Što se događa iza naših leđa i gdje je u svemu tome hrvatska vanjska i obrambena politika?
Dok se Hrvatska posljednjih tjedana bavi podmetnutim požarima, ilegalno odloženim i uvezenim otpadom, ekološkim aferama i pitanjem tko je ponovno zakazao u državnom sustavu, nekoliko stotina kilometara istočnije događaju se stvari koje zaslužuju puno ozbiljniju pozornost hrvatske politike.
Piše: Berislav Mlinarević
Srbija ubrzano mijenja svoju vojsku.
I više nije riječ samo o kupnji nekoliko aviona, tenkova ili raketnih sustava.
Riječ je o ozbiljnom vojnom, tehnološkom i industrijskom iskoraku.
POSAO TEŽAK 1,635 MILIJARDI DOLARA
Izraelski Elbit Systems, jedna od najvećih i tehnološki najnaprednijih izraelskih obrambenih kompanija, u kolovozu 2025. objavio je ugovor vrijedan čak 1,635 milijardi američkih dolara, s realizacijom tijekom pet godina. Izraelski i regionalni izvori identificirali su Srbiju kao kupca.
Paket obuhvaća dalekometne precizne sustave, bespilotne letjelice, elektroničko ratovanje, obavještajne i izviđačke sposobnosti te suvremene zapovjedne sustave.
A to nije jedini posao.
Srbija je prethodno s Elbitom sklopila posao vrijedan oko 335 milijuna dolara, kojim nabavlja PULS raketne sustave i bespilotne letjelice Hermes 900.
Kada se dva posla zbroje, govorimo o gotovo dvije milijarde dolara izraelske vojne tehnologije namijenjene Srbiji.
Ali ni tu priča ne završava.
SRBIJA VIŠE NE ŽELI SAMO KUPOVATI – ŽELI PROIZVODITI
U travnju 2026. Aleksandar Vučić potvrdio je da Srbija s izraelskim partnerom želi zajednički proizvoditi borbene dronove.
Reuters navodi da je riječ o projektu povezanom sa srpskim državnim Yugoimport-SDPR-om i, prema ranijim informacijama, upravo Elbit Systemsom. Vučić govori o partnerstvu 50:50 i otvoreno priznaje da Srbija želi preuzeti izraelsko znanje jer takvu razinu tehnologije danas sama nema.
To je možda važnije od samih 1,6 milijardi dolara.
Jedno je kupiti raketu ili dron.
Sasvim je drugo dobiti tehnologiju, školovati vlastite stručnjake, otvoriti proizvodne pogone i sutra samostalno proizvoditi i izvoziti takvo oružje.
Srbija očito pokušava napraviti upravo taj korak.
A GDJE JE U TOJ PRIČI HRVATSKA?
I upravo se ovdje nameće neugodno pitanje.
Hrvatska godinama održava vojnu i sigurnosnu suradnju s Izraelom. Hrvatski predstavnici odlazili su u Izrael, razgovaralo se o nabavi vojne tehnologije, a hrvatsko Ministarstvo obrane i Oružane snage surađivali su s izraelskim obrambenim kompanijama.
Ta suradnja nije izmišljena. Hrvatska Vlada svojedobno ju je opisivala kao vrlo dinamičnu, uključujući vojno-tehničku i cyber suradnju.
Još zanimljivije, hrvatski ministar obrane posjetio je Izrael početkom 2026., upravo u razdoblju intenziviranja europskih poslova s izraelskom obrambenom industrijom.
Pa se legitimno treba zapitati:
Kako je moguće da Hrvatska godinama gradi obrambene odnose s Izraelom, a Srbija na kraju dobiva gotovo dvije milijarde dolara poslova s Elbitom i perspektivu zajedničke proizvodnje borbenih dronova?
Ovdje treba biti precizan: nema dokaza da je Hrvatska konkurirala Srbiji za isti ugovor niti da joj je Izrael taj posao „uzeo“ i dao Srbiji. Srbija je naručitelj i plaća te sustave.
Ali pravo pitanje nije samo zašto Hrvatska nije kupila isto.
Pitanje je zašto Hrvatska nije uspjela iz svojih odnosa s izraelskom obrambenom industrijom izvući sličan tehnološki i industrijski interes – zajedničku proizvodnju, transfer tehnologije i razvoj hrvatske obrambene industrije.
To je pitanje za našu Vladu, MORH, diplomaciju i cijelu hrvatsku sigurnosnu politiku.
ILI POSTOJI NEŠTO ŠTO JAVNOST NE ZNA?
Postoji još jedan element koji ne treba prešutjeti.
Odnosi hrvatskog državnog vrha prema Izraelu danas nisu jedinstveni.
Predsjednik Zoran Milanović u veljači 2026. objavio je da je zaustavio suradnju Hrvatske vojske s izraelskom vojskom, pozivajući se na postupanje Izraela i međunarodno humanitarno pravo.
Samo mjesec dana kasnije otišao je još dalje.
Govoreći o mogućoj nabavi izraelskog sustava protuzračne obrane David’s Sling, Milanović je javno poručio da suradnje Hrvatske vojske i izraelske vojske potrebne za takav sustav – neće biti. To nije interpretacija medija, nego službeno objavljen stav predsjednika Republike.
U svibnju je nastao i novi diplomatski problem oko davanja suglasnosti novom izraelskom veleposlaniku u Hrvatskoj.
Može li takva politika imati posljedice?
Može.
Ali nemamo dokaz da je upravo Milanović odgovoran za srpsko-izraelski posao vrijedan 1,635 milijardi dolara. Bilo bi neozbiljno to tvrditi kao činjenicu.
Međutim, potpuno je legitimno pitati koliko sukob predsjednika Republike s izraelskom politikom šteti dugoročnim obrambenim odnosima Hrvatske i Izraela.
I još važnije: kako Hrvatska uopće vodi ozbiljnu vanjsku i obrambenu politiku ako predsjednik Republike, Vlada i Ministarstvo obrane prema tako važnom sigurnosnom partneru šalju različite poruke?
JE LI SRPSKO-IZRAELSKI POSAO ODMAZDA HRVATSKOJ?
Za tvrdnju da se radi o izraelskoj odmazdi Hrvatskoj zasad nema dokaza.
To treba jasno reći.
Ali geopolitika nije samo pitanje osvete.
Izrael prodaje oružje državama od kojih ima političku, sigurnosnu i gospodarsku korist. Srbija očito Izraelu nudi veliko tržište, novac, industrijsku suradnju i dugoročno partnerstvo.
A Hrvatska mora sama odgovoriti što nudi ona.
Jer dok se mi međusobno prepiremo oko Izraela, Srbija s Izraelom pregovara o tvornici borbenih dronova.
To je velika razlika.
POVIJEST NAM NE DOPUŠTA NAIVNOST
Hrvatska ima iskustvo zbog kojega ovakve promjene u našem neposrednom susjedstvu mora ozbiljno pratiti.
Prije samo tridesetak godina prošli smo agresiju, okupaciju dijela hrvatskog teritorija, razaranje Vukovara, Dubrovnika, Osijeka i brojnih drugih gradova i sela te tisuće poginulih i nestalih.
To ne znači da današnje građane Srbije treba proglašavati neprijateljima niti da će ponovno doći do rata.
Ali hrvatska sigurnosna politika ne smije imati kratko pamćenje.
Države ne procjenjuju samo namjere svojih susjeda.
Procjenjuju njihove sposobnosti.
Jer politička vlast i političke okolnosti mogu se promijeniti za nekoliko mjeseci, dok raketni sustavi, dronovi, tvornice oružja i vojna infrastruktura ostaju desetljećima.
HRVATSKA SE TAKOĐER NAORUŽAVA – ALI TO NIJE DOVOLJNO
Treba biti korektan: Hrvatska nije vojno zaspala.
Imamo Rafale, nabavljamo moderne tenkove, HIMARS, CAESAR, Bayraktar TB2 i druge sustave.
Uz to smo članica NATO-a, što je golema strateška prednost Hrvatske.
Ali postoji velika razlika između kupovine oružja i stvaranja sposobnosti da ga sam proizvodiš.
Srbija pokušava napraviti upravo ovo drugo.
Kupuje Rafale od Francuske.
Kupuje PULS.
Kupuje Hermes 900.
Kupuje dalekometne raketne sustave.
Razvija elektroničko ratovanje.
Kupuje kineske sustave.
I sada želi s Izraelom proizvoditi borbene dronove. Reuters potvrđuje upravo takvu širu strategiju modernizacije srpske vojske.
A Hrvatska mora postaviti pitanje:
Gdje su naši dronovi, protudronski sustavi, senzori, elektronika, komunikacijski sustavi, robotika, umjetna inteligencija i ozbiljna hrvatska vojna industrija?
Zašto milijarde koje ulažemo u obranu ne koristimo snažnije kao polugu za transfer tehnologije i otvaranje proizvodnje u Hrvatskoj?
DOK MI GASIMO POŽARE, DRUGI OTVARAJU TVORNICE ORUŽJA
I upravo tu dolazimo do apsurda hrvatske svakodnevice.
Dok se mi bavimo time tko je podmetnuo požar, tko je uveo otpad, tko je Hrvatsku pretvorio u odlagalište i tko će preuzeti političku odgovornost za još jednu aferu, oko nas se događaju ozbiljne geopolitičke promjene.
Ne kažem da požari i otpad nisu važni.
Jesu.
Ali ozbiljna država mora biti sposobna istodobno gasiti požar danas i razmišljati o tome kako će izgledati njezina sigurnost 2035. godine.
Srbija očito razmišlja.
A razmišlja li Hrvatska?
Ili ćemo ponovno za deset godina ustanoviti da smo obilazili svijet, rukovali se, potpisivali memorandume o suradnji i fotografirali delegacije – dok su drugi iz tih odnosa izvlačili tvornice, tehnologiju i konkretne vojne sposobnosti?
Zato pitanje više nije samo što radi Srbija.
Pitanje je:
Što radi hrvatska diplomacija?
Što radi hrvatska obrambena politika?
Kakav je stvarni odnos Hrvatske i Izraela nakon Milanovićevih poteza?
I postoji li iza svega nešto što hrvatskoj javnosti još nije poznato?
Odgovore na ta pitanja trebamo tražiti bez panike i bez proglašavanja cijelog srpskog naroda neprijateljem.
Ali i bez naivnosti.
Jer jedno nas je vlastita povijest skupo naučila:
mir se ne čuva zatvorenih očiju. Mir se čuva snažnom vojskom, ozbiljnom diplomacijom, vlastitom proizvodnjom, pouzdanim savezništvima i državom koja zna što se događa oko nje.
Dok se Hrvatska bavi požarima i uvezenim smećem, iza naših leđa mijenja se vojna ravnoteža u regiji.
To više nije tema koju smijemo prespavati.
