Zanimljivo je kako se u Hrvatskoj uvijek pronađu pojedinci koji će baš uoči velikih sportskih natjecanja prozivati Zlatka Dalića zbog javnog svjedočenja vjere. Dok milijuni Hrvata u njegovim riječima prepoznaju poniznost, zahvalnost Bogu i ljubav prema Domovini, njima smeta upravo ono što narod iskreno osjeća.
Piše: Petar Perica
Ovoga puta to čini don Ante Žderić, splitski svećenik koji se posljednjih godina u javnosti često ističe društvenim i političkim komentarima, nerijetko zauzimajući stavove koje mnogi vjernici doživljavaju bližima liberalno-progresivnim krugovima nego osjećajima i vrijednostima većine hrvatskih katolika. Umjesto da svoju energiju prvenstveno usmjerava na svećeničko poslanje, pastoralni rad i duhovno vodstvo vjernika, sve češće ga se može vidjeti u medijskim polemikama i društvenim raspravama.
Nakon što je zatražio razrješenje od vođenja župe na splitskim Blatinama, nastavio je biti prisutan u javnom prostoru komentirajući brojne društvene i političke teme, pa tako sada i kroz kritike upućene hrvatskom izborniku Zlatku Daliću. Umjesto da nastoji razumjeti i pratiti osjećaje vlastitog naroda, on mu pokušava objasniti što bi trebao misliti, osjećati i kako bi trebao živjeti svoju vjeru.
Nitko razuman ne tvrdi da Bog ili Gospa „navijaju“ za Hrvatsku protiv drugih naroda. No svaki vjernik zna da molitva nije prazna forma, nego izvor snage, nade, mira i nadahnuća. Upravo zato sportaši, vojnici, liječnici, radnici, studenti i obični ljudi mole prije važnih životnih izazova.
Bila bi to doista siromašna vjera kada bi se čovjek Bogu obraćao samo radi vječnog spasenja, a ne i za snagu, mudrost, zdravlje, zaštitu i blagoslov u svakodnevnom životu.
Zlatko Dalić nikada nije nikoga vrijeđao, dijelio ni nametao vjeru. Naprotiv, svojim je ponašanjem pokazao da se vrhunski rezultati mogu postići bez bahatosti, uz skromnost, poštovanje i zahvalnost Bogu. Zbog toga uživa poštovanje ne samo kao izbornik, nego i kao čovjek.
Posebno je zanimljiv tajming ovakvih prozivki. Zašto baš sada? Zašto upravo u trenutku kada hrvatska reprezentacija ponovno okuplja narod, kada milijuni ljudi osjećaju zajedništvo i ponos? Zar je doista najveći problem hrvatskog društva to što jedan izbornik javno zahvaljuje Bogu i zaziva zagovor Gospe?
Ono što zabrinjava jest činjenica da se pojedini crkveni ljudi češće javljaju kako bi kritizirali hrvatski narod, njegovu pobožnost, domoljublje ili javno svjedočenje vjere, nego kada treba jasno i glasno progovoriti o napadima na kršćanske vrijednosti, obitelj, život i dostojanstvo čovjeka. Tada ih nekako rjeđe čujemo.
Hrvatski narod kroz stoljeća je svoju vjeru nosio zajedno sa svojom slobodom. Tako je bilo u najtežim povijesnim razdobljima, tako je bilo u Domovinskom ratu, a tako je i danas. Vjera i ljubav prema Domovini kod Hrvata nikada nisu bile suprotnosti, nego dvije vrijednosti koje su se međusobno nadopunjavale i davale snagu generacijama koje su podnosile žrtve za slobodu.
Narod ne traži ideološka predavanja ni teološke akrobacije. Traži autentičnost, poniznost i svjedočanstvo života. Upravo je to ono što je Zlatko Dalić svojim djelima pokazao. Nije slučajno da ga poštuju i vjernici i nevjernici, i oni koji prate nogomet i oni koji ga ne prate. Ljudi prepoznaju iskrenost.
Zato će hrvatski narod i dalje poštovati one koji svoju vjeru žive i svjedoče, a ne one koji iz udobnosti društvenih mreža dijele lekcije ljudima koji su svojim radom, uspjesima i karakterom postali ponos Hrvatske.
„Bog i Hrvati“ – ne kao parola protiv bilo koga, nego kao izraz povijesne povezanosti vjere, slobode i identiteta hrvatskog naroda.
A Zlatko Dalić nije postao uzor milijunima Hrvata zato što je osvajao medalje, nego zato što je i u pobjedama i u porazima ostao čovjek vjere, poniznosti i karaktera. Upravo zato njegove riječi i njegov primjer dopiru do običnog čovjeka više nego brojna dociranja, polemike i medijske rasprave.
Možda bi zato pojedini svećenici, prije nego što krenu poučavati narod kako treba osjećati svoju vjeru i domoljublje, trebali najprije zastati i poslušati taj isti narod. Jer pastir nije onaj koji stalno kori stado, nego onaj koji ga razumije, vodi i okuplja.
