Hrvatska je već desetljećima zarobljena u začaranom krugu skupe države. Javni sektor odavno je prestao biti servis građana i pretvorio se u glomazni aparat za sisanje proračuna i umjetno stvaranje biračkog tijela. To se mora eliminirati na dobrobit svih u ovoj zemlji. Jedino je pitanje – tko uopće ima hrabrosti spasiti državu i narod?
Ne treba izmišljati toplu vodu, formula je zapravo vrlo jednostavna. Svaka nova vlast besprijekorno provodi negativnu selekciju: dovodi svoje ljude, otvara nove izmišljene agencije i urede, a zatečene kadrove ne dira kako se ne bi zamjerila sindikatima. Što time dobivamo? Golemu vojsku birača koji se panično boje svake promjene jer im ostanak iste garniture jamči egzistenciju.
Tko u politici, u sadašnjoj ili nekoj budućoj vlasti, ima snage i političke volje za rezanje tog parazitskog aparata za, recimo, prihvatljivih 30 %? Rezati treba sve, osim ključnih stupova društva: obrazovanja, zdravstva, policije, vojske i pravosuđa. Sve ostalo mora na panj. Treba pobrisati gomilu izmišljenih agencija i instituta te drastično smanjiti broj zaposlenih u općinskim, gradskim i županijskim upravama. Cilj je jednostavan: učiniti državu jeftinijom i učinkovitijom te radikalno podići produktivnost. Postoji li u Hrvatskoj političar koji će napokon dopustiti da zdravstvo, socijala i umirovljenici dođu do zraka? Ako netko misli da ovo ne bi pomoglo kao moćna antiinflacijska mjera, grdo se vara. To bi bila najbolja moguća obrana od rasta cijena.
Proračunski zrak za realni sektor
Ušteda na masama plaća, putnim troškovima i materijalnim rashodima ukinutih agencija i ureda mjerila bi se u stotinama milijuna, pa i milijardama eura. Taj se novac može i mora usmjeriti isključivo u dva smjera: u drastično porezno rasterećenje rada i u otvaranje velikih kapitalnih investicija. Tek tada bi realni sektor napokon prodisao.
Kada se država odrekne trećine administrativnog osoblja, sustav neće kolabirati. Dapače, tek tada će profunkcionirati. Manjak ljudi prisilit će javni sektor na brzu racionalizaciju, a upravo je tu ključ podizanja produktivnosti. Umjesto tri šaltera i dva pečata, stvari bi se rješavale algoritmima i klikom. Manje administracije automatski znači i manje prostora za sitnu korupciju i “put preko veze”. Algoritam, za razliku od stranačkog uhljeba, ne prepoznaje pojam veze.
Preusmjeravanje ljudi na tržište rada
Hrvatsko gospodarstvo pati od kroničnog nedostatka radne snage. Realni sektor vapi za ljudima, zbog čega uvozimo radnike sa svih krajeva svijeta. Puštanjem 30 % birokracije na tržište rada, privatni sektor bi dobio prijeko potreban bazen domaće radne snage. Naravno, ta bi tranzicija zahtijevala brzu i agresivnu prekvalifikaciju jer se navika sjedenja u državnom uredu teško lomi. Ipak, tržište bi vrlo brzo filtriralo one koji žele i znaju raditi. U razvijenom je svijetu potpuno normalno da čovjek tijekom života nekoliko puta promijeni kvalifikaciju – zašto to ne bi vrijedilo i za Hrvatsku? Zar doista moramo plaćati birokrate koji cijeli dan ispijaju kave, lupaju štambilje i petkom u podne bježe u vikendice?
Kult državne službe kao zone komfora “od mira do mirovine” i lagodnog odrađivanja radnog vremena – jer, kako kažu, “sve ide u rok službe” – mora hitno prestati. Ta logika sustavno uništava poduzetnički duh. Dosta je bilo onog starog, destruktivnog razmišljanja: ne možeš me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi. Filozofija “bježi u državnu firmu, plaća je možda mala, ali je sigurna” stvorila je letargično društvo. Državni posao mora postati ugovor o radu temeljen na učinku i rezultatima, a ne doživotna renta za poslušne.
Zašto sustav sam sebe štiti?
Zašto se ova tema u političkim krugovima izbjegava? Zašto svaka vlast radije laže narod da nema viška zaposlenih? Odgovor je banalan: onaj tko provede ovaj rez, automatski gubi prve sljedeće izbore. No, dugoročno gledano, taj bi se brzo vratio na vlast s aureolom istinskog spasitelja nacije.
Imamo preko 550 gradova i općina koje služe isključivo kao services-for-votes platforme. Dobili smo Frankensteinov sustav koji sam sebe štiti od bilo kakvih promjena, a paradoks je da većinu tih gradova i općina izravno sufinancira država jer sami nisu sposobni preživjeti niti su u stanju biti samoodrživi.
Bez teritorijalnog preustroja i političke hrabrosti koja nadilazi jedan izborni ciklus, Hrvatska će ostati talac aparata koji polako, ali sigurno proždire njezinu ekonomsku budućnost. Tome se konačno mora stati na kraj kako bismo spasili opstanak države. Jer, ne čini samo puška na hrvatskom ramenu sigurnost i opstojnost jedne nacije; istinsku opstojnost čini racionalna, pravedna i ekonomski održiva država.
