje je on, eto, tek usput sreo na hodniku. Ta vrsta političke amnezije postala je zaštitni znak ove administracije. Dok je bio u oporbi, Tomašević je za svaku puknutu cijev i svaku sumnjivu nabavu prstom upirao izravno u gradonačelnika, a danas, kad ima apsolutnu vlast u gradu, ponaša se kao pasivni promatrač rada nekakvih neovisnih upravnih vijeća. Ako držiš kormilo grada, onda odgovaraš za cijeli sustav, pa ne možeš selektivno preuzimati zasluge, a za pljačku kriviti birokratske strukture iz bivših mandata.
Druga faza obrane je još prozirnija, to je klasični politički whataboutism po principu držite lopova. Kad ponestane argumenata, najlakše je opaliti po HDZ-u ili secirati osobne motive i propale projekte odvjetnika koji se usude komentirati da je platforma Možemo izgubila političku nevinost. Činjenica da je HDZ ogrezao u aferama uopće ne amnestira Tomaševića, jer koga briga što o korupciji misli HDZ ili bilo tko drugi u ovoj državi kada se ovdje radi o Zagrebu i o javnom novcu koji se izvlači pod njegovom stražom.
Građani nisu birali ovu ekipu da bi bili samo malo manje kompromitirani od drugih, nego da uvedu red i kontrolu. Umjesto toga, dobili smo agresivni PR, napade na glasnike i jeftino skretanje teme, čime je mit o moralnoj superiornosti definitivno pokopan. Tomaševićevo mahanje naknadnim sudskim parnicama i zahtjevima za povrat novca ne može sakriti ključnu činjenicu da mu je sustav kontrole potpuno zakazao dok on na javnoj sceni brani neobranjivo.
