Od pamtivijeka Hercegovci pjevaju i kroz pjesmu pričaju o sebi i svom kraju. Taj neobični mentalitet iskovan u surovom kraju i vječnoj bitki za preživljavanje i očuvanje i u najtežim vremenima prikazivali su kroz pjesmu. Upravo ova najzornije prikazuje tko su i kakvi su Hercegovci.
Od njemačkih penzija, kredita i dizanja kuća na tri kata samo da se zasjeni susjeda, preko svadbi od tisuću ljudi, pa sve do tradicije u kojoj se kći oduvijek sinom zvala, pjesma donosi duhovitu i potpuno iskrenu sliku života u kojem se, unatoč svemu, u dušu svako svakog znade.
Hercegovina.
Uvijek se kćerka, uvijek sinom zvala,
A nijedna momku nije dala.
Tu se uvijek po doktori’ma hoda,
Svak je svakom rođenoga roda.
Tu rakija priko zime grije,
A promaja staru čeljad bije.
Iz Njemačke tu penzija stiže,
A kredit se svako malo diže.
Svi onako tu biznis urade,
Tu dušu svako svakog znade.
Tu dušu svako svakog znade.
Često mater kaže sinu: “Uči, brale,
Da ne kopaš ko ćaća kanale.”
S fakultetom konobari rade,
Sritne vraćaju se mlade.
Tu je jazuk da propadne rana,
A nađe joj se sto i jedna mana.
Još je veća od toga griota,
Da neudana ostane lipota.
Tu se dica kući babe boje,
I uvijek će sve doći na svoje.
Tu je šipka izašla iz raja,
A ne daj Bože – nikad nema kraja.
Bosonog tu uvijek nazebe,
A pošten – poštenoga jebe.
Tu je moje od tvog uvijek bolje,
A dica se krive ko da ih se kolje.
Ko da ih se kolje.
Tu se zemlja među se dili,
Na nogama čarapi su bili.
Tu na svakoj kući strči klima,
Iza mora tu se uvijek ima.
Ćaća uvijek u kući se pita,
Crkaje se baš ko u sred’ lita.
Mlad si k’o u podne rosa,
Dok te vino iz bukare nosa.
Tu ti svako na nekoga laje,
Nikad niko ni za kog ne haje.
Degenek se maloj dici daje,
Kad ne moreš ostati od graje.
A svako može našu u autu vise,
Na kavu se sidne posli mise.
Tu se baba svako malo krsti,
Svako malo ozebu joj prsti.
Tu se uvijek nekom noge čuju,
Dok dica prste meću u struju.
Tu još moraš upamtiti ovo,
Kada kineš, reci: “Nazdravlje!” […]
Kad zapišeš prstu ostavi,
Kućetinu na tri sprata pravi.
Pa neka se susjed malo stisni,
Njegova se od naše ne vidi.
A mašina prid kućom kolađa,
Malo veća, a i malo mlađa.
Zato mora odrišit se kesa,
Al’ kupit će ćaća Mercedesa.
Mora malo podignut sa banke,
A i tamo veze su mu jake.
Manji kredit podići se mora,
Kupit Švabu ne bi bila fora.
Otkad mate ženi sina, brava,
Svadbena se proširila sala.
Nove prave, one stare ruše,
Mora zovnut bar iljada duše.
Tu ti sala ne smi biti mala,
Nemoj otić da ne kažeš hvala.
Mada i to đe si ti se znade,
Hercegovac pošteno je čeljade.
Hercegovac pošteno je čeljade.
