Prijedlog Rezolucije o “trećem entitetu”, koji je Domovinski pokret predstavio koalicijskim partnerima pa je ekspresno poslan na doradu, zapeo je na ustavnopravnoj mini zvanoj hrvatsko državljanstvo. Iako je namjera predlagatelja jasna, pravni stručnjaci unutar koalicije odmah su upalili crveni alarm zbog Članka 9. Ustava Republike Hrvatske.
Piše Ante Rašić
Taj ustavni bedem, postavljen izuzetno čvrsto kako bi se spriječilo stvaranje apatrida i politički motivirani progoni, eksplicitno propisuje da se hrvatskom državljaninu dokumenti ne mogu oduzeti, pa čak ni onda kada se dokaže da je do njih došao teškom kriminalnom radnjom. Jednom upisano u knjige, državljanstvo postaje trajna ustavna kategorija, a retroaktivna poništenja zbog kasnijeg političkog djelovanja ustavno su potpuno neizvediva.
Ova pravna blokada dovodi do potpunog političkog apsurda koji godinama iritira hrvatsku javnost. Javna je tajna da ogroman broj građana Bosne i Hercegovine posjeduje hrvatske putovnice, a među njima su i oni koji službeno provode politike usmjerene izravno protiv interesa hrvatskog naroda u toj zemlji. Paradoks je potpun kada se pogleda popis zvučnih imena, jer hrvatsku putovnicu u džepu ima bivša ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković, posjeduje je i aktualni generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Almir Džuvo, a s njom se služi i Slaven Kovačević, vjerni Komšićev radikal i vječni kandidat za gaženje prava onih istih Hrvata čije dokumente koristi za ugodna putovanja Europom.
Unatoč teškoj retorici i javnom odricanju od svega hrvatskog, zanimljivo je da se nitko od njih nikada nije odrekao hrvatskog državljanstva, iako im Ustav RH to omogućuje u svakom trenutku. Prema javnim analizama i istupima zastupnice Željane Zovko, u BiH se vrti oko 1,1 milijun hrvatskih putovnica, a frapantna je činjenica da golem, značajan dio te brojke danas otpada upravo na Bošnjake i Srbe.
Međutim, problem revizije i čišćenja popisa državljanstava može se riješiti vrlo jednostavno, bez višemjesečnog skupljanja potpisa po ulicama i zamornih proceduralnih bitaka. Ključ drži sam Hrvatski sabor, koji ima ustavnu ovlast izravno raspisati referendum o izmjeni Ustava, pri čemu je za odluku potrebna tek relativna većina nazočnih zastupnika na sjednici.
Provedbu bi preuzelo Državno izborno povjerenstvo, a građani bi na ustavotvornom referendumu odlučivali o izmjeni spornog Članka 9., čime bi se uvela jasna pravna iznimka za oduzimanje državljanstva u slučajevima utvrđenih nepravilnosti, krivotvorina ili zlouporabe instituta privremenog statusa. Time bi se otvorio čist zakonski put za reviziju, a Hrvatska bi napokon zaštitila dostojanstvo svojih dokumenata.
U sjeni ove rasprave ponovno se nameće pitanje stvaranja Hrvatske Republike Herceg-Bosne, no tu uopće nije riječ o nekakvom “povratku” na staro, jer Herceg-Bosna pravno nikada nije ukinuta niti ugašena. Ona je ugrađena u temelje današnje Federacije Bosne i Hercegovine kroz Washingtonski sporazum iz 1994. godine, kada su je njezini predstavnici unijeli kao ravnopravan pravni i teritorijalni subjekt u omjeru pedeset prema pedeset s tadašnjom Republikom BiH.
Istim tim međunarodnim ugovorom potpisano je da Federacija uspostavlja čvrst konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom, što je stavka koja je u praksi ostala potpuno mrtvo slovo na papiru. Budući da Washingtonski sporazum s bošnjačke strane nikada nije ispoštovan, a kasnijim su nametanjima visokih predstavnika sustavno ukinuti pariteti u Vladi i pravo na legitimno predstavljanje, Hrvati danas imaju potpuno legitimno, povijesno i međunarodno pravo tražiti povratak svoje federativne jedinice, jer su prevareni u ugovoru koji je grubo prekršen na njihovu štetu. Dobro sročena rezolucija stoga mora razdvojiti ustavne zablude od čistih povijesnih činjenica, fokusirajući se na zaštitu granica državljanstva u budućnosti i beskompromisno inzistiranje na izvornim principima Washingtona.
