Politička arena u Hrvatskoj polako nalikuje drvenoj peći, a politika postaje teatar apsurda. No, ustavno-pravni salto mortale koji godinama izvodi Zoran Milanović nadilazi obični populizam. Čovjek koji je s pozicije premijera svjesno i sustavno sjekao krila predsjedničkim ovlastima nad vojskom, danas s Pantovčaka te iste zakone naziva „krađom“ i zahtijeva apsolutnu poslušnost generala.
Ne samo to, kao premijer bio je nadređeni ministru unutarnjih poslova koji je slao interventnu policiju na invalide Domovinskog rata, od kojih su mnogi bili u kolicima.
Ova duboka metamorfoza ne otkriva samo političkog kameleona koji ustavne ovlasti tumači ovisno o fotelji u kojoj sjedi, već razotkriva i širu, opasnu igru lažnog suverenizma. Dok ljevica paradoksalno kliče rigidnim vojnim metodama, a Milanović glumi desničara, u pozadini se odvija savršeno balansiranje s HDZ-om. U tom političkom teatru, dvojica diplomata iz istog inkubatora uspješno cementiraju svoj monopol nad državom.
Politički put Zorana Milanovića od premijera do predsjednika zoran je dokaz kako ustavna moć u Hrvatskoj ovisi isključivo o fotelji u kojoj sjedite. Zbog potpune transformacije stavova o ovlastima nad vojskom, Milanović se razotkriva kao pravni kameleon i politički licemjer, bez obzira na to što HDZ u toj igri vješto balansira.
Premijerska era: „Vlada 99 posto, predsjednik ono malo što ima“
Dok je vodio Banske dvore, Milanović je tvrdio da je Vlada jedino stvarno središte izvršne vlasti. Nakon pobjede Kolinde Grabar-Kitarović, iz Sabora joj je hladno poručio: „Dobrodošlica znači da ćemo zajedno raditi u okviru svojih zakonskih ovlasti – Vlada 99 posto, a predsjednica ono malo što ima. I to je tako.“
Ponavljao je tada da se nikada ne bi kandidirao za predsjednika jer „ne želi biti fikus“. Sukladno tome, njegova je Vlada 2013. donijela Zakon o obrani, ojačavši ulogu ministra obrane u mirnodopskom upravljanju vojskom, izravno na račun Pantovčaka.
Predsjednička era: „Moj program je hrvatski Ustav“
Dolaskom na Pantovčak, Milanović radikalno mijenja narativ pod krilaticom „Moj program je hrvatski Ustav“, a Oružane snage pretvara u svoju ekskluzivnu utvrdu. Zakon o obrani iz 2013., koji je sam potpisao, danas oportunistički naziva „krađom ovlasti“. Inzistira na tome da je vrhovni zapovjednik „i u miru i u ratu“, dok ministre obrane svodi na tehničke činovnike.
Bauk čvrsto uz svog vođu s Pantovčaka – politizacija vojske ispred slova zakona
Kroz slučajeve umirovljenja brigadira Burčula i blokadu imenovanja načelnika Glavnog stožera, demonstrirao je silu naspram MORH-a. Suprotno premijerskim danima, kada mu je slanje vojnika u NATO misije bilo rutina, upotrijebio je veto na vojne misije kako bi izravno kočio vanjsku politiku Vlade i prkosio premijeru.
Pravni kameleon i paradoks pristaša
Milanović je školski primjer političkog konvertita koji zakone tumači isključivo onako kako mu u tom trenutku odgovara. Ovaj sukob otvara i povijesno-ideološke rane, ogoljujući dubok paradoks u strukturi njegovih pristaša. Milanovićevoj primarnoj bazi na ljevici povijesno se spočitava nedostatak entuzijazma pri stvaranju države i napuštanje sabornice 1991. godine. Potpora tih birača stoga ne proizlazi iz stvarne brige za vojsku, već iz čistog političkog pragmatizma. Cilj je kroz ovaj fingirani sukob oslabiti desna, autentična suverenistička stremljenja, dok se istovremeno s HDZ-om glatko dijeli politički kolač. Krajnje je ironično što ti isti lijevi pacifisti danas plješću Milanovićevim rigidnim metodama zapovijedanja generalima i prkosu izvršnoj vlasti.
Ivan Anušić poslao poruku Milanoviću i Kundidu: Zakoni Republike Hrvatske vrijede za sve jednako
Kvazisuverenizam, mimikrija i HDZ-ovo balansiranje
U pokušaju širenja baze, Milanović je napravio zaokret prema desnoj retorici, odlikujući postrojbe HVO-a i verbalno ratujući s Bruxellesom. Međutim, riječ je tek o kvazisuverenističkim stavovima i običnoj političkoj mimikriji. Iza fasade velikog zaštitnika nacionalnih interesa zapravo se skriva isti onaj globalistički premijer koji desnu ikonografiju koristi isključivo kao alat za skupljanje jeftinih bodova i provociranje Andreja Plenkovića.
No, HDZ u cijeloj ovoj priči zapravo vješto profitira. Dugoročno im itekako odgovara imati ovakvog Milanovića na Pantovčaku. Dok se u javnosti vodi žestoki institucionalni rat, taj fingirani sukob savršeno služi Plenkoviću da se prikaže kao stabilno, umjereno i jedino civilizirano rješenje. Iza kulisa, s Milanovićem se nesmetano dijele poluge moći.
Kada se zagrebe ispod površine svakodnevnih uvreda, postaje jasno da su Plenković i Milanović zapravo i dalje uigrana politička „braća po oružju“ – dvojica karijernih diplomata poniklih iz istog inkubatora Ministarstva vanjskih poslova. Njihov javni sukob ne ugrožava sustav, već ga cementira. Milanović glumeći desničara uspješno pacifizira i marginalizira autentične suverenističke opcije, Plenković učvršćuje centar, a obojica održavaju status quo i apsolutni monopol na hrvatskoj političkoj sceni.
