Hrvatski mediji po sjedištu, ali očito ne i po vlasništvu, još su jednom pali na ispitu neovisnosti. Način na koji je plasirana vijest o transportu Milijana Brkića iz Mostara pokazao je na kakvim temeljima počiva dio hrvatskog novinarstva.
Brkić više nije javna osoba ni političar. Ipak, čim se pojavila vijest o njegovu hitnom prebacivanju, umjesto elementarne ljudskosti i respekta prema činjenici da je čovjeku život bio ugrožen, pokrenuta je dobro poznata medijska hajka.
Liječnički izvještaji, njegovo zdravstveno stanje i borba za život pali su u drugi plan, dok je glavna tema postao helikopter.
Teško je pronaći blaži izraz od medijskog linča za ono što se moglo čitati i gledati. Isti oni koji inače zazivaju najviše standarde zaštite ljudskih prava preko noći su postali zrakoplovni stručnjaci i kontrolori letenja. Umjesto pitanja kako nekome što prije pomoći, računali su cijenu sata leta, količinu goriva i trošak prijevoza.
Kada je čovjek u kritičnom zdravstvenom stanju, a o njegovu životu mogu odlučivati minute, posljednje što bi trebalo biti u središtu javnog interesa jest politička etiketa koju mu netko želi prilijepiti.
Ovdje se zato teško može govoriti o stvarnom javnom interesu. Pitanje procedure i troška pretvoreno je u politički obračun, dok je ljudski aspekt cijele priče gurnut u stranu.
Da je u helikopteru bio netko politički ili ideološki prihvatljiviji dijelu medijske scene, teško je ne primijetiti kako bi isti događaj vjerojatno bio predstavljen kao primjer brze reakcije i spašavanja ljudskog života.
Kada uređivački kriterij postane politička podobnost, novinarstvo prestaje biti javno dobro i postaje sredstvo obračuna. A činjenica da se u trenutku kada se čovjek bori za zdravlje prebrojavaju troškovi helikoptera i problematiziraju elise, umjesto da se najprije vidi čovjek, dovoljno govori o stanju medijske etike.
