Kada je Stjepan Radić 24. studenoga 1918. izgovorio povijesnu rečenicu “Gospodo, još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!”, ipak je sve bilo prekasno. Da su Hrvati tada poslušali Stjepana Radića nikada ne bi bilo Bleiburga, Križnog puta i krvlju natopljene domovine u Domovinskom ratu. Hrvati su nažalost narod koji zaboravlja, zaboravlja svoje sinove i kćeri koji su položili živote na oltar domovine.
Piše Ante Rašić
Domovina, kako to lijepo i gordo zvuči, ali Hrvate je sve manje koji to tako doživljavaju. Anacionalne snage u Hrvatskoj opet guraju Hrvatsku gdje joj nije mjesto, ni povijesno i kulturološki i nacionalno. Te snage jačaju u Hrvatskoj iz dana u dan, nitko ih u rastu ne sprječava pa ni stranka na vlasti koja sama sebe naziva “stožernom strankom”. U Hrvatskoj je opet nastupila faza gdje se zatomljuje nacionalni identitet, zaboravlja žrtva koju su Hrvati dali za jednu nam jedinu Lijepu našu.
Hrvatska postaje država zabrana, iako zabrane ne postoje čak su i Ustavom zabranjene. Zapravo hrvatskom vladaju mediji, koji diktiraju politički život, pišu i promoviraju neku novu povijest, kulturu, običaje i zatomljuju svaku priliku da se u javnom prostoru promovira izvorna nacionalna povijest, kultura, da se potencira i stvara nacionalni naboj i zanos jer bez tog nacionalnog naboja i zanosa ispire se svaki pokušaj domoljublja i zajedništva. Hrvatskoj se cijelo vrijeme pokušava stvoriti narativ da Hrvatima treba gospodar, tutor, kao nekada Beograd, a danas Bruxelles. Zapravo većina medija opet više želi da Hrvati imaju gazde u Beogradu.
Nakon što je zahvaljujući prije svega Franji Tuđmanu nekadašnji SKH jedva ostao parlamentarna stranka, ta stranka postala je stranka opasnih namjera, iako je krajem osamdesetih upravo SKH pokušao mantrom stranka opasnih namjera etiketirati HDZ. Bila je to pila naopako ono malo tada komunista koji su ostali u partiji, pravnom sljedniku SKH, koji nikada nisu odustali od toga, prije svega da im ostane imovina koju je SKH imao. Nisu odustali ni od ideje da opet žive u zajedničkoj državi. SDP nikada nije prestao biti stranka jugoslavenske ljevice, iako je bilo pokušaja, ali su ti pojedinci ekspresno eliminirani s političke scene.
Čini se da polako, na izgled malim koracima, ali u suštini velikim i HDZ postaje stranka koja iako deklarativno, ali isključivo deklarativno podržava očuvanje hrvatske države, nacionalnog identiteta, zaštite vrijednosti Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. Ponavljam samo deklarativno, ali istina je potpuno drugačija i bolnija. Davno je jedan na sreću ne hrvatski povjesničar izjavio da je jadna država kojoj drugi pišu povijest. Upravo to se događa u Hrvatskoj, koja se drži povijesti koju su napisali neki drugi povjesničari po diktatu CK SKJ-u. Svi ostali povjesničari koji pokušavaju napisati hrvatsku povijest nazivaju se revizionisti.
Posebna priča je ministarstvo kulture i institucije koje su pod kontrolom ministarstva. Upravo to mistarstvo i famozne institucije, agencije ili kojekakve ustanove, krava su muzara novca hrvatskih obveznika koji se dijele šakom i kapom pod krinkom multikultuizma, pravim imenom bratstva i jedinstva kojekakvim “umjetnicima” u stvari pojedincima i tvrtkama koji ne mogu doći do novca u matičnim državama, ali su našli nišu gdje mogu, poput HAVC-a. Tako se troše novci i i daju politički podobnim pojedincima i tvrtkama, a za projekte Hrvata i hrvatskih tvrtki jednostavno-nema novaca.
Jednostavno se čovjek počne pitati i razmišljati tko je u Hrvatskoj vlast, a tko oporba. Pita se narod je li na vlasti jedno od dva krila partije, i jeli ono drugo krilo samo sklopilo krilo i da u jednom trenutku to drugo krilo zajedno zaleprša i da narod zapjeva- Oj partio iz dva krila, opet ćeš biti cijela.
