Iako je odrastao u obitelji američkog časnika i živio diljem svijeta, poznati PR stručnjak i reporter Matthew McGrath svoj je konačni mir i dom pronašao u slikovitom baranjskom Karancu. U opuštenom razgovoru otkriva kako je pješice prelazio granicu pjevajući hrvatsku himnu, kako je postao dio tima HRT-a za nadolazeće Svjetsko prvenstvo te zašto smatra da Baranja ljubomorno čuva autentični europski duh koji je drugdje davno nestao.
Razgovarao: Glavni urednik portala Hrvatski glasnik Ante Rašić
Baranja ima ono nešto što se ne da lako opisati riječima, ali se itekako može osjetiti. To najbolje zna Matthew McGrath, rođeni Amerikanac iz Pittsburgha, koji već više od dva desetljeća gradi svoj život u Hrvatskoj. Nakon deset mjeseci izbivanja, Matthew se vratio u svoju kuću u Karancu, a taj je povratak obilježio na poseban način – pješačkim prelaskom granice i pjevanjem hrvatske himne.
S Matthewom smo sjeli u Karancu kako bismo pretresli njegove impresije o životu u Baranji, velikom novinarskom angažmanu za Hrvatsku radioteleviziju (HRT) na predstojećem Svjetskom prvenstvu, ali i o tome kako stranci vide hrvatsku tradiciju.
Od Pittsburgha do Karanca: „Ovdje mi je prirodnije živjeti“
Matthew, doselio si se u Hrvatsku sada već davne 2004. godine. Jedno dijete ti je rođeno u Zagrebu, a u Karancu imaš kuću koja je tvoj definitivni dom. Osjećaš li Baranju više svojim domom od rodnog Pittsburgha?
Matthew McGrath: Pošto sam toliko dugo u Hrvatskoj, praktički sam pola života proveo ovdje. Zbog toga mi je nekako prirodnije i udobnije živjeti u Hrvatskoj. Tu sam jako dugo i ovdje je moj život.
Nedavno si na društvenim mrežama objavio video klip na kojem pješice prelaziš hrvatsku granicu i pjevaš himnu. Koja simbolika stoji iza toga?
Matthew McGrath: Bio sam odsutan deset mjeseci i stvarno nisam planirao da će povratak ovako izgledati. Došao sam zbog nekoliko sastanaka, ali bio sam nevjerojatno uzbuđen što ću ponovno vidjeti prijatelje i spavati u svojoj kući. Lijepo mi je ovdje.
Budući da snimam sadržaj svaki dan, želio sam napraviti nešto zanimljivo. Kako smo sada u Schengen zoni, granični prijelaz se može prijeći pješice. Pomislio sam: “Ej, pa ja ću baš pješice prijeći granicu!” U Americi to nije uobičajeno, iako i tamo postoje checkpointi između država, primjerice Nevade i Kalifornije. Ja živim jako daleko od američke granice i nikada to nisam učinio pješice, pa mi je ova ideja pala na pamet kao savršen i emotivan povratak doma.
Put do HRT-a: Preko američke dijaspore do reportaža za Svjetsko prvenstvo
Naši te čitatelji znaju po video klipovima koje si radio tijekom prijateljskih utakmica hrvatske reprezentacije s Brazilom i Kolumbijom, gdje si pratio emocije navijača. Kako je došlo do toga da na Svjetskom prvenstvu službeno izvještavaš kao reporter Hrvatske radiotelevizije?
Matthew McGrath: Za vrijeme tih utakmica bio sam jedini predstavnik HRT-a na terenu. Godinama se bavim odnosima s javnošću i imao sam svoju tvrtku, a cijela priča s televizijom krenula je spontano. Kad sam boravio u Americi, družio sam se s našim ljudima tamo i objavljivao snimke o tome kako Hrvati u dijaspori žive i kako (ne)govore hrvatski jezik. Hrvatski glasnik je to prenio, a zatim je priču uočio i Glas Hrvatske. Ljudima s HRT-a se to jako svidjelo i cijenili su moj rad, pa su me preporučili redakciji HRT Sporta. Kontaktirali su me i poslali u Aleksandriju u Virginiju da popratim bazni kamp hrvatske reprezentacije za grupnu fazu natjecanja. Reportaža je ispala odlično, bili su vrlo zadovoljni i tako je započeo moj službeni angažman.
Ponos na hrvatske korijene u američkoj vojsci
Nedavno si bio i u Washingtonu, u Hrvatskom veleposlanstvu, gdje je postavljena izložba o Amerikancima hrvatskog porijekla koji su služili kao vojnici u Prvom i Drugom svjetskom ratu, Afganistanu i Iraku. Ti i sam dolaziš iz vojničke obitelji?
“Matthew McGrath: Da, moj otac je završio prestižni West Point i bio je časnik u američkoj vojsci 23 godine. Zato mi je ta izložba autora Luke Jušića značila puno i bio sam iznimno ponosan. Riječ je o ljudima koji su dobili Medal of Honor – najviše vojno odlikovanje, medalju časti koja se uopće može primiti u SAD-u. Bilo je fascinantno i dirljivo čuti priče o tim velikanima i herojima koji povezuju ponos Hrvatske i Amerike na jednom mjestu.”
„U Baranji je sve još uvijek onako kako je nekad bilo“
Godinama neizmjerno puno radiš na promidžbi Baranje i njezinih događanja. Nekada se čini da ti, kao Amerikanac, pokazuješ veću ljubav i žar prema ovom kraju od mnogih domaćih ljudi.
Matthew McGrath: Meni je to sasvim prirodno jer živim ovdje. Sve što mi je zanimljivo i lijepo, ja jednostavno snimim. Baranja ima doista posebnu kulturu i povijest, od vrhunskog vinarstva do sjajne gastronomije i domaćih proizvoda poput kulena. To vrijedi nevjerojatno puno. Radi se o autohtonoj europskoj kulturi koja je ovdje još uvijek živa i opipliva. Nije se razvodnila kao u nekim drugim mjestima gdje ljudi samo pričaju o tome „kako je nekad bilo“. E pa, u Baranji je još uvijek sve onako kako je nekad bilo! Ovdje još uvijek možete doći i doživjeti potpunu autentičnost.
Može li se onda reći da ti je Baranja definitivno prirasla srcu i zbog samih ljudi?
Matthew McGrath: Apsolutno. Ovdje imamo prave, iskrene prijatelje. Ljudi su od samog početka bili nevjerojatno otvoreni prema nama, toplo su prihvatili i mene, i moju suprugu i djecu. Baranja je multietnična sredina u kojoj složno žive i Hrvati, i Mađari, i Slovaci… Zbog tog bogatstva različitosti, oni imaju otvoren pristup prema svima. Kad im u zajednicu dođe jedan Amerikanac, oni će i njega bez predrasuda prihvatiti kao svoga.
